Nedugo nakon što je završila posljednja utakmica Europskog prvenstva 2024., mediji su bili preplavljeni hvalospjevima UEFA-e, organizatora i sponzora o “turniru nad turnirima”. Prema službenim izjavama, činilo se da je ovo prvenstvo bilo povijesno, vođeno neviđenim entuzijazmom masa, gotovo savršeno u svakom pogledu. Sudeći prema riječima PR stručnjaka kojima ispadaju bomboni iz usta, stadioni ovog turnira mogli bi biti proglašeni rezervatima UNESCO-a zbog svoje “održivosti”.
Međutim, iza te medijske pompe ostaje dojam da je Europsko prvenstvo 2024. prokockalo veliku priliku. Umjesto da bude nešto zaista posebno, turnir je prošao kao običan događaj, bez ambicije da ostavi dublji trag. Posebno je razočaravajuće što je cilj organizatora, UEFA-e i političkih struktura bio stvoriti turnir koji će predstavljati snažan kontrast u odnosu na problematično Svjetsko prvenstvo u Kataru 2022. godine. Ipak, postavlja se pitanje gdje se točno vidjela ta razlika? Gdje su bile inovacije, uzbuđenja i posebnosti koje su trebale obilježiti ovaj događaj?
Radost na tribinama, ali malo inovacija
Odgovor je jednostavan: istinski momenti sreće viđeni su samo na tribinama, gdje su navijači iz različitih zemalja slavili ljubav prema nogometu. Škoti su ispraznili pivnice na Marienplatzu, Nizozemci su skakali u svim smjerovima, a njemački navijači ponovno su zavoljeli svoju reprezentaciju, koja više nije nosila kontroverzni naziv “Die Mannschaft®”. Ova radost bila je istaknuta i zahvaljujući živoj i raznolikoj nogometnoj kulturi u Njemačkoj, koja je pružila gostoprimstvo na način koji nismo vidjeli na Svjetskom prvenstvu u Kataru.
No, izvan tih spontanih trenutaka radosti navijača, Europsko prvenstvo 2024. bilo je nevjerojatno oskudno u smislu novih ideja. Nedostajalo je vizije i ambicije da se uobičajeni format ovakvih turnira obogati nečim posebnim, i to ne samo tijekom turnira, već i u mjesecima koji su mu prethodili.
Propuštena prilika za zajednicu
Umjesto da se Euro 2024. iskoristi kao prilika za predstavljanje svih onih koji čine temelje nogometa – trenera, volontera i članova uprava lokalnih klubova – te da se raspravlja o budućnosti sporta, turnir je prošao bez većeg angažmana tih ključnih aktera. Ambiciozan kulturni program, koji je mogao povezati gradove domaćine i nogometnu zajednicu, bio je blijed i popraćen neugodnim personalnim sporovima. Na kraju su se na pozornicama ipak pojavili isti ljudi koji su uvijek prisutni kada se govori o “nogometnoj kulturi”.
Što se tiče održivosti, i tu su nade ostale neispunjene. Unatoč tvrdnjama da će se smanjiti upotreba plastike, turnir nije ostvario ništa značajno. Dok su ekipe putovale avionima od jednog grada do drugog, navijači su satima čekali na željezničkim postajama zbog kašnjenja vlakova. Inovacija unutar stadiona također je nedostajalo. Organizacija utakmica bila je bezlična, od sterilnih najavljivača do dosadnih ceremonija otvaranja i iritantnih odbrojavanja pred početak utakmica, praćenih preglasnom glazbom koja je često umanjivala atmosferu.
Turnir koji je mogao biti nešto više
Unatoč nekim nezaboravnim trenucima koje su sigurno mnogi navijači doživjeli, jasno je da je Europsko prvenstvo 2024. moglo biti mnogo više. Da su organizatori iskoristili snagu nogometa za promoviranje većih i smjelijih ideja, ovaj turnir mogao je biti upamćen kao poseban. Slogan “United by Football” na kraju su najbolje utjelovili sami navijači, dok su organizatori propustili priliku da ostave trajniji pečat.
