U polufinalu Lige nacija Joshua Kimmich odigrat će svoju 100. utakmicu za njemačku reprezentaciju. Kapetan reprezentacije u intervjuu govori o sumnjama u sebe na početku karijere, pritisku u Münchenu, praznini koju je ostavio Thomas Müller te transformaciji Njemačke reprezentacije pod Julianom Nagelsmannom.
Zahtjev za ovaj intervju Kicker je uputio krajem ožujka. Joshua Kimmich tada je bio jedan od ključnih igrača u remiju protiv Italije (3:3), sa zabijenim golom i dvije asistencije i time je Njemačka izborila završnicu Lige nacija. Bilo je jasno da će Kimmich svoj 100. nastup upisati kod kuće, na Allianz Areni.
Tridesetogodišnji Kimmich razgovarao je sat vremena u Münchenskoj četvrti Grünwald s Kickerovim novinarima Oliverom Hartmannom i Frankom Linkeschom, dobro raspoložen i otvoren.
S 18 godina VfB Stuttgart vas je ocijenio kao nedovoljno spremnog za Bundesligu i poslao vas na posudbu u RB Leipzig, tada trećeligaša. Biste li tada ikada pomislili da ćete 12 godina kasnije kao kapetan povesti Njemačku u svom 100. nastupu?
(smijeh) S 18 godina nije se radilo uopće o Bundesligi – u VfB-u su tada razmišljali hoću li uopće moći igrati i u 3. ligi. Nadao sam se da ću barem s amaterskom ekipom trenirati i sudjelovati u pripremama. To mi nije bilo omogućeno, pa sam otišao u Leipzig. Ako usporedim svoju tadašnju razinu razvoja s današnjim 17-godišnjacima koji treniraju s nama – moram iskreno reći da sam bio jako daleko od Bundeslige.
Jeste li tada sumnjali u sebe?
Zapravo sam tada povremeno imao ozbiljne sumnje u sebe, pogotovo u omladinskim kategorijama. No to nije bilo zbog nedostatka povjerenja u vlastitu kvalitetu, već zbog tijela. Četiri godine sam imao problema sa stidnom kosti. Često sam mislio: ako to ne uspijem riješiti sa 16, kako ću onda uspjeti doći do vrha? Odlazak u Leipzig bio je pravi potez.
Zašto?
Jer sam prvi put iskusio što znači igrati u profesionalnoj momčadi. Tu se igralo za promociju, za bodove, za novac – svi su željeli igrati i zaraditi bonuse. To je nešto posve drugo od amaterskog nogometa. Ipak, i u Leipzigu su fizički problemi bili prisutni iako sam riješio stidnu kost, često sam imao probleme s mišićima.
S obzirom na sve to u zadnjih 10 godina ste fizički bili jako stabilni.
Trebale su mi dvije prijelazne godine u Leipzigu da se moje tijelo prilagodi seniorskom nogometu. Tamo sam se fizički jako razvio i dobro pripremio za sve što je došlo kasnije.
Koliko vam znači jubilejska utakmica u srijedu protiv Portugala?
100 nastupa za reprezentaciju – to je stvarno velika prekretnica i za mene osobno nešto posebno. Pogotovo kad pogledam kako sam počeo. To je nešto na što sam stvarno ponosan i mislim da imam pravo biti. Ova brojka pokazuje da sam posljednjih devet godina bio na konstantno visokoj razini i uvijek zdrav i spreman.
Koji su bili najvažniji trenuci tijekom tih 100 nastupa za reprezentaciju?
Bilo ih je mnogo, osobito na početku. Bili smo vrlo uspješni na Euru 2016. i s osvajanjem Kupa konfederacija godinu kasnije. Razdoblje nakon toga bilo je negativno obilježeno: počevši od SP-a 2018. pa sve do ožujka prošle godine. Tih šest godina bile su prosječne, zapravo i ispodprosječne.
Zna li se, nakon takvih iskustava, više cijeniti kako su se prezentacije i ozračje oko reprezentacije opet promijenili na bolje?
Apsolutno. Njemačka je od 2006. do 2016. bila na svakom turniru barem u polufinalu. Kad onda od 2018. nadalje više ne dođeš u polufinale, naučiš cijeniti kad se stvari napokon opet kreću u pravom smjeru. No to nije jamstvo da ćemo na SP-u ući među četiri. Na Euru smo vidjeli koliko toga ovisi o sitnicama.
