Kad je Dino Toppmöller u ljeto 2023. sjeo na klupu Eintrachta, priča je zvučala kao da je napisana za navijače koji još uvijek vjeruju u nogometnu romantiku. Njegov otac Klaus nekad je vodio Frankfurt, Dino je kao dječak gledao idole poput Jay-Jaya Okoche, Anthonyja Yeboaha i Uwea Beina, a kao igrač je 2002./03. bio dio povratka u prvu ligu i u Oberhausenu zabio dva pogotka koji su ušli u klupsku predaju.
Povratak na Majnu, ovaj put kao mladi trener u usponu, djelovao je kao “savršeno spajanje”. Dvije i pol godine kasnije, nakon 121 utakmice i 51 pobjede, Eintracht i Toppmöller završili su u slijepoj ulici. Slabo osvijetljenoj, ali nažalost prilično jasnoj.
Loš početak nove godine bio je samo posljednji udarac u nizu. U prvom, “engleskom” tjednu godine momčad je primila devet pogodaka i uzela samo dva boda. Negativan niz vukao se još od kraja prošle godine: u posljednjih devet službenih utakmica Eintracht je dobio samo jednom, i to jedva – protiv Augsburga.
Kad se na to nadoveže brojka od 56 primljenih pogodaka u svim natjecanjima, od čega 39 u prvenstvu, jasno je zašto je povjerenje u preokret pod istim trenerom nestalo. Frankfurt je nakon 18 kola rijetko kad bio ovako propustan; takav teret primljenih pogodaka ima povijesnu težinu i zvuči kao alarm koji se više ne može ignorirati.
Najveća zagonetka jest to što Toppmöller nije uspio stabilizirati momčad u obrani, iako je upravo to najavljivao kao temelj. Govorio je o strukturi u posjedu lopte koja automatski pomaže i kad se lopta izgubi, o brzom protunapadu na loptu i sprječavanju protunapada suparnika. U stvarnosti je Eintracht često izgledao kao momčad bez glave i repa.
Pritisak na suparnika nije imao zajednički ritam, sredina terena prečesto je bila prelagano probijena, a uzorci slabosti ponavljali su se i u pripremama, što je posebno loš znak. Kad se slabost vidi i prije nego što se natjecanje zahukta, teško je kasnije izmišljati isprike.
Toppmölleru se može staviti na teret i to što je previše igrača mjesecima u padu forme. To više ne izgleda kao slučajnost. Ne pomaže ni stalno miješanje početne postave i rasporeda na terenu, jer se kod previše igrača gubila jasna uloga i razbijao ritam, uigranost.
Primjer Mahmouda Dahouda upada u oči: čovjek koji je trebao otići, koji nije išao ni na pripreme u SAD, odjednom se vraća kao važan kotačić u sredini. Slično je i s vratarskim pitanjem, koje je postalo simbol lutanja. Kad ni vratar ne zna je li “prvi” ili “drugi”, teško je očekivati mir u zadnjoj liniji.
Ipak, bio bi promašaj svu krivnju natovariti na trenera. U Frankfurtu se sve češće govori o “oazi ugode”, o klupskom okruženju u kojem su neki previše zadovoljni sami sobom. Dio igrača, posebno oni s velikim ugovorima, djeluju kao da su zaboravili da se status ne brani frizurom, nego radom.
U tom smislu, priča o dovođenju frizera u momčadski hotel večer prije utakmice u Bremenu postala je ružan simbol. Da, u nizu pobjeda to bi bila sitnica. Ali kad trener visi, a momčad tone, fotografiranje uz osmijehe šalje poruku pogrešnih prioriteta. Netko je to morao zaustaviti. Nije. I zato otkaz nije priča samo o taktici, nego i o disciplini i odgovornosti.
Sada se otvara pitanje koje boli: koliko ova momčad uopće vrijedi? Naprijed ima kvalitetu – 52 postignuta pogotka u 26 utakmica to potvrđuje. Ali nogomet se ne dobiva samo naprijed. Pitanje je ima li Frankfurt dovoljno kvalitete i nogometne pameti u sredini terena da bi igrao kvalitetan pritisak, prepoznao okidače za pritisak i kolektivno provodio dogovorene radnje. Ili je Toppmöller, kako se šaputalo još ranije, previše zakomplicirao stvari pa igrači na travnjaku nisu znali što trebaju raditi?
U središtu svega stoji takozvana “šestica”, defenzivni vezni koji mora paziti da momčad ne upadne u zamku i da ne ostane otvorena. A Frankfurt se upravo tu čini nedorečen: tko je taj koji može držati ritam i red? Skhiri trči, ali nije tvorac igre.
Larsson ima kvalitetu, ali ga muče ozljede i oscilacije. Höjlund je mlad, Dahoud je povratnik iz “izbrisanih”, Chaibi je nestalan, a Götze, iako veliko ime, u teškim fazama zna nestati, a i nije igrač za tu poziciju. Ako se pokaže da iz te sredine ne možeš izvući stabilnost, onda problem nije samo na klupi.
Zato otkaz Toppmölleru djeluje kao neizbježan potez, ali i kao početak neugodne provjere stvarnosti. Privremeno momčad preuzimaju Alex Meier i Dennis Schmitt, što je pokušaj da se energija promijeni odmah. No dugoročno, uspjeh sljedećeg trenera ovisit će o tome može li izvući nešto više iz iste sredine terena i uspostaviti red bez velikih obećanja i velikih riječi.
Toppmölleru će ipak ostati važna stavka u životopisu: prošle sezone izborio je Ligu prvaka, što Eintracht kroz prvenstvo nikad prije nije uspio. Pod njegovim vodstvom Omar Marmoush i Hugo Ekitiké narasli su do razine koja je klubu donijela ogroman novac, kao i Willian Pacho. Bio je lojalan, nije javno ratovao s klubom zbog prodaja najboljih, i to u okruženju gdje se takve stvari često pretvore u otvoreni sukob. Bio je pristojan i ljudski trener, što u profesionalnom nogometu nije mala stvar.
Ali nogomet ne nagrađuje pristojnost ako nema čvrstine. Možda je najveća lekcija za Toppmöllera upravo to: u sljedećem poslu morat će biti izravniji, odlučniji, tvrđi, a da pritom ne izgubi ono što ga čini dobrim čovjekom. A Eintracht će morati dokazati da problem nije dublji. Jer ako i sljedeći trener udari u zid, tada će na vidjelo izaći najgora moguća istina: da je ova momčad precijenjena.
