Tri mjeseca prije početka Svjetskog prvenstva izbornik Julian Nagelsmann u velikom razgovoru za Kicker objašnjava koga smatra nezamjenjivim, po kojim kriterijima sastavlja kadar i kako bi se nogomet u budućnosti morao mijenjati da ostane privlačan.
Još su tri tjedna do trenutka kada će izbornik Julian Nagelsmann dočekati reprezentativce u Herzogenaurachu i pripremiti ih za utakmice u Švicarskoj i protiv Gane. Još su tri mjeseca do polaska u Chicago, gdje želi pripremiti kadar za Svjetsko prvenstvo u Meksiku, Kanadi i SAD-u.
Za Kicker je u jednom ugodnom münchenskom uredu dva sata odgovarao otvoreno i dubinski. Dalo se osjetiti da se u mjesecima bez reprezentativnih okupljanja u njemu nakupilo mnogo toga. No Nagelsmanna ne zaokuplja samo Svjetsko prvenstvo, nego i pitanje kako nogomet učiniti privlačnijim.
Gospodine Nagelsmann, vi ste strastveni ljubitelj zimskih sportova. Kako ste pratili Olimpijske igre?
Nisam bio na licu mjesta, ali sam kod kuće najviše gledao alpske discipline. Emma Aicher je bila dobra, kod Lene Dürr bilo je dramatično kako je zapela. Uvijek mi je pomalo tužno kad Olimpijske igre završe, jer tada završe i dva sjajna tjedna u kojima sportovi koji se inače ne gledaju tako često dobiju veliku pozornost. Primjerice, curling je vjerojatno sport koji je dobio najviše novih pratitelja. Nedavno sam slučajno čuo dva dečka kako pričaju, jedan je rekao da bi sada i on htio trenirati curling.
Jeste li vidjeli nešto što možete iskoristiti u svom poslu?
U olimpijskim sportovima fascinantna mi je emocionalnost. To možeš prenijeti i na svoje igrače: da shvate kako svaka pojedina akcija može biti važna, i da se svaka akcija može i slaviti. Dobar start, dobiven duel, dobar udarac prema golu – ili, naravno, pogodak. U nogometu smo često tako „programirani“ da se radujemo ili pokažemo emociju samo ako smo prvi. Sve ostalo iza toga kao da je loše. To se vidi već po tome što nogometaši na dodjeli medalja nakon izgubljenog finala često odmah skinu medalju. Srebrnu se medalju zapravo ne želi pokazati, a kamoli brončanu.
Dakle, Olimpijske igre nude ugodnu suprotnost?
U olimpijskim sportovima je to drukčije: postoji svijest da je rezultat vrhunski i kad nije zlato. A tu je i emocionalnost. Kad u skijaškom krosu u kvalifikacijama prva dvojica prolaze dalje, oni se vesele nevjerojatno jako! Usporedim to s jednom „normalnom“ bundesligaškom utakmicom. Zbog učestalosti utakmica, pomalo mi nedostaje emocionalnost kod tzv. jednostavnih pobjeda ili jednostavnih golova.
Kažete li to izravno igračima?
Ako kod nekog našeg igrača primijetim takvo nešto, zapišem. Jer ako vidim da igrač zabije gol i ne slavi kako treba, to mi je znak da nešto nije u redu. Ako se više ne možeš iskreno veseliti ni golu, onda se, iskreno, nogometom ne bi trebao ni baviti – jer to je sol u juhi. Novinari me nakon utakmice često pitaju zašto sam neki gol tako snažno proslavio. Pa zato što se u toj utakmici radi o golovima. Ako to više ne slavim, onda moram raditi neki drugi posao.
Uoči domaćeg Eura pozvali ste u kamp izbornika košarkaša Gordona Herberta. Planirate li nešto slično i sada?
Ne planiramo predavanje momčadi. Većina to poznaje, a s vremenom se i „istroši“. Općenito mi je vrijedno širiti vidike, razgovarati s trenerima iz drugih sportova, vidjeti koje mjere i ideje imaju. Ja osobno se zato redovito čujem s raznim kolegama. Uz to trenutačno na Netflixu gledam dokumentarac o Tour de Franceu. I tamo se vidi puno o trenerskom radu: kako se sportašima pristupa, kako se gradi momčadska povezanost, kako vrhunski vozači odjednom podređuju sebe drugome, primjerice sprinteru. Taj se zajednički duh može prenijeti i kroz druge sportove.
Jesu li njemački rukometaši na Euru dobar primjer kako reprezentacija može rasti kroz turnir i pokrenuti nešto veliko?
