Izvor: 11 Freunde / DPA
U nogometu se nekad govorilo da momčad mora „zatvoriti utakmicu“ – kad imaš prednost, odigraš pametno, ne dopustiš protivniku povratak i mirno privedeš posao kraju. U novije vrijeme sve češće se koristi izraz da treba „ubiti utakmicu“, u smislu oduzeti joj svaku neizvjesnost.
U Leverkusenu se ove subote vidjelo nešto drugo: kako se jedna utakmica može „ubiti“ još prije prvog sučevog zvižduka, ali ne taktikom, nego policijom i sigurnosnim mjerama.
Veliki rajnski derbi između Bayer Leverkusena i Kölna trebao je biti jedan od udarnih susreta kola, s uobičajeno užarenom atmosferom na tribinama. Umjesto toga, gostujući sektor ostao je poluprazan. Aktivna navijačka skupina Kölna, između 500 i 600 ljudi, odlučila je još prije početka utakmice otići sa stadiona i krenuti natrag kući. Razlog: ulazne kontrole za koje tvrde da su bile pretjerane i ponižavajuće.
Prema navijačima Kölna, provodile su se i kontrole pri kojima su se ljudi morali potpuno razodjenuti. Takve pretrage, čak i ako se formalno vode kao „sigurnosna mjera“, za navijače nisu stvar ukusa, nego linija koju ne žele prijeći. Kolektivna odluka da se u takvim uvjetima utakmica bojkotira bila je njihov odgovor.
Umjesto da prepozna ozbiljnost situacije, službena reakcija bila je mlaka i birokratska. U priopćenju Kölna stajalo je tek da je „aktivna navijačka scena, iz svoje perspektive, otišla zbog preintenzivnih kontrola“. Kao da se radi o subjektivnom dojmu, a ne o pitanju dostojanstva i granica u odnosu prema navijačima.
Ni u Leverkusenu nisu pokazali puno više razumijevanja. Predsjednik uprave kluba Fernando Carro stao je pred kamere i praktički preuzeo ulogu glasnogovornika državnih institucija. Na pitanje o kontroverznim mjerama odgovorio je rečenicom: „Policiji treba vjerovati.“ Dodao je da nema uvid u svaki detalj, ali da polazi od toga da su mjere opravdane.
Sportski direktor Simon Rolfes otišao je u drugom, jednako problematičnom smjeru. Komentirao je da ga je „iznenadilo što su se njihovi navijači solidarizirali s navijačima Kölna“ i da se „tome nije nadao“. Kao da je normalno da navijačka scena šuti kad drugi navijači prolaze kroz ponižavajuće tretmane – pogotovo kad se zna da su i oni sami već bili u sličnoj poziciji.
Jer ovo nije izoliran slučaj. Navijači Leverkusena su i ranije znali vrlo jasno reći što misle o smjeru u kojem ide „sigurnosna politika“ u njihovu klubu i gradu. Nedavno je na njihovoj tribini visio veliki transparent na kojem je pisalo otprilike: „Sigurnosna služba Bayera, grobari navijačke kulture“. Poruka je bila jasna: način na koji se danas tretiraju navijači, posebno gostujući, ne štiti kulturu navijanja, nego je polako zatrpava.
Primjera je dovoljno. Navijačima Borussije Dortmund u Leverkusenu je zabranjeno unošenje velikih zastava na štapovima, iako su upravo takve zastave osnovni dio vizualne kulture na tribinama. Navijači Werdera iz Bremena, nakon što su prošli kroz ono što su nazvali „pojačanim kontrolama“, isto su tako otišli iz Leverkusena još prije prvog sučevog zvižduka. Navijačima Borussije Mönchengladbach prijetilo se zabranom ulaska na stadion, takozvanom zabranom prisustvovanja utakmicama, samo zato što su kod sebe imali nekoliko naljepnica s njima upitnim sadržajem.
U tom nizu, ono što se dogodilo protiv Kölna uklapa se u zabrinjavajući obrazac. Umjesto da se navijače tretira kao ljude koji su dio nogometne kulture, vrlo često se prema njima odnosi kao prema potencijalnim prijetnjama koje treba prevenirati svim sredstvima, pa makar i mjerama koje nadilaze razumnu granicu.
Ono što je ovaj put bilo drukčije jest reakcija domaćih navijača. Unatoč žestokom rivalstvu s Kölnom, Leverkusenova aktivna scena odlučila je stati na stranu gostiju. Nakon što su na početku susreta spustili svoje zastave i transparente, veliki dio njih napustio je tribinu BayArene, jasno poručujući da ne žele praviti atmosferu po svaku cijenu, dok s druge strane navijači doživljavaju ono što smatraju poniženjem.
Rezultat: derbi koji inače trese Rajnu sveden je na znatno tišu, „steriliziranu“ verziju samoga sebe. Utakmica je odigrana, bodovi su podijeljeni ili dodijeljeni, ali ono što nogomet čini više od igre, navijački glas, boje, zastave, strast, bilo je prigušeno do razine jedva prepoznatljivog.
Ovo nije priča o jednoj lošoj intervenciji, nego o sudaru dvaju pogleda na nogomet. S jedne strane stoje institucije koje sigurnost gotovo uvijek definiraju kroz dodatne zabrane i kontrole, često bez prave svijesti kako se to odražava na navijače. S druge strane stoje navijači koji sve više osjećaju da se zbog „reda i mira“ polako guši i ono zbog čega su uopće na tribinama.
U Leverkusenu se i ovaj put pokazalo da navijačka kultura ne nestaje preko noći, nego da se polako potkopava nizom malih odluka. No istodobno se pokazalo i nešto drugo: da navijači, kad su spremni povući crtu i reći „ne“, mogu zajedničkim bojkotom jasno pokazati što im je neprihvatljivo.
Derbi je možda „ubijen“ prije početka, ali je baš zbog toga jasno koliko je živa ona druga strana nogometa – svijet u kojem navijači nisu statisti, nego ljudi koji su spremni žrtvovati vlastiti užitak gledanja utakmice da bi obranili dostojanstvo svoje zajednice.
