11 Freunde magazin
U ARD-ovoj mediateci od danas je dostupna nova dokumentarna serija „Being Jérôme Boateng“ – i to već pod ozbiljnim povećalom javnosti. Prije nego što je ijedna epizoda ugledala svjetlo dana, projekt je izazvao žestoke reakcije i polemiku: treba li javni servis uopće davati medijsku pozornicu čovjeku koji je pravomoćno proglašen krivim za tjelesnu ozljedu i čiji je sudski proces otvorio širu raspravu o zloporabi moći u nogometu?
ARD seriju opisuje kao „slojeviti, multiperspektivni portret“ Jérômea Boatenga. To znači da autori žele pokazati različite strane njegova života, od sportske karijere i uspjeha s Bayernom i njemačkom reprezentacijom do privatnih poteškoća i sudskih procesa. Kritičari, međutim, upozoravaju da se iza takvog pristupa lako može sakriti i pokušaj „ispiranja imidža“.
Jer Boatengov slučaj nije tek epizoda koja se može odvojiti od ostatka njegove biografije. Njegova osuda za tjelesnu ozljedu i optužbe vezane uz nasilje u partnerskom odnosu pokrenule su važnu društvenu raspravu: koliko su moć, status i novac u stanju zaštititi nogometne zvijezde od ozbiljnih posljedica? I jesu li pravosudni i sportski sustavi doista spremni adekvatno reagirati na optužbe za nasilje, osobito kada su upleteni slavni igrači?
Kontroverza oko Boatenga dodatno se rasplamsala prije samo nekoliko tjedana, kada je u javnost procurila informacija da je FC Bayern planirao omogućiti mu trenersku hospitaciju pod vodstvom Vincenta Kompanyja. Navijačka scena u Münchenu reagirala je promptno i vrlo jasno. Na tribinama se pojavio transparent: „Nema mjesta za ‘karakterna smeća’ u našem klubu – nema više mjesta za Boatenga!“
Poruka je bila nedvosmislena i uprava kluba nije je mogla ignorirati. Nakon, kako je priopćeno, „konstruktivnog razgovora“ s Boatengom, Bayern je objavio da do hospitacije ipak neće doći. Klub se tako povukao pod pritiskom navijača, ali je ostalo otvoreno pitanje: gdje uopće prolazi granica između druge šanse i relativiziranja nasilja?
U tom kontekstu pojavljivanje dokumentarca na ARD-u dobiva još veću težinu. Redateljica Annette Baumeister za Süddeutsche Zeitung branila je projekt riječima: „I za Boatenga mora postojati resocijalizacija, put natrag u društvo.“ To je načelno teza s kojom se malo tko ne bi složio, svatko ima pravo na mogućnost promjene i novi početak, ako preuzme odgovornost za ono što je učinio.
No ključna dilema glasi: treba li put „natrag u društvo“ za nekoga poput Boatenga voditi upravo preko trosatnog dokumentarca na javnoj televiziji? I je li javni servis tu prije svega u funkciji novinarstva, kritičkog, analitičkog, neugodnog, ili riskira ulogu platforme za kontroliranu samoprezentaciju i popravljanje imidža?
Za mnoge je gledatelje i aktiviste, osobito u kontekstu borbe protiv nasilja nad ženama, ta granica iznimno osjetljiva. Medijska pozornost je moćna valuta, a kada je dodjeljuje javni servis, dolazi i s legitimacijom: ako ARD daje Boatengu veliko medijsko platno, to neizbježno djeluje kao svojevrsni poziv na „normalizaciju“ njegova lika.
S druge strane, zagovornici ovakvog formata mogli bi reći da je upravo javni servis pravo mjesto gdje se složene priče trebaju ispričati u svoj svojoj proturječnosti, uz svih neugoda, potpitanja i kritičkih refleksija. Pitanje je, naravno, hoće li „Being Jérôme Boateng“ to doista ponuditi ili će ostati na razini „emocionalnog portreta“ s ograničenom spremnošću na suočavanje s najtežim temama.
Za sada je sigurno samo jedno: ARD se ovim projektom svjesno gura u središte rasprave o resocijalizaciji, odgovornosti javnih medija i granicama oprosta. A gledateljima ostaje da sami procijene je li ovaj put natrag u društvo zaslužen, uvjerljiv i je li ga doista trebalo popločati prime time dokumentarcem na javnoj televiziji.