Da, imali su nekoliko utakmica u kojima su se sjajno vratili. Tada se rađa i emocionalnost. Mislim da je svima dobro, u određenim trenucima, fokus staviti na momčadsko tkivo i timski duh. Ono što su rukometaši odradili jedni za druge bilo je izvanredno. Iz toga nastane dinamika koja te može dovesti do velikih utakmica. Timski duh je kod nas bio važan faktor i prije domaćeg Eura, a bit će i sada prije Svjetskog prvenstva. Vjerojatno još važniji nego prije domaćeg Eura.
Koliko je od tog tadašnjeg duha ostalo u sadašnjoj momčadi?
Naravno da će na Svjetskom prvenstvu biti igrači koji su bili i na Euru. Općenito, najveći utjecaj koji izbornik ima jest – sastavljanje kadra. Riječ je o tome tko s kim „sjeda“. Bit će odluka – to mogu već sada reći – koje vjerojatno neće naići na veliko razumijevanje. Ni kod igrača, ali ni u široj javnosti. Jer možda neki igrač kod nas nije predviđen za prvih jedanaest, iako je u klubu standardan i nositelj igre.
Na što pazite pri sastavljanju kadra?
Morate jako paziti kako se igrač nosi s time da je kod nas, primjerice, 15. ili 16. u hijerarhiji kadra, iako je u klubu među prvih šest i uvijek igra. Može li igrač koji je u klubu stalno u početnoj postavi kod nas uopće prihvatiti takvu ulogu? To je jako teško procijeniti. Ali imamo puno iskustva iz okupljanja prošle godine. Postoje igrači koji takvu ulogu kod nas ne mogu dobro ispuniti. I to – što sam naglašavao i prije Eura – nema veze s tim je li netko dobar ili loš čovjek. Radi se o tome tko je za koju poziciju i ulogu „građen“. Postoje osobine koje ti pomažu da budeš dobar, stalni prvotimac i vođa momčadi, ali te iste osobine ti ne pomažu da budeš 15. ili 16. u kadru.
Po kojim kriterijima donosite odluke?
Na ovom ćemo Svjetskom prvenstvu biti zajedno jako dugo: sedam, osam tjedana, ako sve ide dobro. Kad si toliko dugo 24 sata dnevno zajedno, momčadsko tkivo mora funkcionirati – jer to nije kao u klubu, gdje igrač popodne ode kući pa se ujutro vrati. Šest tjedana reprezentacije je kao šest mjeseci klupskog nogometa.
Na domaćem Euru ste svakom igraču dali jasnu ulogu. Hoće li to biti i sada?
Planiramo da te razgovore o ulogama obavimo već oko utakmica u ožujku protiv Švicarske i Gane. Kadar u ožujku već će jako nalikovati onome s kojim želimo ići na Svjetsko prvenstvo. Naravno da se poslije toga još nešto može promijeniti, ali osnovna ideja je da kadar u ovim utakmicama i kadar na turniru budu „istog tipa“. I zato ćemo u ožujku već razgovarati o ulogama, kako bi igrač imao vremena poistovjetiti se sa svojom ulogom.
Vjerujete li da će se neki igrač sam povući?
Mogu zamisliti da će biti igrača koji sebe ne vide kao 15. ili 16. u kadru. To možda neće reći javno, ali u razgovoru nasamo, jedan na jedan. Na kraju se svaki igrač mora iskreno obvezati – prvo riječima. Ali onda u ožujku mora i pokazati da stoji iza svojih riječi i da se podređuje momčadi. Iz iskustva znam da to ne može svatko.
O kojim iskustvima govorite?
Uzet ću primjer iz vremena u Bayernu. Ryan Gravenberch je vrhunski, vrhunski, vrhunski igrač u Europi – bio je to i u Bayernu – ali mu je situacija nakon dolaska iz Ajaxa bila jako komplicirana. Ispred njega su bili Leon Goretzka i Joshua Kimmich, a ja sam dodatno priključio Aleksandra Pavlovića. Ryanov zadatak bio je unijeti energiju zadnjih 20 minuta, ali njegov profil ne odgovara tome. On je igrač kojem treba ritam kroz cijelu utakmicu. S druge strane, postoje igrači koje možete savršeno ubaciti na 20 minuta, bilo da čuvate rezultat ili nužno morate zabiti gol. Takvi mogu u 20 minuta ostaviti srce na terenu.
Uoči domaćeg Eura 2024. utakmice u 3. mjesecu protiv Francuske i Nizozemske bile su prekretnica nakon poraza u studenome od Turske i Austrije. Hoće li sada provjere u istom prozoru imati sličnu težinu?
Polazište je sada malo drukčije. Mislim da je za nas ključna utakmica bila pobjeda 6:0 protiv Slovačke na kraju kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo. Jer je momčad pokazala da je jako teško pobijediti je kad na teren donese pravi pristup. Naravno, Slovačka nije mjerilo poput Španjolske, Portugala ili Francuske. Ali bio je to važan trenutak – i zbog toga što smo je dobili tako uvjerljivo. No jasno je i da nas u ožujku čeka vrlo složeno okupljanje.
