Aleksandar Pavlović u Madridu je odigrao dvije potpuno različite utakmice u jednoj. U prvom poluvremenu djelovao je neuobičajeno nesigurno, a u drugom je pokazao upravo ono zbog čega je već dugo postao stalni dio Bayernovih najvećih večeri. I baš zato njegov nastup u prvoj četvrtfinalnoj utakmici protiv Reala nije bio samo priča o pogreškama i iskupljenju, nego i jasna najava kako Bayern treba izgledati u uzvratu.
Pozornica na Santiago Bernabéuu ipak je bila golema, čak i za igrača koji već odavno nije anonimac. Aleksandar Pavlović već ima 92 službene utakmice u dresu Bayerna, njemački je prvak, njemački reprezentativac i nogometaš koji se odavno ne doživljava kao prolazna pojava. Ipak, još uvijek sa sobom nosi nešto mladenački opušteno i bezbrižno. On je i dalje, barem u simboličnom smislu, “Aleks iz druge momčadi”, kako ga je nekad nazvao Thomas Tuchel.
Upravo se u Madridu prvi put osjetilo da ga je velika večer možda ipak malo dotaknula. Sam je nakon utakmice priznao da nije bio zadovoljan svojim prvim poluvremenom. Rekao je da je imao tri ili četiri pogrešna dodavanja kakva, po vlastitim riječima, “nije odigrao u cijelom životu”.
Stvarnost je bila još malo oštrija: bilo ih je čak šest koji nisu stigli do suigrača. Razlog je bio ili prevelika žurba ili jednostavno manjak preciznosti. Jedan od primjera dogodio se u 40. minuti, kada njegova lopta nije završila kod Luisa Díaza, nego u autu.
No način na koji je Pavlović o tome govorio također dosta govori o njegovu razvoju. Sam je rekao da je to možda “prigovaranje na visokoj razini”, ali da takve stvari moraš primjećivati ako želiš biti svakim danom bolji. U toj rečenici zvučao je gotovo zrelije nego što mu godine sugeriraju.
A upravo je to jedna od njegovih najvećih vrijednosti. Nije ostao zarobljen u lošem prvom dijelu. Nije potonuo pod pritiskom ni pod dojmom vlastitih pogrešaka. Umjesto toga, na odmoru kao da se sabrao, protresao i u nastavku pokazao svoje pravo lice.
Već nakon nekoliko sekundi drugog poluvremena oduzeo je loptu uspavanom Realovu braniču Carrerasu. Sam je tu situaciju objasnio jednostavno: predvidio je što će se dogoditi, stigao u pravom trenutku i zatim samo dao loptu Michaelu, uz misao da on dalje riješi stvar. Michael je potom možda pomislio da to treba riješiti Harry, a Harry Kane je na kraju zabio za 2:0.
Taj trenutak nije bio samo konkretan doprinos rezultatu, nego i prekretnica u njegovoj večeri. Od tada je Pavlović ponovno izgledao kao onaj vezni igrač koji smiruje igru, bira pravi trenutak za duel i unosi red u sredinu terena.
U nastavku je često pokazivao točno ono što ga je i dovelo na ovakvu pozornicu: pravovremen ulazak u duel, osjećaj za prostor i, prije svega, mirnoću s loptom. Upravo je ta smirenost uz vodstvo 2:0 ponovno počela izlaziti na površinu.
Zato danas više gotovo i ne postoji ozbiljna rasprava o tome tko će u najvećim utakmicama igrati uz Joshuu Kimmicha u sredini terena. U takozvanom paru zadnjih veznih, dakle dvojici igrača koji čuvaju ravnotežu momčadi i započinju napade iz dubine, Pavlović je u devet i pol od deset slučajeva prvi izbor uz Kimmicha. To više nije iznenađenje, nego ustaljena stvarnost.
Nakon svega Pavlović nije posebno isticao sebe. Bio je ponosan, ali prije svega na momčad i na izvedbu Bayerna kao cjeline. I kao mnogo puta dosad, nije sasvim uspio sakriti osmijeh, kao da i sam još uvijek uživa u svemu što mu se događa: velika pozornica, četvrtfinale Lige prvaka u Madridu, razgovori nakon utakmice, sve to za njega očito još nosi i dozu dječačkog oduševljenja.
No u isto vrijeme iz njegovih riječi izlazila je i ozbiljnost. Nakon te prve utakmice odmah je poručio da se sada treba dobro pripremiti za uzvrat.
To je možda i najbolji opis njegova nastupa u Madridu. Prvo poluvrijeme bilo je podsjetnik da je još mlad i da ni on nije imun na pritisak najvećih večeri. Drugo poluvrijeme pokazalo je zašto mu Bayern već sada vjeruje kao igraču za najveće utakmice. U Madridu se, zapravo, vidjelo kako “Aleks iz druge momčadi” sve više postaje – Aleks iz prve.
