Danas je zlata vrijedno do najsitnijeg detalja pripremiti prekide, a posebno udarce iz kuta. Upravo tu, međutim, nastaje i sve veća napetost: sve više je blokada i gurkanja u gužvi pred vratima, što se ne sviđa vratarima i sve više opterećuje suce.
Dovoljno je vratiti se na nedavni duel Lige prvaka u Londonu u kojoj je Tottenhamov Cristian Romero pospremio loptu u mrežu Borussije Dortmund. Nico Schlotterbeck je odmah pokazao gdje vidi pogrešku: prst je uperio u Juliana Brandta, koji se, prema njegovu tumačenju, okrenuo u stranu umjesto da uđe u duel s Wilsonom Odobertom, koji je sudjelovao u akciji nakon prethodnog udarca iz kuta.
Za Dortmund to nije bio izdvojen slučaj. Nakon pobjede 3:2 protiv St. Paulija, u kojoj su slobodni udarac i udarac iz kuta završili kao primljeni pogoci, to je bio treći pogodak primljen iz prekida u samo četiri dana. „To je previše“, grmio je Schlotterbeck poslije.
U Bundesligi manje udjela, a veći naglasak – paradoks koji sve objašnjava
Nisu samo u Dortmundu svjesni koliko su prekidi postali važni. Zanimljivo je, međutim, da je u Bundesligi ukupni udio pogodaka iz prekida od sezone 2022./23., kada je iznosio 32 posto, zapravo pao. Ipak, klubovi im pridaju sve više pažnje. Zašto? Upravo je 19. kolo ponudilo jasne primjere: Augsburg je „senzaciju“ u Münchenu otvorio pogotkom nakon udarca iz kuta, Mainz je preokrenuo utakmicu protiv Wolfsburga s dva pogotka nakon udaraca iz kuta, a i Schlotterbeck je zabio nakon udarca iz kuta – i to protiv berlinskih „specijalista“ za prekide.
U ovoj bundesligaškoj sezoni do sada je 29 posto svih pogodaka palo nakon prekida – udarca iz kuta, slobodnog udarca, ubacivanja nakon auta ili kaznenog udarca. U Ligi prvaka taj je udio nešto manji i iznosi 27 posto. U oba natjecanja najčešći prekid koji završava pogotkom jest udarac iz kuta: čak 45 posto svih pogodaka iz prekida dolazi upravo iz te situacije, i u Bundesligi i u Ligi prvaka. Pogodaka iz početnog udarca ili ispucavanja vratara, s druge strane, u ovoj sezoni u oba natjecanja nije bilo.
Kad se pogoci iz prekida raščlane po vrstama, dobije se zanimljiva slika. U Bundesligi 45 posto otpada na udarce iz kuta, 28 posto na kaznene udarce, 21 posto na slobodne udarce i 6 posto na ubacivanja s bočne crte. U Ligi prvaka omjeri su slični, ali ne isti: udarci iz kuta i dalje nose 45 posto, kazneni udarci rastu na 32 posto, slobodni udarci padaju na 17 posto, a ubacivanja s bočne crte ostaju na 6 posto.
Tko u Njemačkoj najviše živi od prekida
Brojke po klubovima dodatno otkrivaju tko je taj dio igre pretvorio u ozbiljan izvor golova. Prema stanju od 27. siječnja 2026. u 9 sati, Freiburg je na vrhu: 31 ukupno postignut pogodak, 15 iz prekida, što je 48 posto. Isti udio imaju i Borussia Mönchengladbach s 23 ukupno i 11 iz prekida (48 posto) te Mainz s 21 ukupno i 10 iz prekida (48 posto). Union Berlin je na 24 ukupno i 11 iz prekida (46 posto), St. Pauli na 16 ukupno i 7 iz prekida (44 posto), Heidenheim na 17 ukupno i 6 iz prekida (35 posto).
