VfL Wolfsburg prvi put u svojoj povijesti ispao je iz Bundeslige. Klub koji je 1997. ušao u njemačku elitu, 2009. postao prvak Njemačke, 2015. osvojio kup, a 2021. još igrao Ligu prvaka, sada se seli u drugu ligu.
To nije slučajan pad, nego posljedica niza loših odluka koje ni Dieter Hecking, doveden u završnici sezone kao spasitelj, više nije mogao ispraviti.
Za Heckinga je ovo drugo uzastopno ispadanje iz Bundeslige. Prošle sezone nije uspio spasiti Bochum, sada je isti ishod doživio s Wolfsburgom. No lice Wolfsburgova sloma nisu prije svega on i igrači koji su se u završnici borili koliko su mogli. Najveću odgovornost nose oni koji su prošlog ljeta krenuli u sezonu s velikim ambicijama, a klub odveli u suprotnom smjeru.
Od europskih ambicija do sportskog ponora
Wolfsburg je u sezonu ušao s ciljem povratka u Europu. Direktor Peter Christiansen i sportski direktor Sebastian Schindzielorz trebali su oblikovati novi smjer kluba, takozvani “Wolfsburger Weg”. No taj put nije vodio prema stabilnosti, nego prema kaosu.
Christiansen je stigao u ljeto 2024. bez pravog poznavanja kluba i Bundeslige. Govorio je ponajprije engleski, ali nikada nije uspio govoriti “jezik Wolfsburga”, u prenesenom i stvarnom smislu. Za velik dio okruženja ostao je stranac. Nije tražio javni prostor, Schindzielorz je također izbjegavao svjetla pozornice, a klub je ostao bez jasnog glasa koji bi objasnio veliki preustroj i smirio javnost.
Nadzorni odbor, predvođen Sebastianom Rudolphom i bivšim herojem Diegom Benagliom, predugo je vjerovao da se stvari mogu okrenuti. Christiansen je smijenjen tek u ožujku. Danas se može reći da je to bilo prekasno.
Simonis je dobio zadatak koji je teško mogao preživjeti
Za lice novog početka odabran je Paul Simonis, 40-godišnji Nizozemac koji je prije toga tek jedanaest mjeseci radio kao glavni trener Go Ahead Eaglesa. U Wolfsburg je došao nakon ubrzanog tečaja njemačkog jezika, ali je dobio momčad s kojom je gotovo bilo nemoguće uspjeti.
Kadar nije imao vodstvo u obrani, brzinu u sredini terena ni dovoljno opasnosti u napadu. Najskuplje pojačanje bio je Vinicius Souza, doveden za 15 milijuna eura iz Sheffield Uniteda. Na papiru klasična “šestica”, u Wolfsburgu je lutao po pozicijama: igrao je osmice, desetke, pa čak i stopera u pripremnim utakmicama. Njegova uloga postala je simbol planiranja kadra koje se teško može nazvati planiranjem.
Najveća rupa bila je u napadu. Wolfsburgu je očajnički trebao pravi klasični napadač, ali nije doveden. Još gore, klub je bez stvarne potrebe pustio igrače koji su drugdje pokazali vrijednost. Jakub Kamiński pomogao je Kölnu izboriti ostanak, Tiago Tomás odveo je Stuttgart u Ligu prvaka, a Wolfsburg je u međuvremenu na krilima morao koristiti braniče ili vezne igrače poput Joakima Maehlea i Mattiasa Svanberga.
Zima je trebala spasiti sezonu, ali nije donijela gotovo ništa
Wolfsburg je klub koji, zbog potpore Volkswagena, u kriznim trenucima ipak ima mogućnost potrošiti značajan novac. No ni zimski prijelazni rok nije donio preokret. Christiansen, svjestan da mu se bliži kraj, više nije kvalitetno pripremio zimski prijelazni rok, a njegov nasljednik u sportskom sektoru Pirmin Schwegler, unatoč velikom trudu, nije uspio ispraviti ljetne promašaje.
Za više od 20 milijuna eura stigli su Kento Shiogai, Jonas Adjetey, Jeanuel Belocian i Cleiton. Četiri igrača iz četiri različite zemlje, ali pravi učinak bio je minimalan. Jedini koji je postao standardan bio je Belocian. Adjetey, stoper plaćen deset milijuna eura iz Basela, samo je jednom bio u početnoj postavi.
Puno novca potrošeno je za premalo učinka. Prilika za popravak je propuštena.
Tri trenera, dva sportska direktora i kadar bez jasne budućnosti
Wolfsburg je sezonu završio kao uvjerljivo najslabija momčad drugog dijela prvenstva. Ispadanje zato nije nesretna slučajnost, nego zaslužena kazna za katastrofalno upravljanje.
Klub je promijenio tri trenera. Nakon neiskusnog Simonisa izgorio je i mladi trener iz vlastitih redova Daniel Bauer. Promijenjena su dva sportska direktora, jedan direktor je propao, a kadar je ostao prevelik, preskup i bez jasne perspektive.
Dieter Hecking preuzeo je posao koji je već izgledao kao nemoguća misija. Komunicirao je bolje, donosio smislenije odluke i djelovao uvjerljivije od prethodnika, ali šteta je već bila prevelika. Nije mogao za nekoliko tjedana popraviti ono što se kvarilo mjesecima.
Relegacija je samo potvrdila slabosti
U dodatnim kvalifikacijama protiv Paderborna Wolfsburg je još jednom pokazao svoje glavne probleme. U prvoj utakmici nedostajalo je napadačke oštrine koju je momčad pokazala u zadnjem kolu protiv St. Paulija pobjedom 3:1. U uzvratu je barem krenulo bolje: Wolfsburg je rano poveo i zatim se više od sto minuta s igračem manje grčevito borio protiv ispadanja.
No čak i tada bilo je očito koliko momčadi nedostaje nogometne kvalitete. Protiv drugoligaša, momčad Wolfsburga nije uspjela dovoljno dugo zadržati loptu, smiriti igru i stvoriti razdoblja predaha. Na kraju je u produžetku primila pogodak za 1:2 i zasluženo ispala.
Katastrofa, ali i mogućnost novog identiteta
Wolfsburg sada pada u drugu ligu, ali pada mekše nego što bi pali mnogi drugi klubovi. To je prednost koju mu daje Volkswagen. Novca će biti manje, ali i dalje znatno više nego kod većine konkurencije u drugoj ligi.
Zato je ispadanje istodobno katastrofa i velika prilika. Christiansenov “Wolfsburger Weg” završio je u potpunom neuspjehu, ali taj neuspjeh može otvoriti prostor za novi početak. Wolfsburg se u drugoj ligi može ponovno “izmisliti”, pronaći lice, identitet i vezu s okruženjem koju je u prethodnim godinama izgubio.
Oni koji su najviše odgovorni za ispadanje više nisu u klubu. Oni koji sada trebaju izboriti brzi povratak imat će resurse za to. No Wolfsburg je ove sezone na najteži mogući način naučio jednu lekciju: puno novca ne znači automatski dobar i efikasan nogomet. Ako nema jasnog plana, prave komunikacije i smisleno složenog kadra, ni bogat klub nije zaštićen od sportskog ponora.
