FC St. Pauli danas je diljem Njemačke i Europe poznat kao drukčiji klub. Ne zbog velikih sportskih trofeja, nego zbog vrijednosti koje predstavlja: borbe protiv rasizma, antisemitizma, isključivosti i mržnje. Mrtvačka glava, simbol koji se veže uz klub i njegove navijače, danas mnogima predstavlja slobodu, otpor fašizmu i nepristajanje na nametnute društvene okvire.
No povijest St. Paulija nije uvijek bila takva. Put do današnjeg identiteta bio je dug, težak i pun prešućivanih mrlja.
Klub koji nije oduvijek bio ono što danas predstavlja
Kustos klupskog muzeja Christopher Radke otvoreno kaže da predodžba o St. Pauliju kao klubu koji je oduvijek bio buntovan, lijevo orijentiran i neprilagođen nema mnogo veze sa stvarnošću. Povijest kluba puno je složenija.
U vrijeme nacizma St. Pauli nije bio otok otpora, nego dio društva koje je prihvaćalo i provodilo isključivanje Židova i drugih progonjenih skupina.
Jedan od najbolnijih primjera je Selig Cahn, Židov rođen u ulici Marktstraße, nedaleko od Heiligengeistfelda i današnjeg doma St. Paulija. Bio je uspješan lijevi krilni igrač, omiljen i poštovan, sve dok nacisti nisu preuzeli vlast.
Nakon toga više nije smio igrati nogomet jer je Židovima to bilo zabranjeno, pa tako i u St. Pauliju. Dana 11. srpnja 1942. deportiran je zajedno sa suprugom, bratom i dvoje djece u Auschwitz, gdje su ubijeni.
Ta priča snažno ruši svaki pokušaj da se prošlost kluba prikaže jednostavno ili bezbolno. St. Pauli danas može biti simbol borbe protiv mržnje upravo zato što se mora suočiti s činjenicom da je nekada bio dio sustava koji je tu mržnju omogućavao.
Wilhelm Koch i borba oko imena stadiona
Jedna od najosjetljivijih tema u klupskoj povijesti vezana je uz Wilhelma Kocha. On je kao vratar igrao u istoj momčadi sa Seligom Cahnom, a kasnije je postao predsjednik St. Paulija i imao važnu ulogu u razvoju kluba. No 1937. pristupio je Nacionalsocijalističkoj njemačkoj radničkoj stranci.
Unatoč toj prošlosti, stadion St. Paulija kasnije je nosio njegovo ime. To je trajalo sve dok 1997. nije izbio veliki prijepor. Član kluba Ronny Galczynski u jednoj je knjizi pročitao podatke o Kochovoj nacističkoj prošlosti i pokrenuo pitanje preimenovanja stadiona.
Rasprava je bila žestoka i bolna. Bio je to sukob starijeg i mlađeg dijela kluba, ali i znak da se St. Pauli tek tada ozbiljnije počeo baviti vlastitom prošlošću.
Neki istaknuti ljudi pokušavali su spriječiti promjenu imena, a tadašnji mediji pisali su o klubu na rubu ponora. Ipak, nakon odgode i dodatnih provjera, članovi su 1998. odlučili promijeniti ime. Od sezone 1999./2000. stadion ponovno nosi naziv Millerntor.
Neugodna pitanja nisu završena
Radke upozorava da obračun s nacističkom prošlošću St. Paulija zapravo nije završen. Jedan od novijih primjera je nekadašnja klupska pjesma “Herz von St. Pauli”. Budući da je autor teksta Josef Ollig bio novinar odan nacističkom režimu, puštanje pjesme najprije je obustavljeno, a nakon provjere nije ponovno vraćeno.
Još teži primjer je Otto Wolff. On je tijekom Drugog svjetskog rata bio jedan od najmoćnijih nacista u Hamburgu, odgovoran za otimanje židovske imovine i deportacije.
Osobno se obogatio na židovskoj imovini, a nakon povratka iz logora za ratne zločince u Neumünsteru u klubu je ponovno primljen vrlo srdačno. Činjenica da mu je St. Pauli dodijelio zlatnu počasnu značku, koja mu je oduzeta tek 2010. nakon odluke skupštine, danas izaziva duboku nelagodu.
Posebno groteskno zvuči podatak da je u klupskom glasilu još 1992. u nekrologu o Wolffu pisano kao o čovjeku koji je tijekom rata djelovao “blagotvorno” za klub i njegove boje. Upravo takvi primjeri pokazuju koliko je dugo trajalo potiskivanje neugodne prošlosti.
Kako su navijači promijenili lice kluba
St. Pauli kakav danas poznajemo počeo se oblikovati osobito krajem osamdesetih. Godine 1988. klub se vratio u Bundesligu, a oko stadiona se počela stvarati nova navijačka kultura.