Debitirali ste u porazu 1:3 protiv Slovačke u pripremnoj utakmici za Euro 2016…
Točno. Znate li koju sam ocjenu dobio na Kickeru?
Ne.
5,5.
Zasluženo?
Primili smo dva gola iz prekida, kod oba je bio moj protivnik, ništa mi nije išlo. Ne mogu reći da je ocjena bila nepravedna. (smijeh)
Je li ispadanje u polufinalu protiv domaćina Francuske bila vaša najveća propuštena prilika za naslov s reprezentacijom?
Definitivno. I prošle godine na Euru smo imali realnu šansu za osvajanje, ali objektivno, ni Francuska u polufinalu ni Engleska u finalu ne bi bili lagani protivnici. No 2016. smo bili jako dobri, odmah nakon tog turnira sam osjetio koliko nam je ta titula bila blizu. Razočaranje je bilo golemo.
Od tada stalno lovite veliki trofej. U Kataru ste govorili o strahu da vaša generacija ostane upamćena kao „gubitnička“. Donose li vam posljednjih 15 mjeseci i 17 utakmica samo s jednim porazom novu nadu?
Možda „nada“ nije prava riječ, ali ponovno dobivaš povjerenje u vlastitu snagu. Priprema za turnir ne počinje dva tjedna prije nego što dođeš u bazni kamp, nego puno ranije, kroz Ligu nacija i kvalifikacije. Taj dio nikada nismo dobro odradili posljednjih godina.
Kako ocjenjujete tih zadnjih 15 mjeseci?
U reprezentaciji si ovisan o tome da u godinu i pol dana prije turnira izgradiš jezgru i momčad. Mislim da to sada uspijevamo. Nakon Eura sam se bojao da ćemo morati sve ispočetka graditi, jer smo izgubili četiri ključna igrača – Thomasa Müllera, Manuela Neuera, Ilkaya Gündogana i Tonija Kroosa – koji su dugo određivali lice ekipe. No stabilizirali smo se, neke utakmice nakon Eura bile su bolje nego one na samom Euru. Protiv Škotske smo otvorili sjajno, protiv Španjolske smo također igrali dobro, pogotovo drugo poluvrijeme. Ali protiv Mađarske, Švicarske i Danske nismo briljirali.
Odlikuje li ovu momčad posebna „glad“, jer većina igrača još nije ništa postigla u dresu reprezentacije?
Ne samo u reprezentaciji ni u klupskom nogometu nemamo 15 igrača koji su već sve osvojili. Osjeti se da se svatko želi dokazati. I svatko želi biti tu. Nitko ne dolazi u DFB da bi se odmorio od napornog klupskog nogometa. Osjeti se jasno: želi se dati maksimum, pokazati najbolju verziju sebe jer igrati za Njemačku je nešto posebno.
Koliko je značajna završnica Lige nacija uoči Svjetskog prvenstva iduće godine?
To je jedna od etapa na putu prema većem cilju. Nije to samo „iskustvo“ igranja polufinala i, nadamo se, finala. Iako to nije klasičan turnirski format, izbornik i mi u ekipi pridajemo tome veliku važnost i to se vidi u našem pristupu. Kad sam nakon 3:3 s Italijom vidio u svlačionici koliko nam je značilo to što smo prošli dalje, bilo mi je jako drago.
Prijašnji izbornici nisu Ligu nacija shvaćali preozbiljno. Kao natjecateljski tip, to vam vjerojatno nije baš dobro sjelo?
Kod Juliana se zna: svaku utakmicu shvaća ozbiljno i želi je pobijediti. I kod mene je to tako, bilo da se radi o treningu, prijateljskoj ili Ligi nacija, uvijek želim pobijediti. To me pokreće, to mi je užitak. Volim Ligu nacija jer su protivnici kvalitetniji nego u prijašnjim prijateljskim utakmicama. To donosi i punije stadione, bolju atmosferu, što je važno i za nas igrače, kao i za navijače.
Što bi za vas značilo osvajanje Lige nacija? Gdje biste to svrstali?
Naravno da to nije kao SP ili EP, ali meni je i osvajanje Kupa konfederacija 2017. bilo jako cool i Ligu nacija bih stavio negdje na tu razinu. Ako kao Njemačka osvojimo to natjecanje, to bi bio odličan signal prema van, ali i unutar momčadi. Daje ti samopouzdanje kad vidiš da si na dobrom putu, i kad to potvrdiš pobjedama i trofejima.