U sredini ljestvice nalaze se Borussia Dortmund s 38 ukupno i 12 iz prekida (32 posto), Bayer Leverkusen s 35 ukupno i 10 iz prekida (29 posto), Augsburg s 22 ukupno i 6 iz prekida (27 posto). Bayern ima 72 ukupno i 17 iz prekida (24 posto), a isti udio od 24 posto ima i Hamburg sa 17 ukupno i 4 iz prekida. Eintracht Frankfurt je na 39 ukupno i 9 iz prekida (23 posto), Leipzig na 36 ukupno i 8 iz prekida (22 posto), Stuttgart također na 36 ukupno i 8 iz prekida (22 posto). Hoffenheim je na 38 ukupno i 8 iz prekida (21 posto), Wolfsburg na 28 ukupno i 6 iz prekida (21 posto), Werder Bremen na 21 ukupno i 4 iz prekida (19 posto), a Köln na 28 ukupno i 3 iz prekida (11 posto).
Vrijedi primijetiti i jednu naizgled sitnu, ali znakovitu stvar: Freiburg je po udjelu najbolji, ali je Bayern po čistom broju pogodaka iz prekida do tog datuma još uspješniji – 17 pogodaka iz prekida na ukupno 72 gola.
Nema više „jedna shema za sve“ – prekidi traže ideju
Uspjeh iz prekida danas nije puka vježba ponavljanja. Tko ide „po šabloni“, teško će stalno iznenađivati. Klubovi traže dosjetke čak i u situacijama koje nisu klasični prekidi: spominje se primjer Paris Saint-Germaina koji namjerno odigrava početni udarac u aut kako bi odmah postavio visoki pritisak. Poruka je jasna: kreativnost je potrebna i tada, a možda baš tada, kada se lopta ne kreće u „normalnom“ ritmu igre.
Freiburgov put i trag koji vodi sve do svjetskog zlata 2014.
Freiburg je gotovo „tradicionalno“ snažan u prekidima. Dio odgovora leži u kvaliteti izvođača: Vincenzo Grifo i Niklas Beste, zahvaljujući udarcu i ubacivanju, pretvaraju gotovo svaki kazneni udarac, ali i gotovo svaki udarac iz kuta ili slobodan udarac u stanje najviše uzbune za suparnika. No nije samo tehnika u pitanju – Freiburg je rano prepoznao koliko se može dobiti iz prekida.
Ako se ide još dalje, može se reći da Freiburgov pristup ima čak i svoju, makar posrednu, vezu s naslovom svjetskog prvaka Njemačke 2014. Uoči tog prvenstva Hansi Flick, tada pomoćnik izbornika Joachima Löwa, zatražio je pomoć od Freiburgova pomoćnog trenera Larsa Voßlera. Voßler, koji je uz Floriana Brunsa i danas zadužen za prekide kod kluba koji nastupa u Europskoj ligi, već je tada slovio kao jedan od najnaprednijih u tom području te je, na Flickovu inicijativu, održao predavanje njemačkim trenerima.
U reprezentativnom treningu uveden je i svojevrsni izazov za prekide. Nije svaka zamisao završila kako je planirano, ostala je u pamćenju i nespretna izvedba Thomasa Müllera u osmini finala protiv Alžira, ali u četvrtfinalu protiv Francuske došla je nagrada: Toni Kroos je savršeno naciljao slobodni udarac, a Mats Hummels glavom zabio za 1:0 i prolaz.
Union Berlin kao predvodnik: stručnjak za prekide i „tri stupa“ uspjeha
Za razliku od Freiburga, gdje je Voßler uz prekide vezan i uz druge trenerske zadaće, mnogi su klubovi posljednjih godina proširili stožere specijalistima koji se gotovo isključivo bave prekidima. Među pionirima je Union Berlin: Sebastian Bönig prekide tamo vodi još od 2014. Trening često provodi u manjim skupinama, gdje se bruse točni pravci kretanja, pravo vrijeme ulaska i potrebna preciznost.
