Mia Guethe – 11 Freunde magazin
Thomas Tuchel oduvijek pliva protiv struje. Sukob s upravom u Dortmundu, burni trzaji na Chelseaju, pa bespoštedno dokumentirana sapunica u Bayernu – sve to čini biografiju trenera koji se ne boji zaroniti u konflikt ako smatra da se tako brže stiže do cilja.
Zato nije iznenadilo kad je njegov prošlogodišnji dolazak na klupu Engleske dočekan salvom patriotskog negodovanja: stranac na mjestu izbornika, uz to temperamentni Nijemac koji ne gleda na reputacije? Sveto nezadovoljstvo bilo je zagarantirano.
Pa ipak, raspoloženje se u međuvremenu preokrenulo. Nakon početnog posrtanja Tuchelova je Engleska dobila zamah, a kulminacija je stigla u uvjerljivih 5:0 protiv Srbije. Momčad koja je u prvim tjednima znala djelovati tromo i dosadno, danas igra brže, odlučnije i s prepoznatljivom namjerom.
Najvažnije, reprezentacija se više ne oslanja samo na bljeskove iznimnih talenata, nego slijedi jasnu, progresivnu ideju: visoki ritam bez lopte, brza progresija s njom, te ulogama precizno omeđena hijerarhija.
Tuchel se pritom nije ustručavao dirnuti u svetinje. Za aktualni ciklus svjesno je preskočio zvijezde poput Judea Bellinghama i Phila Fodena, i to ne iz hira, nego kako bi naglasio važnost “timskog duha”. Poruka je jasna: ime na dresu ništa ne znači ako se ne uklapa u plan utakmice i tjedni rad.
Takav pristup čini ga potpunom antitezom Garethu Southgateu, koji je godinama balansirao između kontinuiteta i popisa “obaveznih” imena. Tuchel, naprotiv, ne mari za reputacijske mine – bira one koji trenutačno najbolje nose ulogu.
Fanovi su, zanimljivo, sve skloniji njegovoj doktrini. Na tribinama odzvanja zadovoljstvo što Engleska napokon izgleda kao ekipa s rukopisom, a ne katalog individualnih rješenja.
Mediji su, naravno, manje obazrivi. “Man with the Axe”, kako ga je prozvao Daily Mail, simbolizira svu hladnoću njegove personalne politike: reže bez suvišnih emocija. No Tuchela takvi nadimci teško da diraju; on ih gotovo nosi kao značke – podsjetnik da je spreman donositi nepopularne odluke.
Kritičari će reći da je lako biti hrabar kad pobjeđuješ, ali Tuchelov potpis nije produkt jednog rezultata, nego promjene kulture. Engleska pod njim ne živi od mantre “talent će nas izvući”, nego od mehanike koja talent stavlja u službu ideje. U tom okviru i zvijezde izgledaju bolje, jer znaju što, kada i zašto izvode.
Hoće li taj kurs donijeti i trofej – vječno pitanje engleskog nogometa – ostaje otvoreno. No jedno je već sada jasno: Tuchel je nacionalnoj momčadi vratio osjećaj smjera i mjeru nemilosrdnosti bez koje se u vrhu ne opstaje.
A to što ga zovu “čovjek s motornom pilom”? Za njega tek kompliment: potvrda da se, napokon, u Engleskoj režu navike koje su predugo kočile generaciju za generacijom.