U jubilarnom nastupu protivnik vam je Portugal s Cristianom Ronaldom. Je li i vama on jedno od svjetala vodilja profesionalnog nogometa?
Apsolutno. Vraćamo se na ono s početka razgovora – uvijek biti zdrav, uvijek biti spreman, i to više od 20 godina, kapa dolje. To se rijetko viđa. Osim Cristiana, samo je Lionel Messi to uspio kroz tako dugi period.
Za Sandra Wagnera ovo je posljednji tjedan kao pomoćnika Juliana Nagelsmanna. Jeste li iznenađeni njegovim odlaskom? Što je donio momčadi, a što će nedostajati?
Nisam baš iznenađen. Mislim da je to kod njega bio dugotrajan proces donošenja odluke. Sandro je ambiciozan, gladan izazova, želi sam biti glavni trener i to je sasvim legitimno. Njegov odlazak nam je gubitak. Zna kako igrači razmišljaju, kako funkcionira svlačionica, i uvijek je bio izvor energije. Dao je sebe 100 %.
Pod vodstvom Nagelsmanna reprezentacija je ponovno postala ekipa s kojom se navijači mogu poistovjetiti. Kako to vi doživljavate i kako je to postignuto?
Sportski uspjeh je najvažniji, on je osnova svega. Ako izgubimo četiri utakmice zaredom, raspoloženje se vrlo brzo može preokrenuti. Spomenuli ste ranije da smo od 17 utakmica izgubili samo jednu – to, naravno, stvara bolji osjećaj među ljudima u zemlji. Povezanost navijača i momčadi tada postaje pozitivno nabijena. Doživljava nas se bližima, iako možda uopće nismo mijenjali svoje ponašanje prema navijačima.
Kod svog debija za reprezentaciju imali ste 21 godinu. Samo petorica igrača bila su mlađa u svom 100. nastupu: Podolski (27), Müller (29), Schweinsteiger, Mertesacker i Lahm (svi 29).
Kao defenzivni vezni i općenito veznjak univerzalac, Kimmich u reprezentaciji ima ukupno 25 asistencija (i 8 golova), a samo petorica – svi ofenzivci – imaju više: Thomas Müller (42), Mesut Özil (39), Schweinsteiger (36), Klose (30) i Podolski (29).
2018. godine reprezentacija nije ostavljala dojam bliskosti s navijačima – naprotiv, djelovala je bahato i razjedinjeno.
Doživljaji sa SP-a 2018. u Rusiji bili su mi vrlo formativni po pitanju percepcije reprezentacije. Imali smo odlične kvalifikacije i, barem na papiru, stvarno sjajnu momčad. Mogu razumjeti da se izvana činilo kao da kod nas unutra ništa ne štima, ali mislim da je puno toga jednostavno bilo povezano s rezultatima.
Što se iz toga moglo naučiti?
Za nas je važno gledati prema naprijed. Imamo mnogo novih, svježih igrača, jasne uloge i kostur ekipe koji se, nadam se, sve više učvršćuje. Kad su igre uspješne, ljudi to prepoznaju i nagrađuju. Euro na domaćem terenu bio je važan turnir, za nas kao momčad, ali i za nas kao nogometnu naciju. Već sam to rekao nekoliko puta: ponovno se stvorilo zajedništvo između ekipe i navijača, ali i unutar momčadi. Nije to samo privid, to je stvarno tako. Uživamo ne samo igrati zajedno na terenu, nego i provoditi vrijeme izvan njega.
Jeste li se iznenadili koliko se Nagelsmann uživio u ulogu izbornika?
Sad je čak i ranije produžio ugovor, što na početku možda nije svatko očekivao. Ja nisam. (smijeh) Imao je jedinstvenu priliku preuzeti reprezentaciju pred Euro na domaćem terenu. Takav vrhunac kao trener vjerojatno doživiš samo jednom. To što se Julian sada već obvezao do Eura 2028. dodatno naglašava koliko mu reprezentacija znači.
Je li se promijenio kao osoba nakon što je otišao iz Bayerna? Ako da, kako?