Prekidi se, međutim, ne vježbaju samo „izolirano“. Ugrađuju se i u uobičajene trening-igre, a važan dio posla odvija se i uz snimke, primjerice na zajedničkim analizama u hotelu. To pomaže i zbog upravljanja opterećenjem igrača – ne mora se sve rješavati isključivo ponavljanjem na travnjaku.
Bönig govori o tri stupa uspjeha Uniona, koji je unatoč primljenim pogocima u subotu i dalje među najboljima i napadački (11 od 24 gola iz prekida) i obrambeno (sada 7 od 30 primljenih pogodaka iz prekida): prvo je povjerenje glavnog trenera u njegov rad, drugo je organizacijski način i strategija kojom se tema prekida vodi, a treće, i iznad svega, jest učinkovitost.
U analizi Bönig ne gleda samo kvalitetu udarca i ubacivanja. Procjenjuje tko je jak u skoku i odlučan, tko je dobar kao „blokator“, a tko se najbolje snalazi u čuvanju prostora ili čovjeka. Kreativnost mora ostati prisutna kako bi suparnik uvijek imao osjećaj nepredvidljivosti, ali Bönig pritom naglašava i granicu: važno mu je ne zatrpati igrače informacijama. Nogomet još nije došao do razine „knjiga poteza“ poput američkog nogometa, gdje se napamet uče opsežni obrasci, iako određeni signali, primjerice podignuta ruka, itekako postoje.
Siva zona blokada: suci, pravila i granice koje se stalno pomiču
Podignute ruke, osobito u znak prosvjeda, danas se često viđaju upravo kod prekida. Ne samo kad se suigrači međusobno prozivaju kao u Dortmundu, nego i zato što su suci postali suzdržaniji u zaštiti vratara. Posljedica je da napadačke momčadi sve češće pokušavaju ciljanim blokadama odvojiti protivničkog vratara od lopte.
Šef njemačkih sudaca Knut Kircher opisuje što se sucima preporučuje gledati: je li blokada statična, dopušteno „stajanje na putu“ ili postoji dodatni pokret tijelom prema protivniku. Ovo drugo, kaže, treba se kažnjavati kao prekršaj. No stvar se komplicira jer, ako se napadački prekršaj dogodi prije nego što izvođač prekida dotakne loptu, a zatim padne pogodak, pomoćni video sudac ne smije naknadno „ispraviti“ situaciju. Sudac tada može izreći samo osobne kazne, ali ne može dosuditi slobodan udarac ili kazneni udarac za obranu dok lopta nije u igri.
Tu je i problem zaleđa. Ako igrač iz zaleđa dođe i postavi dopuštenu blokadu, to ipak mora biti kažnjeno ako je blokada utjecala na pogodak. A u praksi je to izuzetno teško pratiti, jer se u kaznenom prostoru istodobno događa previše duela.
Kircher otvoreno kaže da su slobodni udarci iz zona iz kojih se ubacuje, ubacivanja s bočne crte koja dolaze kao centaršut te udarci iz kuta golem izazov za suce, jer moraju pratiti sedam, osam ili devet „parova“ koji se u gužvi intenzivno nadmeću. Kad bi video pomoćni sudac svaku takvu situaciju provjeravao do kraja, ironično zaključuje, utakmicu bi trebalo prekidati na deset do petnaest minuta – što nitko ne želi. Želi se brza nastavna igra i što više spektakla, idealno kroz golove. Zato je „uzica“ često duga, posebno kad se radi o blokadama na vratarima.
Vratari sve glasniji: „Možeš samo ući u vratara“
U takvom ozračju ne čudi da se vratari osjećaju kao da su u neravnopravnom položaju. Gregor Kobel iz Dortmunda kaže da su blokade koje se trenutačno mogu postaviti, iz vratarske perspektive, „strašne“, ali da to malo koga dira jer je vratarska zajednica mala. Po njemu, više ne moraš ni imati veze s loptom – možeš jednostavno ući u vratara.
Loris Karius iz Schalkea primjećuje da granica u tumačenju pravila „kao da se mijenja svaki tjedan“. On načelno nema problem s tim da se mora čvršće braniti, podsjećajući da u engleskoj ligi nije imao nikakvu „zaštitu početnika“ i da je navikao na još teže uvjete, pa ne spada među one koji će, kako kaže, glasno kukati.
