Thomas Strunz, nekadašnji njemački reprezentativac i višestruki prvak s Bayernom, bacio je kritičan pogled na ljestvicu najboljih igrača na položaju defenzivnog veznog ili danas popularne šestice u Bundesligi i zaključio da ona ne otkriva samo stanje lige, nego i jednu širu, neugodnu istinu: njemačka reprezentacija na tom mjestu nema idealno rješenje.
Strunz kaže da mu ova ljestvica izaziva „blagu nelagodu“, ali ne zato što su urednici časopisa Kicker (njemački sportski tjednik) loše procijenili igrače. Problem vidi u samoj definiciji položaja. Naime, dio nogometaša koje je ljestvica svrstala u obrambene vezne on, gledajući njihovu ulogu u klubovima, uopće ne bi smjestio na tu poziciju.
Spominje imena poput Ibrahima Maze, Johana Manzambija, Xavera Schlagera i Marcela Sabitzera. Po njemu, to su igrači koji često djeluju više kao središnji vezni ili vezni koji pokrivaju puno prostora, a ne kao klasični obrambeni vezni. No, ako se u istoj skupini promatraju i „šestice“ i dio „osmice“, da pojasnimo, „šestica“ je obrambeni vezni ispred obrane, a „osmica“ je središnji vezni koji se uključuje i u napad i u obranu, onda takvo grupiranje postaje razumljivije.
Kad je riječ o najvišoj razini, Strunz je vrlo izravan: trenutačno ne vidi nijednog bundesligaškog igrača na tom položaju koji bi pripadao svjetskoj klasi. Zato mu je logično da su na vrhu ljestvice u takozvanoj međunarodnoj klasi Joshua Kimmich i Aleix Garcia. To su, smatra, imena koja odgovaraju onome što taj položaj treba nuditi u ozbiljnom nogometu.
Posebno se zaustavio na Felixu Nmechi. Iako priznaje njegove dobre trenutke i doprinos, Strunz smatra da Nmecha još nije igrač koji „udara pečat“ momčadi na najvećoj sceni. Dva pogotka u Kopenhagenu, kaže, nisu dovoljna da bi se nekoga guralo u vrh te pozicije.
Po njemu, idealni obrambeni vezni je tip nogometaša poput Rodrija, ili, u njemačkom primjeru iz prošlosti, Bastiana Schweinsteigera, igrača koji iz te zone određuje ritam, smiruje utakmicu, kontrolira prostor i tempo. Strunz naglašava da kod Nmeche to još ne vidi, i da se njega ipak više doživljava kroz prisutnost bliže napadačkom dijelu igre.
U pozadini svega je i promjena nogometa kroz godine. Uloga obrambenog veznog se mijenjala, nije više uvijek riječ o istom profilu. No Strunz ističe da najveće reprezentacije i dalje na tom mjestu imaju „drukčiji tip“ nogometaša. Spominje i aktualne svjetske prvake iz Argentine kao primjer momčadi koja je taj položaj popunila na način koji daje ravnotežu cijeloj ekipi.
Zaključak mu je prilično oštar: ova ljestvica pokazuje da njemačka reprezentacija na položaju obrambenog veznog ima problem. Kimmich je, po njemu, najbolji, ali u reprezentaciji igra na desnoj strani obrane. Felix Nmecha i Angelo Stiller nisu dovoljno presudni da bi se na njih mogla osloniti ekipa protiv najvećih suparnika, a iza njih izbor nije ni širok ni uvjerljiv.
Strunz pritom napominje i da je na ljestvici mnogo stranih igrača, što dodatno naglašava kako Njemačka u vlastitom prvenstvu nema dovoljno domaćih nositelja na toj poziciji. Usput spominje i da Leon Goretzka, po njemu opravdano, nije više uzet u obzir u ovom kontekstu.
Strunzova riječ ipak nosi težinu. On je odigrao 235 utakmica u Bundesligi za Bayern i Stuttgart, s Bayernom je pet puta bio prvak Njemačke, a za reprezentaciju je skupio 41 nastup. Vrhunac mu je naslov europskog prvaka iz 1996. godine.
Zato njegova analiza nije tek usputna kritika jedne ljestvice, nego upozorenje: ako Njemačka želi biti ozbiljan kandidat na najvećim natjecanjima, mora na položaju obrambenog veznog imati igrača koji neće samo „odraditi posao“, nego i voditi igru.
