VfB Stuttgart je u svom sedmom finalu došao do četvrte titule pobjednika DFB-Pokala, a taj uspjeh, iako zapisan samo kao trofej, ima dublje značenje. To nije samo sportski trijumf, nego i emocionalna, simbolička i strateška pobjeda – konačno slatki završetak nakon mjeseci u kojima je klub, unatoč ambicijama, gutao mnoge gorke pilule.
Novinar Kickera, George Moissidis, u svojoj iscrpnoj analizi komentira i ističe kako ova sezona za Stuttgart nije bila jednostavna i kako ovaj naslov daje smisao putu koji je bio sve, samo ne ravan.
Početak s poniznošću, nastavak s izazovima
Sezona 2024./25. započela je svjesno skromno. Bilo je jasno da se gubici iz prethodnog ljeta, ponajprije odlazak najboljeg strijelca Serhoua Guirassyja, kapetana obrane Waldemara Antona i njegovog partnera Hirokija Ita, neće moći nadomjestiti preko noći. Trebalo je vremena da se novi kadar uklopi, da trener Sebastian Hoeneß ponovno implementira svoj stil igre i stvori novu hijerarhiju u svlačionici.
Dodatan pritisak donijele su i narasle javne ambicije, kao i četverostruko opterećenje: Bundesliga, DFB-Pokal, Liga prvaka i reprezentativne obveze za niz internacionalaca u momčadi. I sve to za klub koji je u sezoni ranije bio viceprvak sa 73 boda, izrastao u novu silu njemačkog nogometa i počeo ozbiljno smetati etabliranim elitama poput Bayerna, Leverkusena, Dortmunda i Leipziga.
Stabilna financijska konstrukcija, ali s visokim očekivanjima
VfB je ove sezone uložio značajna sredstva: oko 66 milijuna eura utržili su od prodaje igrača, ali su investirali 75 milijuna za dolaske novih ili produženje ugovora. Produženi su (i skupo plaćeni) brojni ugovori, kadar je proširen, sve s ciljem nastavka rasta, ali ne da bi završili deveti, kako se to na kraju dogodilo u ligi.
Do veljače je sve izgledalo pristojno. U Ligi prvaka osvojili su 10 bodova u grupnoj fazi, iako to nije bilo dovoljno za prolazak dalje (u većini sezona će to biti dovoljno). U Bundesligi su stajali solidno, među vodećima. No tada je uslijedio iznenadni pad, Stuttgart je iz statusa „Porsche-kluba“ počeo voziti u modusu automobila s vidnim oštećenjima na motoru.
Greške su se nizale na svim razinama. Momčad je djelovala umorno, djelomično samodopadno. Šest uzastopnih poraza kod kuće, s golovima primljenima u završnicama utakmica, koštali su ih plasmana u Ligu prvaka. Ipak, u Kupu nisu posrnuli, ni u četvrtfinalu, ni u polufinalu.
Finale kao dokaz snage, unatoč manama
U finalu protiv Arminije Bielefeld, Stuttgart je pokazao što može. Iako su si na kraju, u osjećaju sigurnog vodstva, ponovno dopustili da se pojavi stara boljka, opuštanje i nonšalancija, koji su zamalo zakomplicirali završnicu, pobjeda je stigla i to potpuno zasluženo. Prvi trofej nakon 18 godina, nakon naslova prvaka iz 2007., ponovno vraća klub u središte pozornosti.
Ovaj uspjeh daje dodatnu dimenziju sezoni koja bi se mogla ocijeniti tek djelomično uspješnom. Sada, s osvojenim Pokalom, ona poprima pozitivan predznak. Još važnije, Stuttgart je s trofejom osigurao novi izlazak u Europu. To donosi i dodatne prihode i novi izazov: nastaviti s rastom, jer očekivanja više nisu mala, a ulaganja također traže rezultate.
Stuttgart više nije simpatični autsajder, on je sada projekt u punoj brzini
Ova sezona naučila je Stuttgart da nema prečica. Uspjesi se temelje na kontinuitetu, a padovi dolaze kada se zaborave temelji. Sebastian Hoeneß ostaje arhitekt projekta, a Pokal mu daje ne samo medalju već i legitimitet da traži više, ali i da mu se vjeruje. Stuttgart je s ovom pobjedom potvrdio da pripada vrhu, i da ne želi samo tu i tamo zablistati. Oni žele ostati tu. Trofej u Berlinu prvi je ozbiljan korak u tom smjeru.
