Dvije pobjede na početku godine uvijek dobro zvuče, pogotovo u reprezentativnom nogometu, gdje se raspoloženje može promijeniti u samo nekoliko dana. Njemačka je i ovoga ožujka uspješno otvorila put prema ljetu, baš kao što je to učinila i prije točno dvije godine uoči domaćeg Europskog prvenstva, kada su dvije pobjede pokrenule val optimizma i euforije.
I sada postoji razlog za zadovoljstvo, jer su rezultati stigli, a poneki dijelovi igre probudili su i maštu uoči Svjetskog prvenstva. No pobjeda 2:1 protiv Gane ponovno je jasno pokazala i gdje Njemačka još nije na razini svjetskog vrha.
Julian Nagelsmann ovoga je puta svjesno posegnuo za blagom rotacijom i ravnomjernijom raspodjelom minuta nego nakon uzbudljive pobjede 4:3 protiv Švicarske. Ideja mu je bila jasna: način na koji momčad igra ne smije potpuno ovisiti o tome tko je u početnoj postavi.
U tom smislu Njemačka je protiv Gane, iako s četiri promjene u prvih jedanaest, u većem dijelu prvog poluvremena doista pokazala osnovna načela igre koja izbornik traži. Momčad je bila dominantna, sigurna u dodavanju i vrlo dobra u brzom pritisku odmah nakon izgubljene lopte, dakle u pokušaju da je odmah vrati čim je izgubi.
Međutim, taj dobar ritam trajao je samo dok je momčad bila u najjačem sastavu i dok Nagelsmann nije počeo povlačiti poteze s klupe. Kao i u Baselu, Njemačka je snažno otvorila utakmicu, ali je nakon odmora, uz najprije tri, a zatim i četvrtu izmjenu, počela gubiti kontrolu.
Dominacija je nestala, igra se razvodnila, a suparnik je dobio više prostora i samopouzdanja. To je još jednom potvrdilo dojam koji se već mogao vidjeti i tijekom završnog turnira Lige nacija, ali i u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo, koje su bile obilježene brojnim ozljedama: njemački nogomet ima kvalitetu u vrhu, ali nema jednaku razinu širine. Drugim riječima, prva postava može izgledati vrlo ozbiljno, ali kadar u cjelini još uvijek nije vrhunski na svim razinama.
To nije nova spoznaja, ali je u Stuttgartu ponovno postala vrlo vidljiva. Istina, domaći junak Deniz Undav na kraju je osigurao pobjedu i time sačuvao dobar završni dojam, ali sama utakmica ipak je ostavila nekoliko važnih poruka za izbornika.
Jedna od njih tiče se Nicka Woltemadea. On je s četiri pogotka bio najuspješniji strijelac Njemačke u kvalifikacijama, ali se vidi da je težinu i nesigurnost iz Newcastlea prenio i u reprezentaciju. Nakon što je protiv Švicarske ušao s klupe, sada je dobio mjesto u početnoj postavi kao središnji napadač.
Pogodio je gredu i imao nekoliko zanimljivih trenutaka, ali je u pojedinim situacijama donosio i pogrešne odluke. Zaključak koji se nameće jest da je zdravi i potpuno spremni Kai Havertz i dalje ispred njega u hijerarhiji napadača. Havertz je ovoga puta igrao na desnoj strani, ali je zabio s bijele točke i ponovno pokazao koliko je važan.
Ovaj reprezentativni ciklus donio je i vrlo jasne poruke za Leroya Sanéa. Nagelsmann je već dan ranije otvoreno rekao da vrata prema Svjetskom prvenstvu za igrača Galatasaraya nisu širom otvorena sama po sebi. Dan poslije dobio je i vrlo konkretan znak da će za svoje mjesto morati ozbiljno izboriti.
U Švicarskoj je ostao neprimjetan, dok je osamnaestogodišnji Lennart Karl, koji je ušao umjesto njega, u upola manjoj minutaži ostavio snažniji dojam. U Stuttgartu je na desnoj strani od početka prednost dobio Havertz, a kasnije je i Karl, kao zamjena, ponovno dobio priliku prije Sanéa.
Zvižduci koje je Sané dobio pri kasnom ulasku u igru mogu se tumačiti na dva načina. S jedne strane, oni pokazuju da on i dalje dijeli nogometnu javnost u Njemačkoj. S druge strane, to je bio prilično neosjetljiv potez stuttgartske publike, koja već neko vrijeme pokazuje gotovo kronično nezadovoljstvo nekim Nagelsmannovim izborima.
Ako je dio tih zvižduka imao veze s ranijim izostavljanjem Deniza Undava ili Angela Stillera, onda su na kišnoj večeri pogodili pogrešnog čovjeka. Sané je, barem djelomično, odgovorio na pravi način: upravo je on namjestio pobjednički pogodak Undavu. Takve argumente sada će morati još češće nuditi u svakodnevici turskog prvenstva, jer je borba za mjesto u reprezentaciji za njega očito postala znatno teža.
A upravo je Lennart Karl možda i najzanimljivija priča ovog okupljanja. Ni u Stuttgartu nije blistao u smislu da je preuzeo utakmicu, ali je i u osjetno slabijem drugom poluvremenu Njemačke ponovno unio život. Donio je hrabrost, svježinu i onu malu dozu drskosti koja često nedostaje kad momčad izgubi ritam.
To je upravo ono što je Nagelsmann i želio vidjeti od njega. Zato se nakon ovog okupljanja može reći i sljedeće: ako Karl do ljeta zadrži formu, postao je vrlo ozbiljan kandidat za Svjetsko prvenstvo.
Njemačka, dakle, iz ovog dvostrukog uspjeha u ovom prozoru može izvući i optimizam i upozorenje. Postoji osnova za vjeru, postoji prva postava koja može igrati vrlo dobar nogomet, a postoje i pojedinci koji nagovještavaju velik potencijal.
Ali isto tako ostaje jasno da momčad još nema vrhunsku širinu na svim razinama. Dvije pobjede su važne i korisne, no same po sebi još nisu dokaz da je Njemačka kompletna. One su prije znak da jezgra postoji, ali da do stvarno velike momčadi još uvijek vodi posao koji tek treba dovršiti.