Zašto je to okupljanje za vas toliko složeno?
Zato što pada u vrijeme kada su igrači, s jedne strane, pred ključnom fazom sezone u klubovima u svim natjecanjima, a kod nas su, s druge strane, „samo“ dvije prijateljske utakmice. To je teška situacija u kojoj trener ponekad mora „zažmiriti na jedno oko“ i dati igračima malo prostora da se fokusiraju na ključnu fazu sezone u klubu. S druge strane, to je priprema za Svjetsko prvenstvo i želimo vidjeti tko u toj mješavini okolnosti može dobro izvršiti svoje zadatke.
Tu su i mnoge ozljede: Kai Havertz, Jamal Musiala, Antonio Rüdiger, Tim Kleindienst, Niclas Füllkrug, a posebno Marc-André ter Stegen. Kako procjenjujete situaciju?
Nadam se da će Kai uskoro opet biti dostupan na duže staze, Antonio je nakon duge pauze već odigrao prve utakmice. Jamal je sve bolji, kreće se sve tečnije. Kod Marca je situacija krajnje tragična – da iz jedne „bezvezne“ akcije poput običnog dodavanja nastane nešto tako dramatično. Kad pogledaš njegovu povijest u reprezentaciji, sada bi bio njegov trenutak. Knjiga još nije potpuno zatvorena, ali jasno je da će biti jako tijesno, jer ne treba gledati samo sadašnji izostanak, nego i razdoblje prije toga. On je gotovo godinu dana jedva igrao – to je strašno malo.
Koliko upitnika možete ponijeti u ovakvu pripremu?
U ožujku još poneki, ali do svibnja te upitnike moramo pretvoriti u uskličnike. Kod Kaija i Jamala bilo bi dobro da se vrate u ožujku, jer ih stvarno dugo nije bilo. Jamala u reprezentaciji nisam vidio više od deset mjeseci, Kaija još dulje. Neke stvari koje smo u međuvremenu radili poznaju samo teorijski, iz razgovora sa mnom. Zato je važno da ponovno budu tu – jer im inače postaje sve teže uhvatiti reprezentativni ritam.
Ozljede su bile jedna tema, a druga su bile nesigurne kvalifikacije. Ima li momčad trenutačno zaostatak u razvoju?
Naravno da su kadrovi Portugala, Francuske ili Španjolske po širini jače popunjeni od našeg. U vrhu nismo lošiji, ali ako iz tog vrha svaki put nedostaju tri ili četiri igrača, postaje teško. Kad Francuskoj nedostaje Mbappé i još tri vrhunska igrača, oni opet imaju deset alternativa slične razine. Jamal, Kai i Florian Wirtz bili su na domaćem Euru tri ogromno važna stupa naše jedanaestorke. Ako dugo nedostaju, to automatski koči razvoj. Prošle godine smo jednostavno imali previše izostanaka.
Na kraju kvalifikacija uskočio je Nick Woltemade. Nakon jakog početka uslijedila je u Newcastleu duga suša. Brine li vas to?
On je primjer za ono što sam ranije objašnjavao. Nick je inače mlad, vrlo talentiran i dobar igrač, koji je 2025. odigrao solidan do dobar Euro U-21. U Stuttgartu prije toga nije bio ni u kadru za Ligu prvaka, pa je odigrao dobru polusezonu sa sedam golova – ni više ni manje. Ukupno gledano ima šest mjeseci bundesligaškog nogometa, a onda postane napadač koji nas „mora odvesti“ na Svjetsko prvenstvo jer su svi ostali ozlijeđeni. To je teško i za njega – i to nije kritika Nicka, nego normalno. To je mlad igrač kojem treba vrijeme, i sada se to vidi i u Newcastleu. Zato ni nemam očekivanje da će u Newcastleu zabiti 15 golova i onda nas odvesti do naslova svjetskog prvaka. Može, volio bih, ali to bi bilo izvanredno. Prošli tjedan sam mu rekao da ostane miran. Vjerujemo mu.
Usred ste četveromjesečne pauze bez reprezentacije. Je li to muka?
Kad je zadnja utakmica bila tako dobra kao naša, želiš taj zamah ponijeti dalje. A onda puno planiraš „u prazno“, a ništa ne možeš odmah provesti. Imaš četiri mjeseca da razmišljaš, ali ne smiješ napraviti pogrešku koju smo i ranije radili: da previše mijenjaš kad nešto ne funkcionira. Moraš ostati pri planu, jer nemaš vremena stalno uvoditi nove stvari. Ta četiri mjeseca treba iskoristiti, ali bez rušenja vlastitog uvjerenja.
Koju ulogu u tom razdoblju ima praćenje igrača?