Mislim da ga je vrijeme u Bayernu formiralo, osobito sve što se događalo okolo. U Hoffenheimu i Leipzigu imao je mirnije okruženje i više vremena da razvija i provodi svoje ideje. Imao je tamo puno mladih igrača koji su sve upijali. U Bayernu su zahtjevi drugačiji i medijski. Kad stvari ne idu, sve se brzo dovodi u pitanje. Mislim da je iz toga izvukao pouke i danas bolje razumije cijelu sliku. Kad smo u studenom 2023. doživjeli prve neuspjehe, ostao je miran, analizirao, povukao zaključke i proveo ih i bili smo nagrađeni.
Je li ga tada FC Bayern trebao više podržati i voditi?
Pomaže svakome, i igračima i trenerima, kad klub stoji iza tebe. No znamo koliko je u Bayernu teško sve kontrolirati i voditi. U deset godina koliko sam u Bayernu, osvojili smo devet naslova prvaka, a imali smo osam različitih trenera. Takav je ovaj posao. Očekivanja su ogromna, iznutra i izvana. Isto vrijedi i za reprezentaciju.
Dobar trenutak za pitanje: smije li njemačka reprezentacija ponovno postaviti plasman u polufinale kao cilj?
Imamo puno mladih igrača koji već igraju na visokoj razini. Cilj proizlazi iz rezultata. Spomenuli ste onih 17 utakmica, od kojih smo izgubili samo jednu – nakon produžetaka protiv Španjolske. Taj cilj moramo potvrditi na Svjetskom prvenstvu. Na Euru smo vidjeli da sitnice odlučuju u utakmicama na ispadanje. Cilj mora uvijek biti otići daleko na turnirima. Prolazak skupine smije biti samo minimum. Puno toga ovisi o prvoj utakmici, ona te nosi. To smo naučili na ovom Euru, kao i generacija iz 2014. koja je nakon 4:0 protiv Portugala iz prve utakmice kasnije postala Svjetski prvak.
U rujnu vas je Nagelsmann imenovao kapetanom. Je li to za vas bio velik korak?
Do tada nije. Kao dijete sanjaš da igraš za Njemačku, ne razmišljaš o kapetanskoj traci. I ne radiš na tome da postaneš kapetan. Prije sam mislio da to ništa ne mijenja. Uvijek mi je bilo važno da budemo uspješni i da stvarno budemo momčad. No otkako sam kapetan, osjećam da to ipak ima posebnu težinu. Odgovornost nadilazi teren. Ponosan sam i smatram to velikom čašću – biti kapetan reprezentacije.
Je li točan dojam da ste prije možda previše htjeli, a danas ste znatno uravnoteženiji?
Još uvijek jako puno želim. No ranije nismo bili uspješni kao reprezentacija i kad nije išlo, ambicija se doživljavala kao tvrdoglavost. A kad ide, kao ključ uspjeha. Ne mislim da sam se u svom pristupu mnogo promijenio. Ali drukčije reagiram kad ne ide, smirenije, i ne vezujem se toliko za uspjeh kao nekad s 18. Tada sam mislio: ako ne osvojiš Ligu prvaka, nisi imao karijeru. A kad ju osvojiš, odmah misliš na sljedeći trofej. To postaje ovisnost i mijenja tvoj pogled na stvari. No realnost je da i nakon osvajanja trofeja stalno si podvrgnut novim ocjenama. S godinama naučiš pravilno to sagledati – i vlastite nastupe. Više ne ovisim o tome.
Mora li kapetan reprezentacije biti i uzor u društvu?
Ne znam mora li jedno automatski značiti drugo. Vjerojatno te kapetanom postavljaju samo ako već imaš određene osobine. Smatram važnim da zastupaš određene vrijednosti i imaš stav. Neki kažu: „Kimmich je cool“, drugi: „Ne sviđa mi se.“ Ne trudim se svima svidjeti, ostajem vjeran sebi.
To zastupanje vrijednosti vidi se i kroz vašu zakladu. Što je bio povod?
Kad smo moja supruga i ja postali roditelji, počeli smo razmišljati kako pomoći i drugoj djeci. Tako smo naišli na rad kuća za zaštitu djece gdje se brinu o djeci koja zbog nasilja ili zlostavljanja ne mogu ostati u vlastitoj okolini. Pomagali smo od bicikala, instrumenata, odjeće, hrane, pa do krovova.
I što je uslijedilo?