Arsenal kao ogledni primjer: iluzija, odvlačenje pažnje i „rubovi“ u pet metara
Pogled prema Engleskoj otkriva koliko je vratarima postalo teško. Kobel kao primjer navodi Arsenal, možda i globalno najjaču momčad u prekidima. Tamo se, kaže, protivniku „svake treće utakmice“ dogodi nešto što izgleda kao vratarska pogreška, jer Arsenal savršeno koristi sive zone pravila i svjesno postavlja „rubove“ kao smetnje u prostoru od pet metara.
To se vidjelo i protiv Bayerna krajem studenoga u ligaškoj fazi Lige prvaka. Kod pogotka Jurriena Timbera za 1:0, naravno nakon udarca iz kuta, Timber je prije toga lagano gurnuo Manuela Neuera. Dovoljno da ga izbaci iz ravnoteže i plana, ali, u današnjim okolnostima, dovoljno „blago“ da pogodak ostane priznat. U toj akciji važan je i detalj kretanja: Timber i Mikel Merino došli su Neueru s leđa, dok su ostali napadači startali između drugog vratarskog prostora i kuta peterca, dakle izvan izravnog vidnog polja čuvara.
Arsenalov koncept često počiva na prividu i odvlačenju pažnje: usmjeri se pogled i briga na jednu točku, a udari se na drugoj – u ovom slučaju na prvoj vratnici. Bayernov trener vratara Michael Rechner taj smjer vidi „vrlo negativno“, jer se vratar, po njegovu mišljenju, više ne štiti kao prije, „čak ni u prostoru od pet metara“, što naziva „zabrinjavajućim“. Zbog toga, kaže, treba se prilagoditi na treningu: postavljati slične situacije, vježbati s lutkama i igračima koji glume blokatore, a video analiza postaje još važnija – tko su suparnički blokatori i kako se ponašaju u kojoj situaciji.
Bayern je sve to mogao pripremati i uoči tog susreta, pa ipak je morao gledati kako pogodak prolazi kao „tržišno uobičajen“.
Nije sve u sivim zonama: rad stručnjaka i brojke koje potvrđuju trend
Da ne ispadne kako je Arsenal postao predvodnik prekida samo zato što se promijenio način suđenja, naglasak je i na drugome: iza toga su rad specijalista za prekide Nicolasa Jovera, kreativnost i precizna izvedba. To objašnjava i brojke: Arsenal je, prema stanju prije prošlog vikenda, vodio u engleskoj ligi s 14 pogodaka iz prekida (bez kaznenih udaraca). Petnaesti pogodak iz prekida u nedjelju, međutim, nije spriječio njihov prvi domaći poraz sezone, 2:3 protiv Manchester Uniteda.
Kod ubacivanja s bočne crte Arsenal je, zanimljivo, tek jedanaesti po pokazatelju očekivanih golova, a opći trend u Engleskoj ide drugim smjerom: broj dugih ubacivanja s bočne crte u posljednjih pet sezona se učetverostručio.
Engleska statistika: prekidi rastu, golovi iz igre padaju
U engleskoj prvoj ligi sve je to vidljivo i u suhim podacima. Prema objavi Sky Sportsa uoči 22. kola Premijer lige, uz podatke tvrtke Opta, prosjek pogodaka iz prekida ove sezone iznosi 0,8 po utakmici. To je rast u odnosu na 0,6 prošle sezone i rast od oko 50 posto u odnosu na prosjek od 0,5 po utakmici u sezoni 2020./21. Istodobno se događa suprotan pomak u pogocima iz igre: trenutačno su na 1,8 po utakmici, što je pad od 0,4 u odnosu na 2024./25. i pad od 0,6 u odnosu na 2023./24.