Naravno da gledamo igrače, ali otvoreno kažem: u ta četiri mjeseca ja ne upoznajem nijednog igrača iznova. Znam ih u dušu. Kad odem u Stuttgart, znam točno što igra Angelo Stiller, što igra Deniz Undav. To se više ne mijenja, isto vrijedi i za Niclasa Füllkruga. Znam što Fülle igra u Milanu, a što ne igra. Znam kakvi su igrači karakterno i nogometno. U određenoj dobi igrač više ne mijenja svoju osnovnu strukturu.
Kako izgleda komunikacija s vašim pomoćnicima?
Svaki tjedan imamo dva poziva s trenerskim timom, da razmislimo što moramo učiniti i što možemo promijeniti. Planiraš i planiraš, a ništa ne možeš testirati na terenu.
Jesu li dvije utakmice u ovom prozoru trenutak velike neizvjesnosti?
Najgore što se može dogoditi je da u 3. mjesecu uđeš s novim, prilagođenim planom, izgubiš prvu utakmicu u Švicarskoj i onda znaš da su zadnja četiri mjeseca planiranja bila uzalud i da sada moraš raditi nešto drugo. Kad imaš samo dvije utakmice, kod igrača se vrlo brzo stvori vjera ili nevjera. Ako razviješ plan koji u prvoj utakmici savršeno funkcionira, možeš u vrlo kratkom roku stvoriti veću dinamiku nego u klubu. Ali vrijedi i obratno: izgubiš li utakmicu, kula od karata se ruši brže nego u klubu, gdje se viđaš svaki dan, gdje imaš dvije utakmice tjedno i možeš se izvući iz krize kroz kontinuitet.
Koliko bi pomoglo da što više igrača u klubovima dođe s dobrim rezultatima i samopouzdanjem?
To je jako važno. U kvalifikacijama je, primjerice, iz Stuttgarta bilo osjetno manje igrača jer tada nisu igrali dobro. Sada imaju opet dobar niz. I svojim igračima iz Bayerna želim da uđu u finale Lige prvaka. Sebično gledano iz perspektive reprezentacije to nije idealno, ali za stvaranje pozitivnog zamaha to je sjajno. Iako u drugom dijelu sezone možda nemaju toliku dominaciju kao u prvom, utakmice uglavnom dobivaju relativno lako i sigurno. To nam donosi puno više nego neki savršen plan u ovom prozoru. Igrači moraju doći s dobrim osjećajem – tu jako ovisimo o klupskim trenerima i klubovima. Kad su uspješni, nama je put lakši.
Spomenuli ste ter Stegena. Nije li vrijeme da u ožujku Olivera Baumanna proglasite vratarskim rješenjem za Svjetsko prvenstvo i tako mu date podršku?
Naravno da će Oli u ožujku braniti i opet će to dobro napraviti. Ipak, moj je posao procijeniti cjelokupnu sliku. Na ždrijebu Lige nacija već sam rekao: jedna komponenta je Marc, a druga je to da je Oli u kvalifikacijama bio odličan i da i sada u ligi brani jako dobro. Gotovo da nema situacija u kojima je izravno kriv za gol, a zna obraniti i ponešto „nemoguće“.
Jasno opredjeljenje za Baumanna kao broj 1 prekinulo bi špekulacije o Neuerovu povratku.
Ja sam se jasno izjasnio o tome, Manu je također jasno rekao svoj stav. On je bio taj koji se povukao. I dalje mislim da on brani jako dobro, da je odličan vratar, ali mi imamo i Olivera Baumanna koji je izvanredan vratar. Ako Oli ostane stabilan i zdrav kao sada, odigrat će sjajno Svjetsko prvenstvo. Na vratarskoj poziciji nemamo glavobolju. Ima nekoliko drugih mjesta gdje imam više brige.
Koja su to mjesta?
Postoji nekoliko pozicija koje nisu idealno popunjene „duplo“, gdje moramo biti malo kreativni. I u stoperskoj liniji imamo temu s Nicom Schlotterbeckom: trenutačno je on jedini ljevak, a imali smo ogromne probleme u iznošenju lopte kad nije igrao. Schlotti je nevjerojatno važan igrač. Ipak, moramo se pripremiti na to što će biti ako jednog dana ne može igrati.
Ni na desnom beku nemate baš obilje izbora. Kako to planirate?
Nisu svi trenutačno u idealnom ritmu. Benni Henrichs se još vraća nakon teške ozljede i ne igra redovito. Ridle Baku još nije na razini iz jesenskog dijela. A tu je i Josha Vagnoman, koji je fizički dobar, gotovo uvijek igra za VfB i radi to pristojno.
Je li središnji napadač vaša najveća briga?
