Produženje ugovora Vincentu Kompanyju prošlog je tjedna u Bayernu objavljeno bez fanfara, gotovo usput, tik uoči ogleda s Bruggeom u Ligi prvaka. Mudro odrađen PR-trenutak imao je i dublji smisao: da se nova veza do 2029. ne oboji prerano u ružičasto.
Ne zato što bi dosadašnji Kompanyjev učinak izazivao sumnje, nego zato što aktualni trend sve jasnije pokazuje paradoks: što je veća aureola oko trenera kad dolazi, to mu je kraći rok trajanja. I obrnuto, „hitna rješenja“, navodna nužna zla i planovi B, C ili D, nerijetko se pokažu kao pun pogodak.
Tri primjera „hladne glave“
Kompany je u München sletio nakon mučne potrage koja je nakon rastanka s Thomasom Tuchelom izgledala čas neugodno, čas beznadno. Bayern je primio niz odbijenica, pa je Belgijanac došao gotovo bez glamura i ubrzo donio mir, smjer i rezultate. RB Leipzig je do slične točke stigao okružen odbijenicama „prvih želja“, da bi na kraju izabrao Olea Wernera. Ishod? Osvježena, jasna nogometna ideja i sportska renesansa.
A Niko Kovač u Borussiji Dortmund? Mnogi su ga prošle sezone doživjeli kao čin očaja nakon Nurija Sahina. Umjesto toga, „nespektakularni“ nasljednik izvukao je momčad iz gotovo bezizlazne situacije i odveo je u Ligu prvaka, i na tom tragu nastavio.
Zajednički nazivnik: trijezan izbor bez aureole. Što je manje kulturnih i emocionalnih projekcija na trenera, to su odluke čistije i mjerila jasnija.
Kad sjaj zasjeni struku
Nogomet je pun pratećih efekata koji znaju prekriti bit. U sportu, kao i drugdje, radi i famozni „efekt trenutačnog sjaja“: jedna pozitivna osobina (npr. status klupske legende ili karizmatična biografija) prelije se na sve druge procjene, bez stvarne uzročno-posljedične veze. Jednako je opasna i negativna projekcija.
Bundesligu je obilježila anegdota o skautu HSV-a koji je Jürgenu Kloppu gledajući na poderane traperice pripisao nemaran radni etos. U stvarnosti, ljudske se karakteristike drastično mijenjaju po kontekstu: netko može biti opsesivno predan poslu, a kod kuće trom, i obratno. Upravo zato stručne odluke moraju svjesno isključiti šum: navijačke emocije, marketinšku privlačnost, romantične narative o povratku sina kluba.
Trener bez aureole ulazi, paradoksalno, s najvrjednijom prednošću: od njega se očekuje samo jedno – da vodi momčad. Bez tereta da bude simbol, glasnogovornik ili kultna figura.
Brak iz interesa umjesto ljubavnog zanosa
Psihologija odnosa tu je neumoljivo dosljedna. „Brak iz interesa“ ili brakovi razuma, pokazuju se trajnim jer su očekivanja odmjerena, uloge jasne, a romantizacija svedena u mjeru. Studije o razlozima razvoda potvrđuju kako previsoka očekivanja sustavno razaraju odnose. U nogometnom prijevodu: što je manje mitologije oko trenera i manje uloga izvan samog terena, to je veća vjerojatnost stabilnosti.
Pritom nije rijetkost da se i klub i trener „nađu“ iz manjka alternativa, i upravo zato počnu funkcionirati: svaki zna što je drugom potrebno, a što nije.
Kompany u Bayernu, Werner u Leipzigu i Kovač u Dortmundu demonstriraju da je hladna odluka često bolja od romantičnog izbora. Ne zato što su „manje loši“, nego zato što su realniji, lišeni nerealnih projekcija, fokusirani na igru, procese i unapređenja iz tjedna u tjedan.
Manje aureole, više rada
Pouka je jednostavna, ali zahtjevna za primjenu. Kad sljedeći put zasja kandidat s blistavim „pedigreom“ ili emotivnom pričom, valja se sjetiti koliko često sjaj zasjeni struku. A kad se pojavi „rezervna opcija“, vrijedi je mjeriti hladnim kriterijima: idejom igre, sposobnošću upravljanja svlačionicom, prilagodbom protivniku, ritmom mikro-poboljšanja. Upravo su takvi profili u pravilu otporniji, manje opterećeni i, dugoročno, uspješniji.
Nogomet, naposljetku, nagrađuje ono što nagrađuje i život: jasne uloge, razumna očekivanja, dosljedan rad. A „svete aureole“? Lijepe su na fotografijama. Momčadi, međutim, vode i s njima pobjeđuju treneri koji znaju odvojiti šum od signala, i koji su na klupu stigli bez čarobnog sjaja, ali s planom koji se vidi iz mjeseca u mjesec.
