Javna kritika i nejasne nadležnosti posljednjih su tjedana ponovno zasjenile formalni sustav upravljanja u FC Bayernu. Medijski nastupi Ulija Hoeneßa prelamaju se preko leđa sportskog direktora Maxa Eberla, koji se – zajedno s procesima odlučivanja u klubu – našao pod pritiskom.
Slučaj nije samo epizoda u vječnoj bavarskoj sapunici; on ogoljuje strukturni nesrazmjer između onoga kako bi vodstvo u vrhunskom sportskom društvu trebao izgledati i kako u Münchenu stvarno funkcionira.
Pouka iz Wolfsburga: kada nadzor javno „puca“
U korporativnom svijetu postoji prepoznatljiv presedan: kada je 2015. tadašnji šef Nadzornog odbora VW-a Ferdinand Piëch javno izjavio da je „na distanci“ od predsjednika Uprave Martina Winterkorna, srušio je nepisano pravilo diskrecije između nadzora i operativnog vodstva. Usijana javna bitka završila je loše za sve aktere – Piëch je morao otići, Winterkorn je trajno oslabljen, a tržište i reputacija kompanije trpjeli su tjednima.
Poruka je jasna: javna „prepucavanja“ nadzora prema izvršnoj vlasti rijetko je bez posljedica, pa se u velikim sustavima takvi istupi događaju krajnje rijetko i promišljeno.
Bayern, međutim, posljednjih godina živi drugačiju realnost. Hoeneß je u emisiji Sport1 Doppelpass sugerirao da je Eberl „preosjetljiv“ te poručio kako bi se on i Karl-Heinz Rummenigge „povukli da su na pravim mjestima pravi ljudi“. Time je, pred kamerama, podrivao autoritet vlastitog operativnog vodstva i nanosio reputacijsku štetu klubu. Još problematičnije, to u Münchenu nije iznimka nego gotovo rutina.
Nadzorni odbor i Uprava: nužna napetost, ali iza zatvorenih vrata
Po definiciji, Nadzorni odbor nadzire, savjetuje i imenuje Upravu, dok Uprava vodi operativu. Ta podjela uloga nužno stvara trenje – ponekad i korisno – sve dok se vodi interno i dok su odgovornosti jasne. U Bayernu se oba uvjeta već godinama narušavaju.
Umjesto da razlike u viziji ostanu u salama za sastanke, prelijevaju se kroz intervjue i kolumne u javni prostor, gdje jedna rečenica može relativizirati hijerarhiju, zamutiti procese i pojačati nesigurnost u svlačionici, uredima i među navijačima.
Dodatnu težinu daje i povijest javnih polemika u kojima je Hoeneß sudjelovao – s akterima iznutra i izvana, od Lothara Matthäusa i Paula Breitnera do Olivera Kahna i Thomasa Tuchela. Iako će on to pravdati brigom za klub, nazvati vlastitog sportskog šefa „preosjetljivim“ – k tome čovjeka koji je prije nekoliko godina otvoreno govorio o burnoutu – više je od lapsusa: to je taktički i ljudski promašaj.
Tko odlučuje o transferima?
Najopipljiviji simptom poteškoća u vodstvu vidi se u transfer politikama. Problemi iz nekoliko posljednjih transfer rokova i intervencije nadzora tijekom ovog ljeta pokazuju koliko su nadležnosti zamućene. U idealnoj praksi bi se na početku prijelaznog roka, zajedno sa sportskim sektorom, definirali ciljevi u kadru, konture proračuna i scenariji s obzirom na moguće odlaske. Ako se pojave dodatni prihodi od prodaja, unaprijed bi trebalo znati što je dopušteno i u kojim okvirima.
Primjer odlaska Kingsleyja Comana zorno ilustrira manjak jasne linije. Dok je Eberl, čini se, polazio od toga da se ostvareni prihodi mogu vratiti u momčad, intervju Ulija Hoeneßa za Süddeutsche Zeitung gurnuo je priču prema posudbi. Konačan ishod – dolazak Nicolasa Jacksona na posudbu – ispao je troškovno približan ukupnom ljetnom budžetu FSV Mainza, iako je formalno riječ „samo“ o posudbi.
U funkcionalnom sustavu odlučivanja, pitanje još jednog igrača za ne smije ovisiti o spontanosti jedne medijske izjave člana nadzora.
Papir trpi sve: statut naspram stvarne moći
Na papiru, Bayern ima sve elemente dobrog upravljanja: sastav Nadzornog odbora s iskusnim imenima, statut sa skiciranim nadležnostima, Upravu s jasnim operativnim mandatom. U praksi, međutim, neformalni odnosi, povijesni autoriteti i medijska vidljivost stvaraju paralelnu strukturu moći. Posebno je utjecaj javne riječi Ulija Hoeneßa postao faktor koji prelazi okvire službene funkcije.
Jedan intervju može promijeniti dinamiku transfera, relativizirati personalne odluke i usmjeriti javnu raspravu u smjeru koji interni forumi možda nikada nisu ni razmotrili. Upravljanje i vodstvo se tako iz dvorana za sastanke seli u jutarnje talk-showove.
Što učiniti: jasne linije, jedan glas, predvidivi procesi
Ako Bayern želi isključiti buku i povratiti institucionalnu stabilnost, potrebno je nekoliko dosljedno provođenih koraka. Najprije, formalizirati „matricu odlučivanja“ u sportskom sektoru, s točnim granicama tko odobrava što i kada – od budžeta i tipologija profila do iznimnih situacija pred kraj roka.
Zatim, uspostaviti politiku „jednog glasa“: nakon interne odluke, prema javnosti izlazi isključivo operativni nositelj (npr. sportski direktor), dok nadzor ostaje u ulozi koja mu pripada – strateške kontrole i podrške, a ne su-menadžiranja preko medija. Treće, dogovoriti protokol krizne komunikacije kako bi se spriječilo da pojedinačni istupi nadglasaju klupske procese.
I naposljetku, njegovanje kulture u kojoj je kritika dobrodošla, ali se iznosi unutar kuće i pretvara u odluke s jasno definiranim vlasnicima.
Manje improvizacije, više sustava
Bayern ne pati od manjka stručnosti niti od manjka ambicije. Pati od raskoraka između formalne arhitekture i stvarne raspodjele moći. Sve dok se ključne rasprave budu rješavale u eteru, a ne u sobama Uprave i Nadzornog odbora, sportsku strategiju će potresati valovi koji s nogometom imaju tek posredne veze.
Maxu Eberlu – i klubu u cjelini – može se poželjeti upravo suprotno: da se odluke donose tiho, predvidivo i unutar procesa, a da se o njima glasno govori tek kad su donesene. Tek tada će Bayern ponovno izgledati onako kako želi – ne samo kao najtrofejniji klub, nego i kao organizacija koja vlada sama sobom.
