Dva kolapsa Jamala Musiale na terenu u razmaku od samo nekoliko dana otvorila su brojna pitanja o zdravstvenom stanju Bayernovog nogometaša i mogućnosti njegova nastavka profesionalnog igranja.
Prema dosad objavljenim informacijama, kod Musiale se radi o takozvanim apsansima, odnosno kratkotrajnim epizodama koje predstavljaju poseban oblik epileptičkih napadaja. O toj je temi za Kicker govorio jedan od vodećih njemačkih stručnjaka za epileptologiju, profesor dr. Christian Elger, koji se tim područjem medicine bavi već 50 godina.
Elger pritom naglašava da ne raspolaže Musialinom kompletnom medicinskom dokumentacijom te zbog toga može govoriti samo općenito o dijagnozi koja je dosad navedena u javnosti.
Što su zapravo apsansi?
Prema Elgerovu objašnjenju, apsansi su poseban oblik epilepsije koji se manifestira kratkotrajnim „isključenjima“.
Sama epilepsija vrlo je složena bolest jer se definira simptomima, dok iza njih mogu stajati različiti uzroci koje je potrebno individualno utvrditi.
Ako se u Musialinu slučaju doista radi o klasičnoj apsansnoj epilepsiji, Elger objašnjava da ona može imati genetsku podlogu.
Postoji nekoliko oblika takvog poremećaja. Neki se pojavljuju vrlo rano u djetinjstvu, drugi početkom školovanja i mogu nestati tijekom puberteta, dok treći oblik počinje otprilike između 11. i 12. godine te može ostati prisutan i u odrasloj dobi.
Najvažnija poruka stručnjaka ipak je vrlo ohrabrujuća.
„Devedeset posto pacijenata postane potpuno bez napadaja“, istaknuo je Elger.
Liječenje je u velikoj većini slučajeva uspješno
Prema njegovim riječima, ovakvi oblici epilepsije u pravilu vrlo dobro reagiraju na liječenje.
Kod približno deset posto slučajeva situacija može biti složenija, primjerice kada nije jednostavno pronaći odgovarajuću terapiju ili kada se pokaže da simptomi nalikuju apsansima, ali iza njih stoji neki drugi oblik epilepsije.
U takvim slučajevima potrebna je detaljnija dijagnostika.
Elger posebno naglašava da kod juvenilne apsansne epilepsije kognitivne sposobnosti nisu narušene.
To je važno i u raspravi o Musialinoj profesionalnoj karijeri, jer sama dijagnoza prema njegovu objašnjenju ne znači automatski da osoba više nije sposobna baviti se sportom na najvišoj razini.
Kada bi Musiala ponovno mogao igrati?
Upravo je to jedno od pitanja koje najviše zanima Bayern, navijače i nogometnu javnost.
Elger objašnjava da se profesionalnom sportu u načelu može vratiti kada su ispunjeni potrebni medicinski uvjeti.
„Ako nema napadaja, ako je dijagnoza točna i ako je EEG uredan, onda može igrati“, kaže njemački stručnjak.
Kao slikovit povijesni primjer spomenuo je Julija Cezara, za kojeg se smatra da je imao epilepsiju, a unatoč tome bio je sposoban obavljati iznimno zahtjevne aktivnosti.
Poruka je da osoba s epilepsijom može biti potpuno sposobna za normalan i fizički zahtjevan život, pod uvjetom da sama bolest, njezin uzrok ili nuspojave terapije ne stvaraju dodatne poteškoće.
Napadaje nije moguće predvidjeti
Posebno pitanje otvorio je Musialin povratak na teren samo nekoliko dana nakon prvog incidenta.
Mnogima je bilo iznenađujuće da je tako brzo ponovno nastupio, nakon čega mu se dogodila još jedna epizoda.
Elger, međutim, upozorava na jednu važnu činjenicu – epileptičke napadaje nije moguće pouzdano predvidjeti.
Čak ni uz najsuvremenije metode nije moguće unaprijed znati kada će se napadaj dogoditi. Uz vrlo zahtjevnu tehnologiju moguće ga je registrirati tek nekoliko sekundi prije početka.
Zbog toga sama činjenica da se prvi incident dogodio nekoliko dana ranije ne znači da je bilo moguće precizno procijeniti hoće li i kada doći do novoga.
Elger pritom ponovno naglašava da ne poznaje detalje Musialina slučaja niti ima liječničke nalaze njegovih liječnika.
Kod sportaša važni mogu biti i elektroliti
Profesor je izdvojio još jedan čimbenik koji se posebno odnosi na profesionalne sportaše.
Riječ je o gubitku elektrolita tijekom velikih fizičkih napora i intenzivnog znojenja.
Kod sportaša se zato vodi računa o pravodobnom nadoknađivanju izgubljenih elektrolita. Elger kaže da ga, uz pretpostavku pravilne nadoknade, pomalo iznenađuje pojava napadaja upravo tijekom utakmice.
Ipak, ni u tom dijelu nije želio donositi zaključke o konkretnom Musialinu slučaju bez uvida u medicinsku dokumentaciju.
Mentalnom pripremom napadaj se ne može spriječiti
Jedno od pitanja bilo je može li igrač sam sebi pomoći psihološkom pripremom, odnosno može li se mentalno „ojačati“ kako bi smanjio mogućnost nove epizode.
Elger je u tome vrlo jasan.
Prema njegovim riječima, dosadašnja istraživanja nisu pokazala da je epileptičke napadaje moguće kontrolirati tako.
„Medikamentozno liječenje je najvažnije“, istaknuo je.
Drugim riječima, nije riječ o problemu koji profesionalni sportaš može riješiti većom koncentracijom, samopouzdanjem ili mentalnom snagom.
Tko odlučuje smije li igrač na teren?
Nakon Musialina ponovnog kolapsa pojavilo se i pitanje odgovornosti trenera koji ga je uvrstio u momčad.
Elger smatra da je potpuno pogrešno odgovornost prebacivati na trenera.
Trener, naravno, donosi konačnu sportsku odluku o tome hoće li neki nogometaš igrati, ali odluku o njegovoj zdravstvenoj sposobnosti moraju donijeti liječnici.
„Neprimjereno je i nepravedno treneru pripisivati bilo kakav oblik odgovornosti. Odgovornost uvijek leži na liječniku koji na kraju daje ili ne daje zeleno svjetlo“, objasnio je profesor.
U takvim slučajevima očekuje se uključenost neurologa i drugih liječnika koji na temelju pregleda i nalaza procjenjuju je li profesionalni sportaš sposoban vratiti se natjecanju.
Dijagnoza ne mora značiti kraj karijere
Dva incidenta u kratkom razdoblju razumljivo su izazvala zabrinutost, ali izjave profesora Elgera pokazuju da sama dijagnoza apsansa ne mora značiti kraj profesionalne karijere.
Velika većina pacijenata s odgovarajućim oblikom bolesti uz liječenje može postići stanje bez napadaja.
Za Musialu će sada najvažniji biti precizna dijagnostika, odgovarajuća terapija i procjena liječnika kada je sigurno ponovno se vratiti na teren.
Koliko će taj proces trajati, iz dostupnih informacija nije moguće zaključiti.
A upravo je to možda i najvažnija poruka cijele priče: svaki slučaj mora se procjenjivati pojedinačno, a konačnu riječ ne trebaju imati nagađanja nogometne javnosti, nego liječnici koji raspolažu kompletnim nalazima.
