Postoje utakmice nakon kojih se govori o taktici, pogreškama i rezultatima. A postoje i one rijetke večeri nakon kojih se čovjek, čak i satima kasnije, i dalje pita što je točno gledao. Je li to bio čisti kaos ili možda najbolje nogometno izdanje u jako, jako dugo vremena?
Možda čak i više od toga. U prvoj polufinalnoj utakmici Lige prvaka između Paris Saint-Germaina i Bayerna dogodilo se upravo to: večer koja je nadmašila gotovo sva očekivanja i koja će bez sumnje ostati zapisana u povijesti ovog natjecanja.
Nikada prije jedno polufinale Lige prvaka nije donijelo devet pogodaka. Nikada prije dvije tako moćne napadačke momčadi nisu jedna drugoj zadavale toliko udaraca, toliko brzo, toliko silovito i toliko neprestano da je cijela utakmica djelovala kao otvoreni obračun dviju nogometnih sila koje su odlučile zaboraviti na oprez.
Nogomet na najjače
Branitelj naslova PSG i izazivač Bayern na pariškom su travnjaku ponudili nogomet u njegovu najuzbudljivijem obliku: pun brzine, rizika, vještine, udaraca, pogrešaka i nadahnuća.
Za neutralnog gledatelja to je bio pravi užitak. Za svakoga tko voli nogomet kao igru golova, napada i hrabrosti, bila je to večer za pamćenje. Čak je i onima koji su primili četiri ili pet pogodaka poslije bilo moguće priznati da su odigrali dobru utakmicu.
Jednostavno su s druge strane stajali igrači koji su u nekim trenucima bili još malo bolji, još malo nadahnutiji, još malo neuhvatljiviji.
Bayern se iz Pariza vraća s porazom 4:5, rezultatom koji istodobno zvuči loše i ostavlja nadu. Moglo je završiti puno gore, ali i puno bolje za momčad Vincenta Kompanyja. U toj dvosmislenosti i leži sva neobičnost ove večeri.
PSG-ov trener Luis Enrique to je možda najbolje sažeo kada je rekao da njegova momčad jest zaslužila pobjedu, ali da je jednako tako zaslužila i remi, pa čak i poraz, jer je utakmica bila toliko nevjerojatna da je u sebi sadržavala gotovo sve moguće ishode. I za njega je to bila noć koje će se dugo sjećati.
Bayernu ostaje puno pitanja za analizu
Za Bayern sada ostaje mnogo pitanja koja će se idućih dana morati ozbiljno analizirati. Što bi bilo da je Michael Olise u 20. minuti okrunio odličan početak i pogodio za 2:0? Bi li se utakmica tada razvila potpuno drukčije? Bi li Bayern uopće doživio onaj pad da Alphonso Davies neposredno prije odmora nije igrao rukom?
Je li s malo više odlučnosti i preciznosti čak i remi, ili možda nešto više, bio nadohvat ruke? Sve su to poštena i logična pitanja nakon ovakve utakmice.
No još važnije od pitanja jest ono što sada slijedi. Vincent Kompany mora od svoje rasterećene, ali povremeno i previše rasterećene momčadi stvoriti finalista Lige prvaka.
Zabava i uzbuđenje pod njegovim vodstvom Bayernu već dugo ne nedostaju. Ova momčad igra nogomet koji privlači i oduševljava, a pri tome se igrači super zabavljaju. Ali u Bayernu se nikada ne igra samo radi dojma.
U tom klubu sve se na kraju mjeri trofejima. Prvenstvo je već osvojeno, a u finale kupa protiv Stuttgarta Harry Kane i društvo ulaze kao veliki favoriti. Ipak, ono što svi oni najviše žele jest veliki europski pehar.
Bayern treba prilagodbe u postavci?
Zato će za uzvratnu utakmicu u Münchenu biti potrebne određene prilagodbe. Joshua Kimmich je to priznao bez okolišanja. Rekao je da se neke stvari moraju popraviti, posebno u trenucima kada momčad stoji visoko na terenu.