To je barem jedna od „rupa“ koju moramo zatvoriti. Sigurno ćemo imati napadača koji može nešto „riješiti“ u zraku kad nam treba gol i kad ne možemo sve riješiti čarobnjacima iza njega, jer se protivnik brani jako duboko. Füllkrug je dugo bio izvan pogona, sada dobiva ponekad 20, ponekad 30 minuta, ali trenutačno, nažalost, nema učinak i ima malo minutaže. Kleindienst je dugo ozlijeđen. I kod njega je upitno kako će se vratiti.
Je li poredak vratara iza Baumanna zacementiran ili postoji, primjerice, prostor i za Lorisa Kariusa?
Nije zacementiran. To je zapravo pozicija o kojoj najviše raspravljamo na trenerskim sastancima. Tu je Andreas Kronenberg, trener vratara, glavni. Ja pratim vratare, dajem svoje mišljenje i definiram profil koji želim u skupini i zašto. Ukupno je jedanaest kriterija koji tu igraju ulogu. Na kraju odlučuje Kronenberg. Skupina vratara je vrlo specifična, kao mala obitelj unutar velike obitelji, provode jako puno vremena sami. Tu se mora „poklopiti“ kemija. Ne pomaže ako povedeš samo trojicu najboljih vratara.
Ostaje li to da je Kimmich siguran kao desni bek?
Da, ostaje.
Tko bi onda činio vezni red? Jesu li Felix Nmecha i Aleksandar Pavlović prikladan par?
Za ofenzivniji dio trebamo malo drukčiji profil, ali jedan od njih dvojice sigurno ima dobre šanse igrati. Pavlo je super-stalan i stabilan, gotovo uvijek igra na istoj razini. Felix ima više oscilacija prema dolje, ali i posebne trenutke prema gore. Ima nevjerojatne tjelesne predispozicije: brutalno je brz, visok, pokretan, jedan od rijetkih veznjaka koji u mjestu može napraviti špagu u vis. Nedostaje mu još konstantnost, te valove mora izravnati. Pavlo uvijek igra „isto“. Zvuči negativno, ali mislim to vrlo pozitivno: treneru puno znači kad se može osloniti na pouzdanost.
Koga ste planirali za ofenzivniji dio?
U Njemačkoj nam nedostaje prava, stabilna, u duelu snažna šestica – i u zraku. Pogledao sam jako puno utakmica raznih kandidata, ali takav profil, da netko u zraku „čisti“ i donosi pravu fizičku snagu, gotovo da nemamo. To su svi slični tipovi: Pascal Groß, Angelo Stiller, Pavlović, Nmecha, čak i Robert Andrich – svi žele loptu. Svima treba partner s kojim se usklađuju. To vrijedi i za Joshuu Kimmicha. Jedan se spušta, drugi ostaje, pa obratno… Imam jedanaest „šestica“ na popisu. Sve su to vrhunski nogometaši, ali svi imaju sličnu osnovnu strukturu.
Koje je rješenje?
Trenutačno će Leon Goretzka, unatoč manjoj minutaži u Bayernu, imati dobre šanse igrati i imati sličnu ulogu kao u kvalifikacijama. Jer on ulazi i u kazneni prostor, jak je u skoku i donosi snagu. Podsjećam samo na utakmicu protiv Sjeverne Irske: da on tamo nije igrao, sigurno ne bismo dobili, jer je izbio glavom „šezdeset lopti“. Na Svjetskom prvenstvu bit će trenutaka kad ćemo pritiskati, a protivnik će tada igrati duge lopte.
Zar Anton Stach iz Leedsa nije alternativa?
Dobro igra tamo, ali nije izrazito jak u skoku, nije ni vrhunski duel-igrač; on je također tip koji voli imati igru ispred sebe. Mislim da mu je najbolja pozicija u Hoffenheimu bila u sredini obrane s trojicom otraga, odakle bi se dizao u vezni red.
Kad se Antonio Rüdiger vrati, vraća li se i kao vođa obrane kakav je bio prije ozljede?
Nije zacementirano i puno ovisi o njegovoj formi. S Antoniom imam odličan odnos i dobru komunikaciju o svim aspektima: u kojoj se ulozi može vratiti – ili se ne vratiti ako nije spreman. Imao je velike probleme s koljenom i dugo mu je trebalo. Sada je opet igrao, i igrao je solidno. Ali ja sam daleko od toga da uvijek imenujem „klasičnog šefa obrane“ – to je pitanje cijelog sustava.
Znači, uvjerila vas je kombinacija Tah/Schlotterbeck?
Mislim da su to odradili jako dobro i da su i u ligi vrlo stabilni. Jonathan Tah je imao složen početak u Bayernu, ali od tada je vrlo stabilan. A Schlotti je, kao što sam rekao, za nas ekstremno važan. Antonio ima veliku snagu u duelima jedan na jedan u skučenom prostoru – tu je izvanredno dobar. Ali Antonio mora biti sto posto spreman i zdrav. Ako ima sitne tegobe, koje je povremeno imao i kod nas, ne dođe do svog limita i to onda nema smisla. No na dobrom je putu.
