Josip Stanišić rođeni je Bavarac iz bavarske prijestolnice Münchena, hrvatski reprezentativac – i u FC Bayernu je kod kuće. Bayernov članski časopis „51“ donio je s njim intervju o podrijetlu, marljivosti, padovima i njegovu putu od malog FC Perlacha do velikih trofeja.
Josip, ti si minhensko dijete – roditelji su ti iz Hrvatske. Koliko je Hrvatske u tebi?
Josip Stanišić: „Rekao bih da sam dobra mješavina (smijeh). Kroz obitelj se osjećam jako povezan s Hrvatskom. Za vrijeme praznika uvijek sam bio ondje, kod obitelji. I danas je tako. Kad god imam priliku, odem tamo. Hrvatska mi je dom – isto kao i München. Ovdje sam rođen i odrastao, ovdje imam puno prijatelja i u međuvremenu i svoju malu obitelj.“
Odrastao si u Perlachu, i to nije daleko od Säbener Straße.
„Tamo sam se osjećao jako dobro, imao sam jako lijepo djetinjstvo. Nogomet je od ranih dana igrao glavnu ulogu. Igrao sam u FC Perlachu – i svaku slobodnu minutu bio sam vani na igralištu.“
Koje su ti vrijednosti roditelji prenijeli?
„Da je obitelj na prvom mjestu. I: nikad ne odustati, uvijek dalje! Moj tata je svako jutro u pet sati odlazio na posao i vraćao se poslijepodne, a u slobodno vrijeme uvijek me vozio kamo god je trebalo.
I mama je imala težak posao, a svejedno je uvijek bila tu za mene i moju sestru – čak i kad bih navečer u deset još bio gladan. Kao dijete to uzimaš zdravo za gotovo. S vremenom naučiš cijeniti što su roditelji sve učinili za tebe. Taj osjećaj obitelji, da smo tu jedni za druge – to me oblikovalo.“
Govori se da je i tvoj otac imao probni trening u FC Bayernu.
„To je istina, tada je imao 16 ili 17 godina. Ali iskreno, nikada mi to nije nešto posebno prepričavao. Sigurno je: oduvijek je bio navijač Bayerna i često je išao na stadion. Kao sudac je dolazio do ulaznica, a ponekad je satima stajao na hladnoći ispred Allianz Arene da bi došao do jedne.
Kad je Ivica Olić jednom zabio pobjednički gol za 2:1 protiv Manchester Uniteda (četvrtfinale Lige prvaka u ožujku 2010., op. ur.), i tada je bio na stadionu. Postoji fotografija na kojoj Olić nakon gola skida dres – a u pozadini se vidi moj tata na tribini kako slavi. Ljubav prema FC Bayernu sigurno sam naslijedio od njega.“
Tvoj put do ovdje nije bio pravocrtan. Imao si ozljede, morao si ići zaobilazno. Što je to napravilo od tebe?
„Ojačalo me i pokazalo mi da se mogu vratiti i uspjeti unatoč otporima. Već s dvanaest godina Stephan Beckenbauer htio me dovesti u Bayern. Ali ostao sam u 1860, jer sam mislio da je tamo lakše postati profesionalac.
Nakon U15 više me tamo nisu zadržali. Nakon te odluke sjedio sam u autu pokraj oca i mislio da će sada biti jako tužan – ali on me zagrlio i ohrabrio: glavu gore, možeš uspjeti i dalje! To nikad neću zaboraviti. Onda sam prešao u Fürstenfeldbruck – i godinu i pol kasnije Bayern me opet skautirao. Tada je uspjelo.“
Koje su te sposobnosti dovele tamo gdje si danas?
„Malo talenta, ali prije svega: upornost, marljivost i vjera u sebe. Naravno da i sreća igra ulogu. Moraš dobiti priliku – i onda je i iskoristiti!“
Postoje li trenuci u tvojem vremenu u Bayernu koji su ti bili prekretnica?
„Naravno da ih je bilo nekoliko, još od U17. Bio sam kapetan U19, s amaterima sam 2020. osvojio naslov u 3. ligi. Ali najviše mislim na svoju prvu utakmicu pod Julianom Nagelsmannom u kolovozu 2021. Dao mi je povjerenje, a ja sam odigrao dobro, izborio sam se za mjesto u momčadi.
To gotovo nitko nije očekivao, jer nekoliko tjedana ranije umalo sam otišao. Srećom, ispalo je drukčije. Sljedeći korak bio je 2023. s posudbom u Leverkusen, gdje sam se jako razvio – i kao igrač i kao čovjek.“
Već godinu i pol si opet u FC Bayernu. Kako sada izgleda tvoja uloga u momčadi?
„Mislim da sam nakon povratka iz Leverkusena doživljavan drukčije. Ali za mene osobno se nije puno promijenilo. I dalje sam isti, jednostavno želim iz godine u godinu biti bolji i preuzimati više odgovornosti. Spreman sam za više.“
Sada imaš 25 godina, pet puta si bio prvak Njemačke, osvojio si DFB-Pokal, bio si treći na Svjetskom prvenstvu. Što pomisliš kad pogledaš svoju autogram-karticu?
„Iskreno, o tome nikad nisam previše razmišljao. Ja sam netko tko si uvijek kaže: može još više! Ovdje u Bayernu ima puno igrača koji su postigli puno više.
Prema njima se orijentiram. Ali jasno, kad to pogledaš s odmakom, možeš reći: to nije loše. S 25 sam već ostvario dosta toga za što nekad nisam ni mislio da je uopće moguće. Ali ne bih rekao da sam već na vrhu. Zato radije gledam naprijed nego natrag.“
Kad bi sada ispred sebe imao malog Josipa: što bi mu rekao?
„Vjeruj u sebe! Put se isplati, ma koliko težak bio. Na kraju ćeš moći biti ponosan na sebe.“
