Četiri minute u nogometu ponekad traju kao vječnost. Pogotovo kada se pojave na semaforu kao sudačka nadoknada i kada jedan klub stoji na pragu najveće večeri u svojoj povijesti. U četvrtak navečer u Freiburgu upravo su te četiri minute postale beskraj. Na tribinama su se ljudi već počeli grliti sa suzama radosnicama, redari su se pripremali spriječiti ulazak navijača na teren, a na glavnoj tribini užurbano su se tražile avionske karte za Istanbul, prije nego što cijene odlete u nebo.
Na travnjaku su igrači Freiburga davali posljednje atome snage. Bez finala nema ni suza, ni slavlja, ni putovanja u Istanbul. Četiri minute već su prošle, igrala se šesta minuta nadoknade, kada je Noah Atubolu posljednji udarac Brage odbio preko grede. I tada je bilo gotovo. Freiburg je pobijedio 3:1 i izborio finale Europske lige. Brana je pukla, redari više nisu mogli zadržati tisuće navijača koji su preplavili teren.
Freiburg u finalu europskog natjecanja? Da, upravo Freiburg. Klub koji se i dalje voli predstavljati kao mali, skromni autsajder iz jugozapadne Njemačke. Ali ta slika više ne odgovara stvarnosti. Freiburg je možda nekada bio mali klub, no danas je samo prividni patuljak. U stvarnosti, on je odavno stigao u društvo velikih.
Klub koji nikada nije promovirao velike ciljeve
Kada se govori o Freiburgu, teško je ne spomenuti Christiana Streicha. S njim dolazi i poznata rečenica koja je godinama pratila klub: cilj je ostanak u ligi. To se ponavljalo čak i onda kada je Freiburg već igrao finale njemačkog kupa, nastupao u Europi i sportski i gospodarski napustio donje katove Bundeslige.
Zamislimo samo da su ljudi iz Freiburga nakon izgubljenog finala kupa 2022. javno rekli: sada želimo naslov u sljedećih pet godina. U nekim drugim klubovima takva bi izjava zvučala uobičajeno. U Freiburgu bi djelovala gotovo neprirodno. Streich bi se vjerojatno zgrozio na samu pomisao da javno mora zastupati takav cilj. No nogomet često nagradi upravo one koji ne žure s velikim riječima.
Freiburg sada stoji u finalu Europske lige. Klub koji nikada nije imao najavljen plan doći baš tamo, sada 20. svibnja putuje u Istanbul. Rečenica Nicolasa Höflera najbolje opisuje osjećaj cijele regije: “Mi, mali SC Freiburg. Ne mogu to uopće shvatiti.”
Put kao stvarna filozofija
Temelj ovog uspjeha nije nastao preko noći. U Freiburgu fraza “put je cilj” nije isprazna izjava, nego stvarni način rada. Klub je dokaz da i u današnjem nogometu, u kojem se okreću golemi iznosi novca, organski rast i dalje može funkcionirati. Freiburg je rastao strpljivo, ozbiljno, bez pretjeranog rizika, uvijek realno i razumno.
Time je mnogim klubovima oduzeo omiljeni izgovor da se u 2026. godini bez velikih ulagača više ne može ništa postići. Freiburg pokazuje da se može. Ne lako, ne brzo i ne preko noći, ali može. I to ne samo u smislu stabilnog života u Bundesligi, nego i u smislu borbe za europski trofej.
Taj put traje desetljećima. Počeo je još 1993. godine, kada se tada doista mali Freiburg prvi put predstavio u Bundesligi. Samo nekoliko godina ranije na utakmice druge lige dolazilo je u prosjeku oko 3500 gledatelja.
Pod Volkerom Finkeom, trenerom od 1991. do 2007., momčad je zbog naprednog i hrabrog stila dobila nadimak “Brazilci iz Breisgaua”. Bilo je velikih trenutaka, poput trećeg mjesta u Bundesligi 1994./95. i nastupa u tadašnjem Kupu UEFA 1995. i 2001. godine, ali ukupno gledano Freiburg se dugo kretao između prve i druge lige.
Četiri čovjeka i jedan sustav
Današnji uspjeh snažno je povezan s četvoricom ljudi. Christian Streich vodio je momčad od 2012. do 2024. godine. Jochen Saier je od 2003. bio na čelu nogometne škole, a od 2014. ima današnju ulogu u sportskom vodstvu. Klemens Hartenbach prošao je od rada u omladinskom pogonu i skautingu do mjesta sportskog direktora. Oliver Leki od 2013. brine o financijama.