Trener Thomas Frank, čija je momčad Tottenhama nedavno zabila Dortmundu nakon udarca iz kuta, prekide je nazvao „plodovima koji vise nisko“ – dakle nečim što uz razmjerno mali napor može donijeti veliku korist. No i tu vrijedi dodatak: da bi se ta „slatkoća“ naplatila, priprema često mora dugo sazrijevati, a uspjeh ovisi i o drugim sastojcima.
Sitnice koje rade razliku: više vremena, drukčiji udarci iz kuta i treneri za prekide
U posljednjih devet sezona, primjerice, vrijeme pripreme za udarac iz kuta poraslo je s 26 na 36 sekundi. Zabilježeno je i da više pogodaka pada nakon udaraca iz kuta koji se uvijaju prema vratima, lijevom nogom s desne strane i obrnuto, jer takav let lopte stvara više problema obrani. Arsenal pritom ubacuje 58 posto svojih udaraca iz kuta izravno u prostor od pet metara, dok je Liverpool u toj statistici slab s 36 posto.
Nije slučajno ni to da su treneri za prekide postali tražena roba. U Engleskoj ih ima 15 od 20 klubova. U Brentfordu je, nakon što je Frank otišao u Tottenham, Keith Andrews iz uloge trenera za prekide čak promoviran u glavnog trenera. U Liverpoolu je trener za prekide Aaron Briggs nedavno smijenjen, kao što je u Dortmundu otpušten Alex Clapham. Da Liverpool može funkcionirati i bez Briggsa, pokazao je Dominik Szoboszlai u srijedu, kada je domišljatim slobodnim udarcem donio vodstvo 1:0 protiv Marseillea.
David Raum i njemačka reprezentacija: prekidi kao plan, a ne slučajnost
U Njemačkoj je David Raum jedan od najizraženijih „majstora prekida“. Redovite dodatne vježbe udarca dio su njegove rutine, kao i zajednički rad s momčadi, jer, kako kaže, „presudni su vrijeme i usklađenost“. S tom snagom pomaže i njemačkoj reprezentaciji, a dobar primjer dogodio se u listopadu 2025., kada je u ključnoj utakmici kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo u Sjevernoj Irskoj (1:0) izveo udarac iz kuta iz kojeg je Nick Woltemade postigao pogodak odluke. To nije bio slučajan „udar na silu“, nego pripremljena situacija.
Izbornik Julian Nagelsmann prekide je podigao visoko na listi prioriteta, a Danac Mads Buttgereit već se petu godinu specijalistički brine o tom segmentu. Učinci su vidljivi: 41 posto od 22 njemačka pogotka u kalendarskoj 2025. palo je nakon prekida, dok je samo 18 posto od 11 primljenih pogodaka došlo iz prekida. U 2025. Njemačka je zabila 22 gola, od toga devet iz prekida, što je osjetno više nego 2024., kada je udio iznosio 26 posto; posljednji put tako visok udio zabilježen je 2005. godine, kada je bio 44 posto.
U sjećanju na 2014., takve brojke njemačka reprezentacija može mirne duše ponijeti kao dobar znak prema Svjetskom prvenstvu 2026. u Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi i Meksiku. A posebno zato što će to biti golemo natjecanje s 48 reprezentacija i velikim razlikama u kvaliteti: u takvom okruženju prekidi gotovo sigurno dobivaju još veću pozornost, i kod „malih“ i kod „velikih“.
Prekidi su dobitak, ali granica mora biti jasnija
Prekidi su postali moderna umjetnost: donose golove, donose dramatičnost i često odlučuju utakmice na najvišoj razini. No istodobno se širi i trend koji mnogi vide kao problem – sve više blokada u prostoru od pet metara, sve manje zaštite vratara, sve više posla za suce koji u sekundi moraju procijeniti tko koga i kako „gura“ u gužvi. U tom trokutu između kreativnosti, učinkovitosti i pravila leži priča sezone: prekidi su sve važniji, ali bez jasnije i stabilnije crte lako postaju izvor stalnog nezadovoljstva – i za obranu i za vratare, a na kraju i za samu vjerodostojnost utakmice.
