Pregovori o produljenju ugovora Dayota Upamecana s Bayernom traju toliko dugo da su u međuvremenu postali priča sama za sebe. Gotovo godinu dana klub i francuski stoper natežu se oko novog ugovora, a sada se, prema namjeri uključenih, napokon nazire rasplet i potpis. No put do toga bio je pun taktiziranja, zastoja i poteza koji otvaraju neugodna pitanja – ne samo o novcu, nego i o tome kakav bi Upamecano trebao biti kao budući nositelj svlačionice.
Sve je, zapravo, moglo biti riješeno još prošlog proljeća. Tada su se igrač i čelnici Bayerna u osnovi složili da Upamecano, kojem ugovor istječe nakon sezone, potpiše produljenje koje bi trajalo dulje od 2026. godine.
“U osnovi” je ovdje ključna sintagma, jer se situacija prelomila kad su Upamecano i njegov zastupnički tim doznali uvjete koje su dobili Alphonso Davies i Jamal Musiala, čiji su ugovori produljeni u veljači. Usporedba brojki odjednom je promijenila raspoloženje: ono što je dotad izgledalo prihvatljivo, više se nije činilo dovoljno dobrim u odnosu na ono što su dobili drugi.
Uslijedili su novi razgovori, a onda i prvi veliki zastoj. Ljeti, oko početka Svjetskog klupskog prvenstva, pregovori su stavljeni na led uz dogovor da se nastave u rujnu, nakon zatvaranja prijelaznog roka.
Bio je to potez koji se može čitati kao hladna kalkulacija: tijekom razdoblja kad se igrači najlakše prodaju i kupuju, Upamecanov tabor nije želio voditi konkretne razgovore, nego je ostavio prostor da se, barem potencijalno, ispitaju druge ponude i podigne pregovaračka vrijednost.
Bayern je u tom razdoblju, prema dojmu izvana, više promatrao nego što je upravljao. Prošao je posljednji trenutak u kojem je klub realno mogao razmišljati o prodaji i zaradi, a pritom se zamjera i to da je sportski šef Max Eberl propustio ranije produljiti Upamecana pod povoljnijim uvjetima, prije nego što su se tržišni standardi i unutarnje ljestvice u klubu dodatno podigli Musialinim ugovorom.
Od jeseni do Božića Bayern je, kako se navodi, više puta povećavao ponudu i ispunjavao zahtjeve igračeve strane – među njima čak i klauzulu o mogućnosti prijevremenog odlaska, dakle ugovornu odredbu koja igraču otvara vrata izlaza pod unaprijed zadanim uvjetima. Unatoč tome, konačna potvrda nije dolazila.
Zato je klub u ponedjeljak povukao potez koji je trebao biti poruka: ponuda se povlači. Odluku su, prema dostupnim informacijama, provodili izvršni ljudi oko glavnog izvršnog direktora Jana-Christiana Dreesena i sportskog direktora Christopha Freunda, dok je Eberl u tom trenutku navodno bio na bolovanju i o svemu je obavještavan pisanim putem. U teoriji, takav potez znači: dosta je bilo, rokovi postoje, a strpljenje ima granice.
I baš tu nastaje najzanimljiviji dio priče. Tek nakon povlačenja ponude, Upamecano se navodno javio Freundu, čovjeku koji ga poznaje još iz Salzburga i koji ga je svojevremeno uveo na ozbiljnu razinu. Poruka je bila jasna: želi ostati u Bayernu, bez obzira na sve “pokeraške” poteze zastupnika.
Problem je bio u tome što u tom trenutku formalno više nije bilo ponude – ona je povučena. Ipak, sada se govori da bi se isti prijedlog mogao ponovno vratiti na stol.
Takav slijed događaja otvara pitanje koje klubovi rijetko izgovore naglas, ali ga itekako postavljaju u sebi: je li ovo ponašanje kakvo se očekuje od vođe? Ako se govori o ugovoru koji može doseći i do 20 milijuna eura godišnje, onda se ne radi samo o kvaliteti u duelima i brzini na prostoru, nego i o karakteru, odlučnosti i dosljednosti.
Teško je ne primijetiti ironiju: četiri mjeseca, otkako su pregovori ponovno otvoreni u rujnu, Bayern je držao vrata otvorena, a tek kad su se ona zatvorila, igrač je pokucao.
S druge strane, i Bayern ima svoje razloge za popuštanje. Klub si, realno, ne može lako dopustiti da nakon Leroya Sanéa izgubi još jednog igrača koji je nekoć plaćen velikim novcem, a zatim ode bez odštete. Usto, u pozadini se spominje i činjenica da je Kingsley Coman, slikovito rečeno, “prodan kao na buvljaku”, što dodatno stvara dojam da Bayern posljednjih godina često reagira kasno ili bez jasne linije. Zato su, čini se, i odobrena ozbiljna ustupanja.
Ako do potpisa dođe, okvir ugovora zvuči kao paket koji se u Bayernu osjeća i na papiru i u poruci prema svlačionici: navodno se spominje ulazni bonus, odnosno jednokratna isplata pri potpisu, od najmanje 15 milijuna eura, zatim plaća koja može ići do 20 milijuna eura godišnje, te već spomenuta izlazna klauzula. Trajanje ugovora moglo bi biti do 2030. godine. U tom slučaju, ukupna vrijednost kompletnog paketa približila bi se cifri od oko 100 milijuna eura.
Još nema potpisa, ali u klubu očito vjeruju da će ga biti uskoro, nakon cijelog ovog natezanja. Ipak, čak i ako se priča završi “sretno” za Bayern, ostaje neugodan okus i važna pouka: u modernom nogometu pregovori više nisu samo dogovor kluba i igrača, nego i poligon u kojem se miješaju ambicije, usporedbe, zastupničke taktike i strah od toga da se skupi igrač ne izgubi bez ijednog eura odštete. A u toj igri, ponekad, ni najjači klubovi ne izgledaju baš tako čvrsto kao što vole vjerovati.
