Postoje transferi koje se mjeri brojem golova, minuta i kilometara u visokom pritisku. A postoje i oni drugi, puno rjeđi, koji se mjere time koliko brzo navijačima vrate boju u lice i ono davno zaboravljeno uvjerenje da njihov klub još uvijek nešto znači. Schalke 04 je ovih dana u toj drugoj priči. Ne zato što je momčad prva na ljestvici, niti zato što je odjednom sve postalo mirno i uredno, nego zato što se u zraku pojavilo jedno ime koje pali maštu: Edin Džeko.
Autor usporedbe koja savršeno objašnjava taj osjećaj vraća nas u ljeto 2018. godine, kada je Marcelo Bielsa, trener kojega su do tada kao uzor spominjali Pep Guardiola, Diego Simeone i Mauricio Pochettino, prihvatio posao u Leeds Unitedu, tada drugoligašu s glasom kluba koji često živi u kaosu. Logika je govorila da to nema smisla. Navijačima to nije bilo važno. Važno je bilo što je taj potez vratio vjeru u vlastitu snagu i u ideju da se “može opet”, da se može natrag tamo gdje Leeds misli da pripada.
Slična stvar sada se događa u Gelsenkirchenu. Marcelo Bielsa nije na putu prema Schalkeu, iako je jednom davno, u jesen 2022., navodno bio blizu toga da preuzme momčad. I nije čak ni presudno to što je Schalke u vrhu druge lige. Euforija koja se razlila oko kluba ima konkretnije lice, puno poznatije široj javnosti: Džekino.
Sve je krenulo nakon jednog sumornog nastupa na berlinskom Olimpijskom stadionu, kada je Sky novinar Dirk große Schlarmann objavio da Schalke razgovara s bosanskohercegovačkim napadačem o mogućem dolasku. U istoj rečenici pojavila se i prijetnja u obliku bogatog suparnika, pariškog kluba koji može ponuditi daleko više novca. No već nekoliko dana poslije priča je dobila ozbiljan zamah: više medija prenijelo je da se Džeko sa Schalkeom već usuglasio, a da sada preostaje dogovor s njegovim sadašnjim klubom, Fiorentinom.
Ako se gleda gola statistika ove sezone, netko bi odmahnuo rukom. Džeko je u talijanskom prvenstvu nastupio u jedanaest od 21 moguće utakmice i pritom nije zabio pogodak. Ali ova priča ne živi od tablice. Ona živi od sjećanja. Džeko je napadač koji je osvajao naslove u Njemačkoj, Engleskoj i Italiji, čovjek koji se ubraja među najubojitije strijelce europskih najjačih liga u ovom stoljeću, u društvu imena koja se obično izgovaraju s posebnim poštovanjem. I prije odlaska u Firencu imao je u turskom Fenerbahčeu učinak gotovo gola svake druge utakmice, što je, za igrača u poznim igračkim godinama, itekako dojmljivo.
Najzanimljiviji dio priče, međutim, tiče se pitanja tijela i duha. Džeko ima 39 godina, ali prema riječima suigrača iz Fiorentine Robina Gosensa, njegova svakodnevica je daleko od slike “veterana koji čuva snagu”. Gosens je u svome podcastu u studenom opisao Džeku kao čovjeka koji prvi dolazi i zadnji odlazi, koji doslovno “radi u teretani” kao da mu je dvadeset i nešto. To odmah otvara novu raspravu: može li takav napadač izdržati nogomet pun pritiska i trke, kakav traži trener Miron Muslić? Može li u drugoj ligi, u kojoj se igra grubo, brzo i često bez milosti, čak oživjeti učinak kakav je imao prije Firence?
Ta sportska pitanja su važna, ali u Schalkeovu slučaju ipak nisu središnja. Središnje je ono što bi ovaj transfer značio simbolično. Schalke je klub koji se predugo osjećao kao da ga je svijet zaboravio. Dolazak igrača takvog imena bio bi injekcija samopoštovanja, mali dokaz da klub još uvijek ima težinu i privlačnost. Jedan povratak osjećaja: “Mi smo još netko.”
Euforiju dodatno podgrijava i priča da Džeko, navodno, odbija veći novac iz Pariza kako bi prihvatio ugovor koji bi u Schalkeu bio snažno vezan uz učinak i cilj – ulazak u Bundesligu. U takvoj slici navijač vidi romansu: veliki igrač koji ne dolazi po posljednju plaću, nego po posljednji veliki izazov. A tu se pojavljuje i drugi čovjek iz priče: Sead Kolašinac. Navodno je upravo razgovor s bivšim Schalkeovim igračem presudio, uz rečenicu koja navijače pogađa ravno u srce: ako u karijeri želiš još jednom doživjeti nešto stvarno posebno, onda pokušaj izboriti ulazak u Bundesligu sa Schalkeom.
Za navijače koji su iza sebe ostavili najgoru sezonu u povijesti kluba, takve rečenice djeluju poput svježe točenog piva u vrućoj noći: brzo, snažno i bez potrebe za dodatnim objašnjenjima.
Zato novinar 11 Freunde magazina, Florian Nussdorfer, podsjeća na jedan poznati trenutak iz Marseillea, kada su navijači dočekali Marcela Bielsu transparentom na španjolskom: “Loco, haznos soñar” – “Luđače, daj nam da sanjamo.”
Schalke danas sanja u drugom jeziku, s drugim čovjekom, ali s istom čežnjom. Ako se doista dogodi da Džeko istrči u plavom, vrlo je moguće da će na Veltins Areni osvanuti poruka koja sve sažima: “Starče, hajde da sanjamo!”
I možda je baš u tome cijeli smisao. Ponekad nogomet ne traži savršen plan, nego dobar razlog da se ponovno vjeruje. Schalke je takav razlog pronašao u imenu Edina Džeke.
