Gotovo nijedno pravilo u nogometu ne nailazi na tako malo prihvaćanja kao pravilo o igranju rukom. Novo istraživanje nudi objašnjenja, a prvi čovjek sudaca u Njemačkoj Knut Kircher daje poticaje za moguću promjenu.
Istraživanje se obično ne pokreće ako ne postoji potreba. Zato kod nedavno objavljenog rada, nastalog pod vodstvom društva DFB Schiri GmbH o različitom tumačenju pravila o igranju rukom, nisu zanimljivi samo rezultati. Već i sama činjenica da je do njega došlo omogućuje određene zaključke.
Željelo se, kako je pri objavi rekao voditelj istraživanja Tobias Bauch, “povećati prihvaćanje odluka”. To ujedno znači i sljedeće: u prošlosti upravo to prihvaćanje odluka o igranju rukom u nogometu nije postojalo u dovoljnoj mjeri. Ni kod trenera, ni kod igrača, ni kod navijača.
Ruka u nogometu stalna je tema koja uznemiruje ljude. “Nedavno sam u rukama imao kroniku hamburških sudaca”, objasnio je Knut Kircher 2025. godine u razgovoru za Kicker. “U njoj se za 1965. godinu spominje golema rasprava o temi igranja rukom.” Da bi se opisale velike uzbune oko tog nepozvanog dijela tijela na lopti, naravno ne treba ići 61 godinu unatrag.
“Božja ruka”
Ne treba ići ni 40 godina do Maradonine Božje ruke. Ne treba čak ni do mnogo spominjanog 5. srpnja 2024. u Stuttgartu. Jamal Musiala, Marc Cucurella, Anthony Taylor – jasno. Zvižduci koji izostanu otvaraju pitanja.
Tako je bilo i nedavno na bundesligaškoj utakmici između Kölna i Borussije Dortmund, kada je branič Borussije Yan Couto nakon jednog ubačaja u sudačkoj nadoknadi očito dotaknuo loptu rukom, ali je zviždaljka suca Daniela Sieberta ostala nijema.
Njemački nogometni savez poslije je bio prisiljen na ispravak i objavio da “znatno više toga govori u prilog ocjeni da je igranje rukom kažnjivo” te da bi intervencija videosuca bila “primjerena”.
Jednako mnogo uzbuđenja igranja rukom mogu izazvati i onda kada se doista kazne. Pitajte Bayern. Tamo su se igrači i klupski čelnici nakon 1:1 u Leverkusenu uzrujali zbog pogotka Harryja Kanea koji nakon intervencije videosuca nije priznat, jer je prije toga zaustavio ispucavanje Bayerova vratara Janisa Blaswicha rukom koju je držao uz tijelo.
Sudac Christian Dingert poslije je obrazložio odluku riječima da je pri gledanju snimke uočio kako “ruka lagano izlazi u putanju udarca” i zato je dosudio igranje rukom.
Što je u duhu sporta?
Ranije u istoj sezoni još je jedna odluka o igranju rukom u utakmici s Bayernovim sudjelovanjem izazvala nerazumijevanje u njemačkom nogometnom prostoru. Kada je na utakmici u Hoffenheimu u rujnu udarac Sasche Boeya s bedra Albiana Hajdarija završio na njegovoj odmaknutoj ruci, sudac Robert Hartmann poslije je objasnio da “prema pravilima nije mogao izbjeći takvu odluku” – i bio je u pravu.
Rasprava koja se u sva tri slučaja vodi uvijek se vrti oko sličnih pitanja: zašto se prema pravilu kažnjavaju igranja rukom koja zapravo nitko ne doživljava kao kažnjiva? Može li to biti u duhu sporta? Što je uopće u duhu sporta? I trebaju li takve odluke odlučivati utakmice? Jer upravo to u posljednje vrijeme čine mnogo češće, što pokazuje i pogled na statistiku kaznenih udaraca.
U posljednjih pet bundesligaških sezona u svakoj je dosuđeno najmanje 19 kaznenih udaraca zbog igranja rukom. U prethodnih 56 bundesligaških godina ta je brojka premašena samo tri puta.
Promijenio se i udio tih odluka u ukupnom broju kaznenih udaraca. Gotovo svaki četvrti kazneni udarac dosuđen u Bundesligi ne dolazi nakon prekršaja, nego nakon igranja rukom.
U sezoni 2021./22. taj je udio iznosio čak 36 posto. Za usporedbu, u sezoni 2016./17. bio je samo osam posto. To je bila posljednja sezona prije uvođenja video provjere suđenja. Tako se i u Ligi prvaka broj kaznenih udaraca zbog igranja rukom podigao naglo prema gore.
Taj rez, kao i pravilo koje se nakon toga često mijenjalo, pretvorili su igranje rukom u sve važniji čimbenik u nogometu. Zbog toga još više opterećuje činjenica da unutar sporta postoje izrazito različita mišljenja o tome što jest igranje rukom.
