Izvor: Kicker / DPA / 11 Freunde
Njemačka reprezentacija napustila je Svjetsko prvenstvo već nakon prve utakmice na ispadanje. Poraz od Paragvaja nakon jedanaesteraca nije samo još jedno razočaranje u nizu, nego bolan dokaz da se njemački nogomet sve više udaljava od svjetskog vrha. Nakon ranih ispadanja 2018. i 2022. godine, ovo je treći uzastopni svjetski turnir na kojem DFB momčad ne dolazi do osmine finala.
To više nije slučajnost. To je uzorak. I zato ovaj poraz ne može biti objašnjen jednom spornom odlukom suca, jednim promašenim jedanaestercem ili jednom lošom večeri. Njemačka je protiv Paragvaja pokazala premalo nogometa, premalo ideje i premalo uvjerenja da zaslužuje ostati na turniru.
Borba je postojala, ali nogomet nije
Julian Nagelsmann pokušao je do kraja probuditi momčad. Nakon poluvremena je u trku otišao prema svlačionici, a prije izvođenja jedanaesteraca održao je posljednji emocionalni govor u krugu igrača. No riječi više nisu mogle promijeniti ono što se na terenu vidjelo gotovo cijelu utakmicu.
Njemačka se borila, trčala, pokušavala, ali nogometno je bila siromašna. Protiv protivnika koji je bio ograničen, ali discipliniran, čvrst i spreman patiti, DFB momčad nije pronašla dovoljno jasnih rješenja. Igra se svela na neuvjerljive napade, nedovoljno kvalitetne završnice i sve veću nervozu.
Tri promašena jedanaesterca Kaija Havertza, Nicka Woltemadea i Jonathana Taha simbol su cijelog njemačkog nastupa na ovom turniru. Nisu to bili samo tehnički promašaji. Djelovali su kao udarci bez sigurnosti, bez uvjerenja, bez one hladnokrvnosti koja je desetljećima bila zaštitni znak njemačkog nogometa.
Sudac nije glavni krivac
Njemačka se može žaliti na odluku marokanskog suca Jalala Jayeda u produžetku, kada nije priznat pogodak Jonathana Taha glavom zbog duela Waldemara Antona. Odluka je bila pogrešna i Njemačka je tu oštećena.
Ali bilo bi prejeftino svesti ispadanje na suca. Momčad koja želi biti ozbiljna na Svjetskom prvenstvu mora protiv Paragvaja stvoriti više, igrati jasnije i ne dovesti se u situaciju da joj cijela sudbina ovisi o jednoj sudačkoj procjeni ili ruletu jedanaesteraca.
Njemačka je poraz prije svega sama zaradila. Još protiv Ekvadora, reprezentacije koja nije među svjetskom elitom, nije se vidio jasan plan. U drugom dijelu tog susreta igra se raspala u bezidejno napadanje. Protiv Paragvaja, koji je na svjetskoj ljestvici još slabije plasiran, dojam je bio još teži. Trud je postojao, ali sredstva nisu bila dovoljna.
Nagelsmann nije izvukao najbolje iz momčadi
Ne bi bilo pošteno svu odgovornost svaliti samo na Juliana Nagelsmanna. Problemi njemačkog nogometa dublji su od jednog izbornika. No jednako bi pogrešno bilo oslobađati ga odgovornosti. Ovo ispadanje je i njegov veliki poraz.
Nagelsmann nije uspio spojiti ono najbolje što ima. Nije pronašao stabilnu strukturu, nije uspio razviti jasnu napadačku ideju, a neke njegove kadrovske i taktičke odluke tijekom turnira bile su teško razumljive.
Najveće pitanje ostaje povratak Manuela Neuera. Nagelsmann je odlučio reaktivirati iskusnog vratara kao potencijalnog čovjeka odluke, iako je Oliver Baumann nosio kvalifikacije. Neuer je protiv Paragvaja obranio jedan jedanaesterac, ali tijekom turnira nije donio onu dodatnu vrijednost zbog koje bi ta odluka izgledala opravdano. Bila je to procjena koja se nije isplatila.
Druga velika tema je Joshua Kimmich. Iz utakmice u utakmicu postajalo je sve jasnije da je kapetan Njemačke potrebniji u veznom redu nego na desnom boku. Unatoč tome, Nagelsmann je tvrdoglavo ostao pri njegovu pomicanju u obrambenu liniju sve do završnice susreta s Paragvajem. Time je momčad izgubila ono što joj je u sredini najviše nedostajalo: kontrolu, ritam, odgovornost i vođu s loptom.
Njemačka nema širinu najvećih favorita
Ipak, pravi problem njemačkog nogometa vidi se i kada se pogleda šira slika. Njemačka više nema kadar koji se može usporediti s najvećim favoritima. Francuska, Engleska i Španjolska mogu si dopustiti luksuz da kod kuće ostave igrače poput Eduarda Camavinge, Christophera Nkunkua, Randala Kola Muanija, Phila Fodena, Trenta Alexander-Arnolda, Colea Palmera ili Deana Huijsena.
