Utakmica između Paris Saint-Germaina i Bayerna u polufinalu Lige prvaka izazvala je sve moguće reakcije, od čistog oduševljenja do gotovo ogorčenog nevjerovanja.
Jedni su je nazvali najboljom utakmicom koju su ikada gledali, drugi su se pitali kako je moguće nakon takvog susreta uopće biti zadovoljan, ako si pritom primio četiri ili pet pogodaka. No prava istina možda je jednostavnija nego što se na prvi pogled čini.
Ova utakmica nije bila ni slučajni kaos ni potpuni raspad obrane, nego logična posljedica današnjeg vrhunskog nogometa, u kojem su najbolje napadačke linije postale toliko moćne da prisiljavaju i suparnika i trenera na drukčije razmišljanje.
Nije čudno što su dojmovi nakon utakmice bili tako različiti. Luis Enrique otišao je do kraja i rekao da je to bila najbolja utakmica koju je doživio kao trener. S druge strane, Clarence Seedorf i Wayne Rooney u televizijskom prijenosu nisu gledali istu stvar istim očima.
“Zabiješ 5 komada jednoj od najboljih momčadi na svijetu i opet ti prolaz dalje visi o niti”
Seedorf je upozorio da ne može biti normalno da zabiješ pet golova protiv jedne od najboljih momčadi svijeta, a da ti prolaz u finale i dalje visi o koncu. Rooney je otišao još dalje i postavio gotovo moralno pitanje: kako uopće kao igrač ili trener nakon takve utakmice možeš doći u svlačionicu i ozbiljno reći da si zadovoljan?
Te reakcije zapravo jako dobro pokazuju koliko je ova utakmica zbunila nogometni svijet. Jer nikada prije nije odigrano polufinale Lige prvaka s devet pogodaka.
I još važnije, rijetko se viđa susret ovakve važnosti u kojem obje momčadi igraju toliko otvoreno, bez sredine terena kao zaštitnog sloja u smislu srednjeg ili niskog bloka, s obranama koje često ostaju brojčano razotkrivene i koje visoko stoje i sa svakim pasom preko centra kao mogućim početkom smrtonosnog napada.
Pogrešno je tumačiti da su obrane bile loše
Zato nije čudno što ni Joshua Kimmich poslije utakmice nije djelovao kao čovjek koji točno zna kako treba tumačiti ono što se dogodilo.
Mats Hummels mu je čak rekao da ga nikada nije vidio tako zadovoljnog nakon poraza. A Kimmich je, gotovo kao da je sam sebe uhvatio u nečemu neobičnom, priznao da ga upravo to dodatno ljuti. Kao da je i sam prvi put osjetio jednu čudnu, novu emociju: zadovoljstvo unatoč nesavršenosti.
Mnogi su iz te utakmice odmah izvukli zaključak da se nogomet odriče obrane, da nestaje stara disciplina i da se igra pretvara u nekakvu divlju jurnjavu bez reda. No takvo čitanje promašuje bit. Nije ovdje riječ o tome da se netko jednostavno odrekao obrambene odgovornosti.
Riječ je o tome da su napadači na toj razini postali toliko dobri da ih više nije moguće braniti na klasičan način bez velikog rizika.
Je li ovakav pristup sulud?
To je zapravo pitanje procjene opasnosti. Što je pametnije protiv napadača kao što su Ousmane Dembélé, Désiré Doué i Khvicha Kvaratskhelia? Povlačiti se duboko, stajati blizu vlastitog kaznenog prostora i dopuštati im da iznova i iznova kombiniraju, ulaze u dribling i pucaju iz blizine?
Ili je možda veća šansa u tome da se takve igrače napadne visoko, čovjek na čovjeka, po cijelom terenu, kako bi ih se pokušalo prekinuti prije nego što se razviju?
Isto vrijedi i za Bayernove napadače poput Luisa Díaza, Harryja Kanea, Jamala Musiale i Michaela Olisea. Protiv takvih igrača mnogi treneri sve više zaključuju da nema puno koristi od pasivnog čekanja i dubokog branjenja, jer će ti prije ili kasnije svejedno stvoriti šansu.
Zato se traži drugačiji put: pritisak visoko, obrana po cijelom terenu i pokušaj da se nakon osvajanja lopte odmah stvori brojčana prednost prema naprijed.
Drugim riječima, stara nogometna logika, prema kojoj treba samo primiti jedan gol manje od protivnika, na ovoj se razini počinje pretvarati u radikalniju istinu: moraš zabiti jedan više – pogotovo kada više nema pravila gola u gostima.
“Postoje samo dva puta”
To ne znači da obrana više nije važna, nego da na najvišoj razini napad vrlo često ima prednost nad obranom, osobito kada su svi napadački mehanizmi uigrani, brzi i tehnički besprijekorni. Tada trener više ne pita kako potpuno ugasiti protivnika, nego kako izvući najviše iz vlastitih prednosti, svjestan da će i sam vjerojatno primiti pogodak ili dva.
Upravo zato nije slučajno da su i Luis Enrique i Vincent Kompany došli do gotovo istog zaključka. Obojica imaju momčadi koje su najjače upravo onda kada igraju hrabro, visoko i prema naprijed.
Kompany je to nakon utakmice sažeo vrlo jasno: u ovakvim utakmicama postoje samo dva puta. Ili ideš potpuno naprijed, ili se potpuno povučeš. Sredine nema, jer ta sredina protiv ovakve kvalitete jednostavno ne funkcionira.
I pritom nije mislio samo na PSG-ove zvijezde, nego i na vlastite. Još je zanimljivije bilo kada su ga pitali hoće li isto tražiti i u uzvratu. Njegov odgovor bio je kratak i gotovo prijeteći: još više.
Ovako nešto može igrati samo mali broj momčadi
To se nekome može činiti kao ludost, a nekome kao obećanje. Sve ovisi o tome voli li takav nogomet ili ga prezire. No ono što se ne može osporiti jest da takav pristup za ove dvije momčadi ima smisla.
Nije to taktička anarhija bez razloga, nego svjesna odluka koja proizlazi iz kvalitete igrača, iz strukture momčadi i iz uvjerenja da je aktivni rizik bolji od pasivnog čekanja.
Naravno, to ne znači da će cijeli europski nogomet sada izgledati tako. Već u drugom polufinalnom paru, u utakmici Atletico Madrida i Arsenala, vrlo je vjerojatno da ćemo gledati sasvim drukčiji susret, mnogo tvrđi, zatvoreniji i kontroliraniji.
Ne zato što te momčadi ne mogu igrati otvoreno, nego zato što im njihov kadar, njihove navike i njihova nogometna logika sugeriraju drugačiji put. I upravo zato možda ipak ne treba govoriti o općem raspadu obrambene kulture u nogometu.
Rješenje je napasti još više?
Možda se samo dogodilo to da smo u Parizu gledali dvije momčadi koje su u ovom trenutku do kraja ogolile jednu novu istinu vrhunskog nogometa: kada su napadači toliko dobri, obrana više ne može uvijek spašavati utakmicu. Tada je jedini izlaz imati hrabrosti napasti još jače.
I zato ova utakmica nije bila ni sramota za obranu ni izdaja defenzivnih postulata nogometa. Bila je, prije svega, nogometni festival. Možda pomalo lud, možda ponekad i bez daha, ali potpuno logičan u svijetu u kojem vrhunska kvaliteta prema naprijed sve češće ruši stare sigurnosti.