Pogledi igrača i trenera se razlikuju od sudačkih
Istraživanje DFB-ova suradnika Baucha i njegovih kolega barem jasno pokazuje da igrači i treneri drukčije gledaju na to kada bi trebalo dosuditi kazneni udarac zbog igranja rukom nego što to čine suci.
U 11 od 18 ponuđenih situacija odluke 77 igrača i trenera koji su sudjelovali u ispitivanju značajno su se razlikovale od odluka 154 suca. Smjer je pritom jasan: ono što je prema pravilima – a time i prema sucima, koji ta pravila moraju tumačiti i primjenjivati – kazneni udarac zbog igranja rukom, iz perspektive igrača i trenera mnogo rjeđe zaslužuje zvižduk.
Razlikuju se i kriteriji na koje se oslanjaju. Dok se igrači i treneri često pozivaju na utjecaj na igru i mogućnost da se igranje rukom izbjegne, suci znatno veću važnost pridaju “prirodnosti pokreta ruke”.
To se poklapa sa službenim pravilima koja su na put stavili Međunarodni odbor nogometnih saveza, krovno tijelo za pravila nogometne igre, i Svjetska nogometna organizacija.
U pravilu 12.1 stoji sljedeće:
Prekršaj postoji ako igrač – namjerno dotakne loptu šakom, dlanom ili rukom, odnosno nadlakticom ili podlakticom, primjerice pokretom ruke prema lopti, dotakne loptu šakom, dlanom ili rukom te pritom zbog položaja šake ili ruke neprirodno poveća svoje tijelo.
Neprirodno povećanje tijela postoji kada položaj šake ili ruke nije posljedica prirodnog pokreta igrača u toj situaciji niti se tim pokretom može opravdati. S takvim položajem šake ili ruke igrač preuzima rizik da se lopta odbije u njegovu ruku i da bude kažnjen.
Postigne pogodak u suparnička vrata – izravno rukom ili šakom, čak i ako se to dogodi nenamjerno; to vrijedi i za vratara; neposredno nakon što je dotaknuo loptu rukom ili šakom, čak i ako se to dogodi nenamjerno.
Dok točke 1 i 3 gotovo da nisu sporne ni u tumačenju i nailaze na prihvaćanje, druga točka pravila i dalje je prijeporna. Gdje počinje neprirodnost, a gdje završava prirodnost? Što je uopće neprirodan pokret tijela?
Nije li zapravo neprirodno, primjerice pri blokiranju udarca, držati ruku čvrsto uz tijelo ili je čak sklopiti iza leđa, kako danas čini gotovo svaki branič samo da bi izbjegao kazneni udarac? I nije li prirodno raširiti je kada se radi iskorak?
Suci zagovaraju pojednostavnjenje pravila
Upravo je u profesionalnom nogometu, gdje je igra danas toliko brza, a igrači toliko snažni i pokretni da se granice već fizički zamagljuju, takvo mjerilo izuzetno teško primjenjivati.
“Pitanje uvijek mora glasiti: razumiju li ljudi ovo pravilo i njegovu primjenu? Je li ono u duhu nogometa?” ističe Knut Kircher, direktor društva DFB Schiri GmbH, u razgovoru za Kicker.
“Bilo bi dobro, premda nemam čarobno rješenje, kada bi se to moglo još više pojednostavniti, u smislu smanjenja broja parametara.” Upravo ti parametri danas kruže nogometnim svijetom: je li ruka odmaknuta ili oslonac? Gdje je pazuh, a gdje granica ramena? Dolazi li lopta od tijela? Je li ruka napeta?
“Imao sam dojam da je posljednjih godina gotovo svake godine postojao novi tekst pravila i novo tumačenje”, prigovara Kircher. Ili, kako je to prvog kola ove sezone druge lige nakon jednog spornog kaznenog udarca zbog igranja rukom protiv njegove momčadi rekao tadašnji sportski direktor Düsseldorfa Klaus Allofs: “Zavrtjeli smo toliko vijaka na pravilima da smo na kraju sve vijke izgubili.”
Sudci najviše trpe?
Suci su pritom često oni koji najviše trpe, jer moraju primjenjivati pravilo koje u širokom nogometnom svijetu zapravo uopće nema prihvaćanje. I oni sami žele rješenja. Polazišta za to sada nudi Bauchovo istraživanje.
Prema njemu, spor oko igranja rukom manje je posljedica pogrešnih odluka sudaca, a više posljedica različitih očekivanja uključenih strana. To znači: manji je problem u samim sucima, a veći u pravilu koje oni moraju primjenjivati.
“Da bi se povećalo prihvaćanje”, stoji u istraživanju, “potrebni su objektivniji kriteriji.” Znanstvenici tvorcima pravila predlažu da barem razmotre treba li kriterij utjecaja na igru ubuduće izričito uključiti u tekst pravila, “kako bi se zatvorio jaz između tehničke primjene pravila i osjećaja pravednosti”. Da je taj jaz i dalje velik, pokazuje već i samo postojanje ovog istraživanja.