U studenome ste imali mlade igrače poput Saida El Male i Assana Ouédraogoa, a Lennart Karl se nametnuo. Koliko mladosti i talenta želite u završnici?
U pravilu volim imati dosta mladih, jer mislim da je to uvijek dobro. Ali razvoj mladih igrača treba pratiti. A on je sada baš onakav kakav je obično.
Što time mislite?
Uzmimo Lennarta Karla: imao je vrlo stabilno razdoblje. Sada se malo muči – i zato što se Jamal Musiala vratio i često dobiva ulazne minute koje bi inače možda dobio Lennart. To je jasno. Ipak, Lennart je jako zanimljiv profil: često ide jedan na jedan, može s desne strane ući prema sredini na lijevu nogu, teško ga je „pročitati“. Ne očekujem da postane stalni prvotimac pa da onda ide na Svjetsko prvenstvo. Neće. Ali mora skupiti određeni ritam; kod mladih je puno toga stvar samopouzdanja. Mora donijeti tu mladenačku svježinu i drskost. Inače mogu povesti iskusnog igrača koji pouzdano odradi svoje.
Vrijedi li isto i za El Malu?
Da. Mislim da je u studenome kod nas bio solidan. Ali razlika je igrati u Bayernu ili u Kölnu. On u Kölnu mora dobiti više minuta. I to nije poruka treneru Lukasu Kwasnioku, jer sam ga upoznao kao trenera koji točno promatra što mu treba, i u obrani. Said mora imati ambiciju da u Kölnu bude standardan i da stalno igra. A on igra pedeset posto, to je premalo. I to često nije do trenera, kako se misli, nego do njega samoga: koliko stabilno odrađuje obranu. Ako se Lukas može osloniti da Said uvijek daje istu razinu, zašto ga ne bi stavio? On je jedan od najbržih u kadru, ima odličan udarac, opasan je. Trener se ne odriče dragovoljno svog najboljeg igrača; to čini kad misli da mu igrač ponekad ne daje ono što mu treba za tu utakmicu.
Što to znači za vas?
Po meni, u temelju znači: na mladom je igraču da treneru pokaže – uvijek se možeš osloniti na mene! I tada će trener takav talent i staviti. Tom Bischoff, Lennart Karl ili Aleksandar Pavlović se moraju drukčije vrednovati, jer je struktura kadra u Bayernu drukčija nego u Kölnu.
Ouédraogo, jedan od dobitnika u studenom, sada je opet ozlijeđen.
To nas stvarno boli. On je jako dobar igrač, odličnog profila, fizički puno donosi, vrlo fin čovjek. I netko tko stvarno želi. Imao je već mnogo ozljeda i mišićnih problema; tu treba pričekati. Hoće li do Svjetskog prvenstva biti spreman, otvoreno je, jer opet izbiva dulje. Ali Assan je definitivno igrač za budućnost DFB-a.
Vrijedi li to i za Brajana Grudu, koji je sada u Leipzigu opet više u fokusu?
Mislim da sada u Leipzigu igra solidno. Bio je kod mene i u pripremi za domaći Euro. Ima puno toga, ali mislim da tada još nije u potpunosti shvatio da ima realnu šansu biti na domaćem Euru. U konačnici se radi o tome da iz njega mora doći više golova i asistencija. Za njegovu kvalitetu, to je još premalo.
Biste li, s obzirom na Svjetsko prvenstvo, voljeli lakši početak Floriana Wirtza u Liverpoolu ili ste računali na prilagodbu?
Kod ofenzivnih igrača često odlučuju nijanse. Na početku je kreirao skoro najviše velikih prilika u Premier ligi, ali iz toga nisu došli golovi. Tada se situacija i percepcija javnosti vrlo brzo okrenu. A meni je ključno: kako se igrač s tim nosi? Ako cijeli svijet piše da su stotine milijuna eura potrošene na „nesposobnjakovića“, to te ne može ostaviti ravnodušnim. Od trenutka kad shvatiš da te to dotiče, napravio si prvi korak da se s tim boriš. Ne moraš sebi govoriti da te ne zanima. Ne smiješ to pustiti preblizu sebi, ali moraš iz toga pokušati izvući energiju. Flo je to napravio. I zato mislim: za njegov razvoj, taj je tijek bio vrjedniji nego da je od početka zabio osam golova i upisao deset asistencija.
Možete li i vi profitirati od toga?