Tada Bayern mora paziti da suparniku ne ostavlja previše otvorenih rješenja i prostora za igru.
Kimmich je naglasio da je imao osjećaj da je Bayern u fazama kada je bio potpuno “na protivniku”, kada je uspostavljao kontakt i pritisak, dolazio do vrlo zanimljivih osvojenih lopti. Tako je, uostalom, nastala i velika prilika Michaela Olisea za 2:0.
U tim trenucima činilo se da Bayern igra jako dobro i da drži utakmicu pod kontrolom. Ali protiv momčadi poput PSG-a takav susret može se prelomiti u samo nekoliko minuta.
Tu se otvara i velika rasprava o načinu igre. Mora li obrambeni igrač baš uvijek do kraja slijediti svojeg protivnika u duel, ili smije ponekad odustati od tog lova i zatvoriti prostor iza sebe? Upravo je jedna takva situacija bila kobna.
Konrad Laimer, koji je ušao s klupe, ostao je uz Désiréa Douéa, kako se i traži u Kompanyjevu sustavu, i time ostavio prazninu na lijevoj strani obrane.
Vitinha je tu rupu iskoristio sjajnim dodavanjem prema Achrafu Hakimiju, a ovaj je imao dovoljno vremena da namjesti pogodak Kvaratskheliji za 4:2.
U takvim trenucima prirodno se nameće pitanje: treba li baš uvijek do kraja ići u pojedinačni obračun ili bi obrana ponekad smjela napraviti korak unatrag, zatvoriti prostor i smiriti situaciju?
Kompany računa s rizikom
Kompanyev odgovor zasad je jasan. Po njemu, rizici se moraju prihvatiti. To znači da će raditi na detaljima, ali neće potpuno mijenjati svoj pristup. I sportski direktor Max Eberl to vidi slično. Njegovo je pitanje bilo jednostavno: zašto je Bayern uopće došao dovde?
Odgovor je, po njemu, upravo u načinu igre koji je momčad dovukao do polufinala. Zbog toga bi, kaže, bilo posve besmisleno sada odjednom sve okrenuti naglavačke. Prilagodbe da, potpuni zaokret ne.
Upravo će to biti Kompanyjev najveći zadatak pred uzvrat: pronaći pravu mjeru između maksimalnog pritiska na protivnika i minimalnog razotkrivanja vlastite obrane. Bayern vjerojatno neće moći potpuno ugušiti PSG ni u Münchenu, ali morat će to uspijevati barem u dugim dijelovima utakmice.
Zaostatak od jednog pogotka nije velik, a pariška je večer pokazala još nešto važno: iako Bayern s klupe nema neograničenu količinu vrhunskih rješenja, momčad je u završnici djelovala tjelesno svježije od PSG-a. Parižani su se doslovno dovlačili do kraja utakmice. Ako susret u Münchenu ode u produžetke, Bayern bi tu mogao imati blagu prednost.
Očekuje li nas isti kaos i u Münchenu?
Vjera u prolazak svakako postoji. Kimmich je nakon utakmice vrlo samouvjereno rekao da je PSG sada osjetio da je Bayern zapravo bolja momčad i da u svlačionici vlada uvjerenje da se Parižane kod kuće može pobijediti.
To nije prazna izjava, nego odraz dojma koji je Bayern ostavio i u porazu: ova momčad može parirati PSG-u, može ga pritiskati, može mu stvarati probleme i može ga natjerati da pati.
A Kompany? On već očekuje da će i uzvrat donijeti isto takvo ludilo, isti taj nogomet pun gasa, istu tu neobuzdanu energiju, pa čak i “još više” od toga. Iskreno, malo tko bi imao nešto protiv.
Jer ako je pariška večer išta dokazala, onda je to da se nogomet u svom najčišćem i najuzbudljivijem obliku još uvijek može igrati na ovoj razini. I da su Bayern i PSG spremni pružiti nam još jednu takvu predstavu.