Pod tim vodstvom Freiburg je pronašao način kako s razmjerno malim sredstvima i velikim povjerenjem u vlastitu školu stalno rasti. Aktualna momčad savršeno oslikava taj pristup. Broj igrača koji su godinama u klubu za današnji nogomet gotovo je nevjerojatan.
Nicolas Höfler je u Freiburgu od 2005., a kao profesionalac od 2010., uz kratku posudbu u Aue. Christian Günter nosi dres Freiburga od 2007., a za prvu momčad igra od 2012. Tu su i Lukas Kübler, Lucas Höler, Philipp Lienhart i Vincenzo Grifo, sve igrači koji su u klubu dovoljno dugo da se više ne može govoriti samo o prolaznim profesionalcima.
Posebna priča je Matthias Ginter. Rođeni Freiburgovac otišao je 2014. u Dortmund, potom u Mönchengladbach, ali se 2022. vratio. I to unatoč ponudama koje su vjerojatno bile financijski bolje, a na prvi pogled možda i sportski privlačnije.
Ginter je vjerovao da se u Freiburgu nešto može izgraditi. Nakon povijesne večeri rekao je da je vidio kako se klub razvio tijekom njegovih osam godina odsutnosti i da je imao osjećaj kako ondje nešto može nastati. Danas se vidi da ga taj osjećaj nije prevario.
Vizija bez bahatosti
Upravo je to jedna od najvažnijih osobina Freiburga: klub ima viziju, ali je ne pretvara u glasne parole. Bez vizije ne bi bilo ovakvog uspona, ali ta je vizija tiha, skromna i usmjerena na sadašnji trenutak. Julian Schuster jednom je rekao da je u nogometu opasnost uvijek u tome da već misliš na sljedeći korak i time izgubiš ono što te čini posebnim.
Freiburg to nije izgubio. Ni nakon poraza ni nakon padova. Nakon prvog nastupa u Europskoj ligi 2013./14. klub je 2015. ispao u drugu ligu. No nije se srušio sustav, nije se sve proglasilo neuspjehom. Freiburg je nastavio vjerovati sebi. Od povratka 2016. sada igra desetu uzastopnu sezonu u Bundesligi, a ozbiljno je za ostanak strepio samo 2018. i 2019. godine.
U međuvremenu su se veliki trenuci počeli nizati: finale njemačkog kupa 2022., izgubljeno tek nakon jedanaesteraca protiv Leipziga, zatim europski dvoboji protiv Juventusa 2023. i West Hama 2024., u kojima su im ipak jasno pokazane granice. No sada je Freiburg te granice pomaknuo.
Freiburg više nije autsajder
Freiburg se i dalje voli predstavljati kao autsajder, ali to više ne stoji. U Njemačkoj svakako ne. Usporedba s Eintrachtom iz Frankfurta posebno je zanimljiva. Ne samo zato što su se dva kluba posljednjih godina često borila na sličnoj razini u Bundesligi, nego i zato što je Eintracht 2022. osvojio Europsku ligu.
Financijski, Frankfurt posluje u većim okvirima. U sezoni 2024./25. imao je promet od 389 milijuna eura, dok je Freiburg u godini bez europskog nogometa ostvario 162 milijuna. Ove sezone Freiburg će sigurno srušiti svoj rekord iz 2023./24., kada je imao 203,1 milijun eura prometa.
No razlika je u načinu financiranja. Frankfurt ima 69 milijuna eura vlastitog kapitala, što je oko 20 posto ukupnog kapitala, uz financijske dugove od 71,8 milijuna eura.
Freiburg ima 163 milijuna eura vlastitog kapitala, što je više od 80 posto, i nema ni centa bankovnog duga. Uz to je 2021. otvorio novi stadion Europa-Park, koji je protiv Brage doživio svoju najveću večer dosad.
Freiburg bi rado slijedio Eintracht u osvajanju europskog trofeja, ali ne i u načinu poslovanja. Čak i ako 20. svibnja digne trofej u istanbulsko nebo, razum i oprez ostat će osnovno pravilo kluba. Novac od Lige prvaka promijenit će mogućnosti, ali ne bi trebao promijeniti identitet.
Samo jedno više ne zvuči uvjerljivo: ono vječno, ponizno ponavljanje da je cilj ostanak u ligi. To je ionako otišlo zajedno sa Streichom.
Freiburg je danas stabilan, ozbiljan i europski relevantan klub. Možda ne žele govoriti da su veliki, ali više se ne mogu sakriti iza slike maloga. Finale Europske lige nije slučajnost. To je vrhunac dugog, strpljivog i pametnog puta.