Apsolutno. Flo je naučio boriti se s otporom i to je odradio vrhunski. Tijekom kvalifikacija imali smo tri-četiri jako duga razgovora, čak i meni neočekivano duga, u kojima se jako otvorio i sjajno to reflektirao.
Kako ste vi doživjeli njegovu situaciju?
Ljudi izvana misle da je to lako, ali nije. Došao je u momčad koja je savršeno funkcionirala, a onda su odjednom došla tri velika zvjezdana imena, svi traže svoje mjesto. Ne dođe tada Mohamed Salah i kaže: „Evo ti mjesto u svlačionici, ja ću se brinuti za tebe.“ Prvo nastane borba za hijerarhiju, kao u čoporu. Stari vođa želi ostati vođa, novi želi postati vođa, a nije jedini. Flo je to prošao, kapa dolje. I neka mi nitko ne dolazi s argumentom da zarađuje puno novca. U tim trenucima radi se samo o čovjeku koji ulazi u novu svlačionicu u stranoj zemlji, s ogromnom odštetom na leđima. Ono što je morao savladati nije bilo lako – i to iskustvo će i nama u reprezentaciji pomoći.
Pomažu li vam iskustva s Eura, iako će sada biti drukčije?
Naravno. Turnir, gdje god bio, uvijek pomaže. Ali mnogo toga će biti drukčije, već i zbog klimatskih uvjeta. Ipak, vrijedi: kad jednom proživiš turnir, kad si svaki dan s igračima, kad stekneš osjećaj koliko sastanaka treba, koliko popratnih događaja, to pomaže. Treba odvagnuti: što je važno, što igrači mogu ponijeti? Ne želimo ih preopteretiti, ali ipak moraju povremeno vidjeti i nešto drugo.
Na utakmicama će biti pauze za osvježenje, bez obzira je li stadion klimatiziran. Je li to „američki oglasni blok na mala vrata“ ili dobrodošlo treneru zbog regeneracije i mogućnosti utjecaja?
Bez obzira na to je li to oglasni blok ili ne, fiziološki je nužno i meni vrijedno. Nogometni trener, u usporedbi s drugim sportovima, ima najmanje mogućnosti utjecaja tijekom utakmice. Po meni je to oduvijek bilo besmisleno. Znam da promjene pravila u nogometu nisu lake, ali imam mnogo ideja kako nogomet učiniti privlačnim, da mlade generacije, zbog gomile utakmica, ne odu drugim sadržajima koji nude više akcije.
Na što mislite?
U rukometu, američkom nogometu ili košarci trener ima mnogo mogućnosti utjecaja. U nogometu je često tako da, zbog udaljenosti i buke, 45 minuta ne možeš praktično ništa. Gledaš utakmicu, ja ponekad i viknem Davidu Raumu, iako to često nema smisla. Ali radiš to jer misliš da ti je to posao i nadaš se da će doći do njega. Zato je takva pauza korisna treneru. A gledatelji u tim pauzama dobiju neki popratni program ili glazbu.
Bi li to u Njemačkoj funkcioniralo kao u SAD-u?
Ljudi se boje promjena, to je uvijek na početku tako. Ali nakon tri tjedna više nitko ne pita zašto sad ide glazba. Onda je to jednostavno tako. Mislim da, ako želiš dugoročno učiniti nogomet privlačnijim, takvi popratni sadržaji imaju smisla. I treneru trebaš dati šansu da prilagodi stvari. Kvaliteta igre time ne pati – naprotiv, ona postaje bolja.
Biste li imali nešto protiv da se, kao u rukometu, trenerske upute javno prenose uživo?
Da, protiv sam toga. Ni u rukometu mi to nije idealno. Nije dobro da sve postane previše javno. Kad, recimo, neka tvrtka ugradi novi sustav nadzora, ne emitira se odmah iz ureda prema van.
Koje još ideje imate?
Imam tisuću ideja. Primjerice, uvesti „čistu“ minutažu od 80. minute. Jer utakmicu od 80. minute često više ne možeš ni gledati: zamjene, odugovlačenje, ležanje. To bi se moglo promijeniti tako da se kod svakog prekida zaustavi sat. Još jedna ideja je: vremenska kazna za taktičke prekršaje umjesto žutog kartona. Ako igrač momčadi A prekine sjajan napad momčadi B i dobije peti žuti, onda je suspendiran protiv momčadi C – a momčad B od toga nema ništa. S vremenskom kaznom i igračem više bilo bi drukčije. Ne treba pretjerivati s promjenama, ali siguran sam: prije ili kasnije morat ćemo nešto mijenjati da nogomet zadrži svoju važnost.
Kad govorimo o promjenama: koristite li umjetnu inteligenciju, posebno uoči Svjetskog prvenstva?
