Poraz Borussije Dortmund kod Tottenhama, rezultatski “samo” 0:2, u stvarnosti je bio puno bolniji. Ne zato što su Spursi izuzetno kvalitetna ekipa, nego upravo suprotno: Dortmund je izgubio od momčadi koja je i sama u krizi, načeta ozljedama i s mladim igračima na klupi.
U takvom okruženju očekuješ reakciju, čvrstinu, barem minimalnu dominaciju nad ranjivim suparnikom. Umjesto toga, BVB se iz Stansteda kući vratio s novim dokazom da problemi nisu slučajni, nego duboko usađeni.
Bivši igrač, a trenutačno televizijski stručnjak Mats Hummels poraz je nazvao “potpunim podbačajem”, a ni ljudi iz kluba nisu pokušali ublažavati dojam. I to je možda jedina dobra vijest: Dortmund više ne može glumiti da je sve stvar jedne loše večeri. Tottenham je bio ogledalo. U njemu se jasno vidjelo nekoliko stvari koje već dugo tinjaju, ali se redovito guraju pod tepih čim dođe jedna pobjeda ili dobar niz.
Prva istina je neugodna: ova momčad nije toliko dobra koliko se od nje često očekuje. Okolina Borussije Dortmund i dalje živi na uspomenama iz vremena kada su u svlačionici bili igrači koji su donosili prevagu gotovo sami: Jadon Sancho, Erling Haaland, Ousmane Dembélé. Danas takvih profila nema dovoljno, a vrijednosti igrača na tržištu, koje su nekoć bile Dortmundova velika prednost, posljednjih su godina osjetno pale.
Momčad je nastajala kroz više razdoblja i različite rukopise: mijenjali su se treneri, sportski direktori, ljudi zaduženi za slaganje kadra, savjetnici i klupske strukture. Kad previše ruku mijesi isti kruh, rezultat često ispadne bez okusa i bez ravnoteže. Upravo to Dortmund sada ima: momčad koja nije dobro izbalansirana.
U tom kontekstu zvuči osvježavajuće iskreno kada sportski direktor Sebastian Kehl kaže da je prikazano “premalo” i da momčad mora shvatiti da to nije Dortmundov standard. Ali iskrenost nije zamjena za odgovornost. Jer upravo je Kehl u ljetnom prijelaznom roku potrošio više od sto milijuna eura na pojačanja, a stvarni učinak je, zasad, skroman. Tottenham je pokazao da nije dovoljno “kupiti nova imena” ako se ne riješi problem odnosa u momčadi i nedostatak jasne strukture.
Druga teza nadovezuje se na prvu: Borussia Dortmund danas ima premalo igrača koji presuđuju utakmice. Nekada si znao da će, čak i kad momčad igra prosječno, netko izvući potez koji mijenja sve. Sada su takvi trenuci rijetki. Felix Nmecha, iako je već bio proglašavan promašajem, paradoksalno je jedan od rijetkih koji se ističu i kojem se može vjerovati da će donijeti nešto drukčije. Vratar Gregor Kobel i stoper Waldemar Anton djeluju kao najstabilnije točke. Nico Schlotterbeck bi također trebao biti u toj skupini, ali otkako se oko njega vrti pitanje ugovora, u njegovoj igri ima previše kolebanja.
Ostali? Karim Adeyemi, Maximilian Beier, Daniel Svensson i slični mogu imati odličan dan, ali to još uvijek nije razina svjetske klase. O Julianu Brandtu i Emreu Canu godinama se vode iste rasprave, a Serhou Guirassy, prošlosezonska “strojnica”, trenutačno izgleda kao igrač izvan ritma i samopouzdanja. Dodatni problem je psihološki: dio igrača sanja o “velikim klubovima” i “velikim ugovorima”, dok im istodobno vlastite predstave ne daju pokriće za takva očekivanja. Dortmund bi nekima trebao biti škola skromnosti, a ne odskočna daska koju se uzima zdravo za gotovo.
Treća stvar koju je Tottenham razotkrio jest brutalna: Dortmund si više ne može dopuštati utakmice u kojima ne ide do krajnjih granica. Trener Niko Kovač naglasio je manjak agresivnosti i pristupa, i brojke su ga poduprle. U prvom poluvremenu uspješnost osvajanja duela bila je porazna, oko 36 posto samo. To na europskoj razini izgleda kao amaterska slabost, a ne kao problem “jednog lošeg trenutka”.
Poruka je jasna: ako Borussia Dortmund ne igra na granici maksimuma, nema dovoljno kvalitete da nadoknadi manjak energije. A ako se sve svede isključivo na energiju, onda se otvara još jedna rupa jer ne možeš stalno živjeti od borbenosti kad ti nedostaje ideja.
I tu dolazimo do četvrtog pitanja, možda najosjetljivijeg: može li Niko Kovač ovu momčad razviti, posebno u igri s loptom. Tottenham je bio prvi potpuni raspad pod njegovim vodstvom. U porazima protiv Manchester Cityja ili Bayerna moglo se reći da je suparnik jednostavno jači. Ali ovdje je Dortmund izgledao bezidejno, tromo i taktički prazno.
Nije dovoljno reći “nedostajalo je mentalne snage” ako momčad ponovno pokazuje siromaštvo u stvaranju prilika i rješenja. Kovač je, prema dojmu mnogih, momčad kondicijski doveo u red. No sada mora pokazati ono zbog čega se treneri na ovoj razini mjere: može li momčad učiniti boljom u igri, može li izgraditi prepoznatljiv način napadanja, može li stvoriti automatizme. U Dortmundu, gdje je okolina posebno osjetljiva i brzo prelazi iz euforije u bijes, već se čuju tihe sumnje.
Tottenham, dakle, nije samo poraz. On je podsjetnik da Borussia Dortmund više nema luksuz živjeti od stare slike o sebi. Momčad nije onoliko jaka koliko se želi vjerovati, nema dovoljno igrača koji prelamaju utakmice, a bez punog napora ne može parirati ni suparnicima koji su ranjivi. Ako se na sve to nadoda dojam da još nema jasnog napretka u igri, dobije se ono što je Hummels sažeo u dvije riječi: potpuni podbačaj.
Pitanje koje ostaje jest jednostavno, ali teško: hoće li ovaj udarac natjerati Dortmund da se pogleda u ogledalo do kraja ili će opet pokušati zaboraviti čim dođe prva pobjeda u domaćem prvenstvu.