Na tribine su dolazili ljudi iz kvarta, iz alternativnih krugova i iz kuća u ulici Hafenstraße. Mrtvačka glava tada se počela pojavljivati kao znak otpora ustaljenom poretku.
No ni tada Millerntor nije bio prostor bez mržnje. Na tribinama su bili prisutni stari nacisti i neonacisti, donosile su se zastave s desničarskom simbolikom, a rasizam prema crnim igračima bio je dio šire slike njemačkih stadiona toga vremena.
Radke podsjeća da se crne igrače tada zvižducima vrijeđalo i gađalo bananama, i da to nisu bili izolirani slučajevi. Kao primjer navodi se i Souleymane Sané, otac Leroya Sanéa, kojemu je krajem osamdesetih i početkom devedesetih pri izlasku iz autobusa rulja oponašala majmunske zvukove.
Takve scene važno je spomenuti jer razbijaju uljepšanu sliku. St. Pauli nije preko noći postao antirasistički klub. Taj identitet nastao je kroz sukob, otpor i organiziranje ljudi koji više nisu željeli šutjeti.
Nasilje koje je probudilo tribinu
Jedna od ključnih priča iz tog vremena vezana je uz napad na turskog navijača Senola. Prema svjedočenju Gürsela Yildirima, Senol je na štandu s pivom reagirao na povike desničara “Stranci van, Njemačka Nijemcima” tako što je uzviknuo “Nacisti van”. Nakon toga skupina desničara brutalno ga je pretukla, a nitko se nije umiješao.
Za Radkea je to jedna od neispričanih priča St. Paulija: da je 1991. na Millerntoru netko mogao biti teško pretučen zato što je javno ustao protiv nacista, a da nitko ne reagira. No upravo je taj događaj mnoge probudio. Navijači su se počeli organizirati kako se takvo što više ne bi ponovilo.
Iz te inicijative nastala je jedna od najvažnijih promjena u njemačkom nogometu. St. Pauli je postao prvi klub u Njemačkoj koji je u svoja stadionska pravila unio zabranu rasističkih parola i transparenata. Ono što je danas gotovo samorazumljivo tada je bilo hrabar i važan korak.
Prijateljska utakmica kao poruka
Klub i navijači željeli su novu usmjerenost pokazati i simbolički. Organizirana je prijateljska utakmica protiv Galatasaraya iz Istanbula. U njoj je sudjelovao i bivši njemački reprezentativni vratar Toni Schumacher, koji je tri godine igrao u Turskoj za Fenerbahçe.
On je tada naglašavao da se u Turskoj on i njegova obitelj nisu osjećali kao stranci ili nepoželjni ljudi, pa je odmah pristao sudjelovati u susretu.
Turski i njemački gledatelji zajedno su slavili novu kulturu na tribinama i poruku protiv rasizma i mržnje prema strancima. Iako ni ta priča nije bila potpuno čista, jer su među gledateljima bili i nacionalisti, Yildirim je taj susret opisao kao prekretnicu.
Prema njemu, današnja antifašistička i antirasistička slika Millerntora nije pala s neba. Ona je izborena.
Mrtvačka glava kao opomena
Danas je St. Pauli klub koji se ponosi time što mu “srce kuca lijevo”, što na tribinama ima antifašističke i antirasističke poruke i što se ne boji zauzeti stav. No Christopher Radke upozorava da antifašizam i suočavanje s prošlošću nisu ugodni samo onda kada se njima možemo ponositi. Oni znače i preispitivanje vlastite zone udobnosti.
Upravo zato mrtvačka glava, danas jedan od najpoznatijih simbola St. Paulija, ne bi trebala biti samo znak slobode i otpora. Ona može biti i opomena. Opomena da se nikada ne smije zaboraviti što se događalo u tom klubu, na tim tribinama i u tom gradu.
Jer St. Pauli nije postao ono što jest zato što je oduvijek bio čist i hrabar. Postao je takav jer su se ljudi unutar kluba i oko njega počeli boriti protiv onoga što su zatekli.
Zato je priča o St. Pauliju toliko važna. Ona nije bajka o klubu koji je uvijek bio na pravoj strani povijesti. To je priča o promjeni, o zakašnjelom, ali nužnom suočavanju i o navijačima koji su pomogli da se jedan stadion pretvori iz prostora u kojem su se tolerirali rasizam i desničarska simbolika u mjesto na kojem su antifašizam i solidarnost postali dio identiteta.
A upravo zbog toga potraga za tamnim mrljama u klupskoj povijesti ne smije stati. Jer samo klub koji se usudi pogledati u vlastitu tamu može vjerodostojno govoriti o svjetlu koje danas želi predstavljati.