Nagelsmann nije imao ni približno takvu širinu. Njegova momčad nije bila jednako dobro popunjena ni u vrhu ni u širini. Zato je svaki izostanak bio bolan. Ozljeda Sergea Gnabryja u travnju, ispadanje Lennarta Karla iz kadra tijekom priprema u Chicagu i ozljeda Nice Schlotterbecka protiv Obale Bjelokosti dodatno su oslabili momčad koja ionako nije imala previše sigurnih rješenja.
Ali taj argument ima granicu. Nedostatak širine može objasniti zašto Njemačka nije bila ozbiljan favorit za naslov. Ne može objasniti zašto je protiv Ekvadora i Paragvaja izgledala tako siromašno, bezidejno i nepovezano.
Wirtz, Musiala i Havertz ostali su ispod očekivanja
Posebno razočaranje bio je učinak ofenzivnih nositelja. Florian Wirtz, Jamal Musiala i Kai Havertz trebali su biti igrači koji podižu Njemačku iznad prosjeka. Umjesto toga, svi su ostali ispod očekivanja.
Nije problem samo u njima pojedinačno. Nagelsmann ih nije uspio dovoljno dobro dovesti u situacije u kojima mogu pokazati svoju kvalitetu. Prečesto su primali loptu u zagušenim prostorima, bez jasnih kretnji oko sebe, bez automatizama koji bi im otvorili teren. Ipak, od igrača takvog talenta na velikom turniru mora doći više.
Njemačka je u napadu previše ovisila o bljeskovima i o Denizu Undavu, koji je ranije na turniru donio važne pogotke, ali nije mogao sam nositi cijelu reprezentaciju. Kada najveći kreativci ne pronađu formu, a sustav ih ne uspije zaštititi ni osloboditi, rezultat je upravo ono što se dogodilo protiv Paragvaja: puno pokušaja, malo pravog učinka.
Poraz koji razotkriva dublji pad
Ovo ispadanje nije samo Nagelsmannov poraz. Ovo je poraz cijelog njemačkog nogometnog sustava. Treći uzastopni neuspjeh na Svjetskom prvenstvu pokazuje da problemi nisu površinski.
Njemačka se godinama tješila da ima talent, infrastrukturu i dovoljno znanja da se brzo vrati. No svijet ne čeka. Druge reprezentacije razvijaju snažnije igrače, stvaraju šire kadrove, proizvode više profila za najvišu razinu i dolaze na turnire s jasnijim identitetom.
Njemačka je nekada bila sinonim za stabilnost na velikim natjecanjima. Danas je momčad koja se muči već protiv organiziranih, ali ograničenih suparnika. To je najveća razlika i najteži zaključak.
DFB ne smije ponoviti stare pogreške
Nakon ispadanja 2018. godine Njemački nogometni savez zadržao je Joachima Löwa. Nakon neuspjeha 2022. dugo se vjerovalo u Hansija Flicka. Oba puta odluke su se pokazale pogrešnima. Sada se DFB nalazi pred istim pitanjem s Nagelsmannom, koji ima ugovor do 2028. godine.
Nakon ovakvog turnira teško je pronaći argumente za nastavak suradnje. Ne zato što je Nagelsmann jedini krivac, nego zato što nije uspio dokazati da je čovjek koji iz ove generacije može izvući maksimum. Njegove ideje ostale su nejasne, njegove odluke često sporne, a momčad na kraju nije izgledala ni stabilno ni uvjerljivo.
Njemačka ne smije treći put zaredom ignorirati znakove. Ako želi stvarni novi početak, mora ga napraviti hrabro i iskreno. To znači analizirati sve: izbornika, razvoj igrača, strukturu Saveza, način rada s mladima i identitet reprezentacije.
Ovo više nije samo razočaranje, nego upozorenje
Ispadanje od Paragvaja je sramotan rezultat za nogometnu zemlju kakva je Njemačka. Ne zbog imena protivnika samo po sebi, nego zbog načina. Njemačka nije izgledala kao momčad koja je nesretno ispala unatoč dobrom turniru. Izgledala je kao reprezentacija koja ni u jednom trenutku nije pronašla pravu formu, pravi plan i pravu unutarnju snagu.
Kampanja je završila prerano, a dojam je gorak. Ono malo pozitivnih trenutaka iz skupine sada izgleda kao kratkotrajna iluzija. Kada je došao prvi pravi nokaut-test, Njemačka nije imala dovoljno.
To je udarac za Nagelsmanna, za Savez i za cijeli njemački nogomet. I zato ovaj poraz ne smije biti samo još jedna epizoda koja će se prekriti velikim riječima o analizi i nastavku procesa. Njemačka je ponovno ispala rano. Treći put zaredom. Ako se nakon toga ne promijeni ništa bitno, onda problem više nije samo na terenu, nego i u onima koji ga odbijaju vidjeti.