Koristimo je u razumnom okviru. Pokušavam se osloniti na instinkt ili ga potvrditi. Rijetko koristim „podatkovnu umjetnu inteligenciju“ da mi ona donese odluku; ja imam odluku i pokušavam je potvrditi podacima. Ili, ako podaci kažu nešto potpuno drugo, onda preispitam odluku. Primjerice, analizirali smo koliko su prosječno intenzivne utakmice u pojedinim ligama i koliko sprintova igrači naprave u 15 minuta, kako bismo u SAD-u, zbog vrućine, brže reagirali ako igrač počne padati ispod svoje uobičajene razine.
Hoće li u SAD-u biti više ranih izmjena?
Moguće. Ja sam ionako zagovornik ranih izmjena. Uvijek gledam na to kao na „uvođenje svježeg igrača“, a ne „vađenje igrača“. To je pitanje filozofije: pokušavam izmjenom nešto promijeniti, a ne samo nekoga skinuti.
Je li se vaš pogled na nogomet i takve teme promijenio otkad ste izbornik?
Naravno. Jer u toj ulozi, u kojoj nisam svaki dan uz teren, mogu više razmišljati o širim temama. O pravilima razmišljam već dugo, jer sam trener koji voli utjecati.
Nakon ždrijeba skupina javno se govorilo o „sreći u ždrijebu“, a Rudi Völler je to opovrgnuo. Što vi kažete?
Tko govori o sreći u ždrijebu, po meni malo zna o nogometu. Južnoamerička kvalifikacijska skupina je izuzetno složena, a Ekvador je bio drugi iza Argentine. Imaju jednog-dva stvarno vrhunska igrača, dobru snagu, dobru tjelesnost. I Obala Bjelokosti ima momčad s igračima koji većinom igraju u Europi. Curaçao nije općenito visoko rangiran protivnik, ali imaju igrače koji su gotovo svi školovani u Nizozemskoj i tehnički su dobri. I još nešto: sva tri protivnika su na vrućinu naviknuta više nego mi.
Javnost očekuje da Njemačka neće treći put zaredom ispasti u skupini na Svjetskom prvenstvu.
To razumijem, i ja slično osjećam. Da, moramo proći dalje. Ali: tako je bilo i na prethodnim turnirima. Na kraju – to sam već više puta rekao – manje se radi o tome što govorimo, a više o tome što radimo. Moramo ući u nokaut fazu.
Kakvu ulogu igraju okvirni uvjeti, kako gledate na ukupnu situaciju u SAD-u i sada i u Meksiku?
Situacija je složena. Uvijek je teško kad se sport miješa s politikom. Po mom mišljenju, sport nema zadatak mijenjati političke teme, bilo da su dobre ili loše. Ja to vidim ovako: sport uvijek ima mogućnost povezivati ljude. To sam vidio na domaćem Euru, kao i ranije na SP-u 2006. u Njemačkoj. U ostatku Europe Nijemce se dugo doživljavalo kao ljude loše volje, s „oklopom“ na očima, kao gunđala. A onda je odjednom svatko osjetio: mi smo otvoreni prema svijetu.
Vjerujete li da domaćini mogu dobiti sličan pozitivan učinak?
Vjerujem da i u SAD-u, Kanadi i Meksiku sport i nogomet mogu imati povezujući učinak i da taj duh povezivanja treba koristiti. Ali moramo biti svjesni da postoje političke teme koje sport neće riješiti. Čak i ako milijuni ljudi zajedno slave i uživaju u nogometu, poslije na političkoj razini neće sve postati savršeno. Trebamo pokušati sport koristiti kao sredstvo povezivanja, ali ne ga zloupotrebljavati kao sredstvo rješavanja političkih problema.
U Kataru 2022., s temom kapetanske trake „One Love“, DFB je upravo to pogrešno napravio. Koje su pouke?
Općenito mi je važno da se svaki igrač može izraziti, ne stavljamo nikome brnjicu. To su odrasli ljudi s vlastitim mišljenjem. Kad turnir počne, ipak se trebamo fokusirati na ono na što možemo utjecati. To nažalost nije svjetska politička situacija, nego naša izvedba na terenu – koja, nažalost, za svjetsku političku situaciju nema nikakvu važnost.
Utječe li na vašu radost što se toliko govori o Donaldu Trumpu, Gianniju Infantinu i svjetskoj politici?
Moja se radost prvenstveno odnosi na momčad i na utakmice. Naravno da svi uvijek želimo mir. Svijet je na mnogo mjesta nemiran i „poludio“, i to nije ni tako daleko od nas. Ipak se veselim turniru. Kao privatna osoba imam mišljenje o tim temama, ali ono nema veze s mojom ulogom izbornika. Kao privatna osoba imam vrijednosni sustav. To zastupam i izrazim ga i na izborima – ali svoj posao izbornika shvaćam tako da se brinem o nogometu i nastojim u toj ulozi ostaviti dobru sliku.