Poželjeli smo toj djeci pružiti i trenutke, doživljaje, uspomene. Tako je nastala zaklada „Vjeruj u sebe“ – kojom ne pomažemo samo djeci iz sigurnih kuća, nego općenito pokušavamo omogućiti što više djece pristup sportu i kretanju. Iz toga su nastali vlastiti događaji, turnir u inkluzivnom nogometu, atletski dan, tečajevi plivanja tijekom praznika. Želimo da djeca zavole sport. Svako dijete treba imati jednake šanse, to nam je jako važno.
Drugi projekt je nogometna akademija u vašem rodnom kraju.
Temeljna ideja je vratiti nešto zavičaju. U mom kraju nije bilo lako pronaći klub koji je imao visoku sportsku razinu. Freiburg, Stuttgart i Hoffenheim bili su daleko. A ipak znam da tu ima puno talenata. Želimo pomoći nekima da prođu sličan put kao ja, a da pritom što duže ostanu u poznatom okruženju. Akademija postoji od 2017. i radi sjajan posao. Uključit ću se i osobno, svojim iskustvom, ali i imenom. Veselim se tome.
Nakon posljednje domaće utakmice dali ste FC Bayernu „trojku“ kao ocjenu sezone. Zašto?
Mislim da smo imali jako dobru, konstantnu i dominantnu sezonu u Bundesligi. Ne čistu jedinicu – ali 1,5 (po njemačkom sustavu vrednovanja gdje je 1 najbolje, a 5 najlošije). Ako ti liga ide dobro, temelji su stabilni. U Kupu smo rano ispali, ali smo igrali dugo s igračem manje i to je bila jedna od naših najboljih partija, pogotovo kad uzmeš u obzir u kakvoj formi je tada bio Leverkusen. U Ligi prvaka nismo prenijeli tu konstantnost iz Bundeslige. Sljedeće sezone cilj mora biti održavati najvišu razinu konstantno. I u ligi nismo pobijedili sve jake ekipe, dva puta smo remizirali s Leverkusenom i Dortmundom. Zato trojka. No imam dobar osjećaj, ne počinjemo od nule, prošla sezona je dobar temelj da napadnemo na svim frontovima sljedeće sezone.
Bayern od 2020. nije igrao finale DFB-Pokala ni Lige prvaka. U čemu je glavni razlog?
Glavni razlog su česte ozljede. U ključnim dijelovima sezone često su nam nedostajala trojica ili četvorica iz prvih jedanaest i to je teško nadoknaditi. To je tako kroz cijelo moje vrijeme u Bayernu. Također, premalo puta smo uspjeli prelomiti 50:50 utakmice u svoju korist. Protiv Cityja 2023. smo zasluženo ispali, ali u drugim susretima nismo bili loši, samo ih nismo okrenuli na svoju stranu. To ima veze s „game managementom“ i iskustvom.
Što vam više znači predstojeće Svjetsko klupsko prvenstvo ili Liga nacija?
Ne želim uspoređivati klupsko i reprezentativno natjecanje. I koliko god mi se sviđa Liga nacija, toliko se veselim Klupskom SP-u. Jedva čekam i oduvijek sam se pitao zašto to već ne postoji.
Cilj je naslov?
Da! Iako nismo bili dovoljno konstantni u Ligi prvaka, pokazali smo da možemo parirati velikima. Znamo da smo ponekad ranjivi i često kažnjavani, ali vjerujemo da možemo svakoga pobijediti. Nadam se da će Jamal i Upa do tada biti spremni, a naravno da nam Phonzie Davies jako nedostaje.
Thomas Müller više neće igrati za Bayern od sljedeće sezone i vi ste sada vice-kapetan. Tko dolazi u vodstvo ekipe?
Imamo iskusne igrače, prije svih Manuela Neuera kao kapetana. Harry Kane je kapetan Engleske i također vođa. Ostalo se razvija kroz sezonu, ali ne počinjemo ispočetka. Nešto se kod nas upravo stvara.
Možete li stići rekord Lothara Matthäusa?
On je igrao svoje zadnje reprezentativno natjecanje s 39 godina i to je ozbiljna brojka. (smijeh) Rano sam dobio puno prilika pod Löwom i tada si zacrtao taj cilj. No onda sam morao propustiti nekoliko utakmica i taj rekord se opet udaljio. Da bih dostigao 150 nastupa sve mora biti idealno. Moraš uvijek biti zdrav, stalno igrati na visokoj razini, imati izbornika koji ti vjeruje i moramo na turnirima ići dalje nego dosad.