Lopta je tu sada kod Međunarodnog odbora nogometnih saveza. U promjenama pravila donesenima krajem veljače igranje rukom nije imalo nikakvu ulogu. Lukas Brud, glavni izvršni direktor toga tijela, izjavio je za Kicker:
“Pravilo o igranju rukom trenutno uopće nije na dnevnom redu Međunarodnog odbora. U načelu smo zadovoljni najnovijim razvojem. Posljednjih godina od nas se tražilo da jasnije definiramo pravilo o igranju rukom. To smo i učinili.”
Jednostavno pravilo ipak izaziva prijepore
Doista, rasprave o navodnim igranjima rukom tijekom ove sezone nisu bile toliko prisutne kao ponegdje prethodnih godina. I Kircher smatra: “Sada smo postali malo stabilniji.
Kada se čovjek ozbiljno bavi pravilom i njegovim tumačenjem, može već shvatiti o čemu je riječ.” Kaže da su se “pretjerivanja uspjela smjestiti u jedan okvir kojim se zasad može prilično dobro upravljati”.
Brud dodaje da se barem u jednom aspektu otišlo “znatno dalje nego prije”: “Ako se strijelcu neposredno prije postizanja pogotka dogodi igranje rukom, odnosno dodir lopte rukom ili šakom, bilo namjerno ili ne, pogodak se poništava. To donosi jasnoću za sve.”
I doista, pravilo je u tom slučaju mnogo toga pojednostavnilo. Ali primjer Kanea protiv Leverkusena pokazuje da igranja rukom prije pogodaka i dalje mogu stvarati nejasnoće kada pogodak jest omogućen igranjem rukom, ali se to nije dogodilo neposredno prije pogotka samome strijelcu.
Prije svega, taj slučaj pokazuje i koliko nova prividna jasnoća može biti krhka kada se sporne odluke o igranju rukom počnu gomilati u važnim utakmicama, a takvih tradicionalno u proljetnom dijelu sezone ima sve više.
“Još je uvijek nepravedno”, kaže Kircher o pravilu igranja rukom. Pravilo ostaje problem, pa i za suce. U sportskom studiju njemačke javne televizije, na molbu da u tri rečenice objasni pravilo o igranju rukom, Kircher je odgovorio:
“Ne može se objasniti u tri rečenice i još je uvijek nepravedno.” S jedne strane, u sudačkim redovima postoji olakšanje što Međunarodni odbor ove godine nije ponovno mijenjao pravilo, ali s druge strane među sucima – kao i u velikom dijelu navijačke scene – postoji želja za temeljnim pojednostavnjenjem pravila.
Pogrešna perspektiva
“Pomalo je srž problema”, kaže Kircher, “u tome što se kod svih promjena parametara igranja rukom previše gledalo iz perspektive tehničke primjene pravila, a premalo iz perspektive pogođenih ljudi i gledatelja.” Zbog toga mnogi više ne mogu razumjeti neke odluke sudaca, čak i kada su u skladu s pravilima. Posebno kada je riječ o kaznenim udarcima koji često odlučuju utakmice.
Statistički gledano, gotovo 80 posto svih kaznenih udaraca bude pretvoreno u pogodak. Ruka pogođena iz male udaljenosti, lakat izbačen pri blokiranju, slučajno pogođena šaka – sve to u konačnici može značiti pogodak s vjerojatnošću od 80 posto. U sportu u kojem ponekad ne padne nijedan pogodak.
Bivši bundesligaški sudac Thorsten Kinhöfer rekao je još 2025. u razgovoru za Kicker: “O ovoj temi raspravljamo zato što igranje rukom u kaznenom prostoru povlači kazneni udarac koji s velikom vjerojatnošću vodi do pogotka. To znači da takva odluka ima golemu težinu i može bitno utjecati na ishod utakmice.”
Rješenje?
Slično to vidi i Kircher. “Bilo bi važno pronaći rješenje u kojem za svako igranje rukom u kaznenom prostoru kazna ne završava uvijek izravno jedan na jedan s vratarom s jedanaest metara”, smatra on.
Je li rješenje u toj raspravi na kraju možda ne promjena pravila, nego promjena kazne? U rukometu, primjerice, igranje nogom kažnjava se slobodnim udarcem, a ne sedmercem. Bi li i takva praksa bila moguća u nogometu?
“Kad bi nakon igranja rukom u kaznenom prostoru slijedio slobodan udarac s 20 ili 25 metara ili kratki udarac iz kuta, nitko o tome ne bi raspravljao”, predlaže barem Kinhöfer. Taj bi korak bio velik, a posljedice bi se osjetile svugdje gdje se igra nogomet. I vjerojatno bi za takvu promjenu trebalo više od jedne sporne odluke na najvećoj pozornici. Maradona i Cucurella šalju pozdrave.
