Povratak Jamala Musiale na teren nije bio običan povratak nakon ozljede. U Leipzigu je ponovno zaigrao za Bayern, a pritom je prvi put na leđima nosio broj 10. U nogometu taj broj ima gotovo mitski sjaj, kao znak vođe, stvaratelja igre, ofenzivnog dirigenta, igrača koji „smisli“ potez dok drugi još traže rješenje.
Izvor: Bundesliga.de / Kicker / Bild / BR
Ipak, povijest Bayerna pokazuje jednu zanimljivu istinu: „desetka“ u Münchenu nije uvijek pripadala igračima koji su igrali na mjestu klasičnog razigravača.
U isto vrijeme, Bayern u svojoj areni i kroz svoje brojeve čuva i sjećanja. Pod krovom Allianz Arene od 2024. stoji veliki dres s brojem 5 i imenom Beckenbauer. Tim potezom klub je odlučio da se taj broj više neće dodjeljivati, kao znak poštovanja prema Franzu Beckenbaueru i njegovoj jedinstvenosti.
Drugi broj koji se već dugo ne dodjeljuje je 12, simbolično sačuvan za navijače, za „dvanaestog igrača“. Posljednji koji je nosio taj broj bio je Robert Kovač 2002. godine. No broj 10 ostao je živ, tražen i uvijek pod reflektorima.
Kada su Bayern i cijela liga tek krenuli u novo doba 1965., prva bundesligaška „desetka“ Bayerna bio je Dieter Koulmann. Nije ostavio trag veličine kasnijih zvijezda, ali je postigao 12 pogodaka u 77 bundesligaških utakmica i bio na terenu 1967. u Nürnbergu kada je Bayern osvojio svoj prvi europski trofej, 1:0 nakon produžetaka protiv Glasgow Rangersa.
U sljedećim godinama broj 10 kružio je među raznim igračima, a sedamdesete su u velikoj mjeri bile obilježene Uli Hoeneßom. On je bio napadački “slobodnjak”, ali ne i klasični razigravač, što je dobar uvod u priču da Bayernova „desetka“ često nije bila „desetka“ po ulozi i po tradiciji kako smo to naučili inače.
U jednom razdoblju taj broj nosio je čak i Paul Breitner, i to dok je igrao kao lijevi branič. U ranim utakmicama nosio ga je i Karl-Heinz Rummenigge, iako je kasnije, kada su on i Breitner kao slavni dvojac dominirali početkom osamdesetih, Breitner prešao na osmicu, a Rummenigge na jedanaesticu.
U to doba brojevi još nisu bili trajno vezani uz igrače, pa se broj 10 često mijenjao. Nosili su ga i Calle Del’Haye, Jürgen Röber, a posebno često Wolfgang Dremmler, čovjek koji je bio radnik na terenu, pokrivač više uloga, ali nikakav „mađioničar s loptom“.
Dremmler je ipak imao svoje velike trenutke. U finalu njemačkog kupa 1984. protiv Mönchengladbacha upravo je on zabio pogodak za 1:1 i tako omogućio produžetke i naposljetku raspucavanje. U toj utakmici pamti se i promašaj Lothara Matthäusa, nakon kojeg je kasnije, pomalo pikantno, prešao baš u Bayern. No za Bayern je Dremmler bio važan: pogodio je kada je morao i klub je osvojio naslov.
Tek pred kraj osamdesetih „desetka“ u Bayernu stvarno dobiva onu prepoznatljivu ulogu razigravača. Olaf Thon, mali, okretan, s neprestanim lažnjacima i promjenama smjera, postao je pravi nositelj igre s brojem 10. Bilo je i drugih koji su ga povremeno nosili, ali Thon je taj broj učinio prepoznatljivim.
Početkom devedesetih Bayern je prošao kroz sezonu u kojoj je čak prijetila borba za opstanak. U toj borbenoj stvarnosti broj 10 nosio je Stefan Effenberg, ponekad i Christian Ziege, Manni Bender, pa čak i Michael Sternkopf, ime koje se često navodi kao jedno od većih razočaranja u klupskoj povijesti. A onda dolazi trenutak koji mijenja sve.
Lothar Matthäus se 1992. vratio iz Italije. U prvoj utakmici nakon povratka pojavio se skromno s brojem 3, ali ubrzo mu je Olaf Thon prepustio „desetku“, i Matthäus je s tim brojem odmah u Dortmundu namjestio oba gola iz kornera za pobjedu 2:1. Kada su od sezone 1995./96 brojevi postali stalni, „desetka“ se vezala uz Matthäusa, iako je tada često igrao kao slobodni branič, dakle opet ne kao klasični razigravač. Zanimljivo je da igrači koji su u to vrijeme bili zamišljeni kao „mozgovi“ sredine, poput Ciriaca Sforze ili Andreasa Herzoga, nisu dobili taj broj.
Sforza je kasnije ipak nosio „desetku“ od 2000. do 2002., ali nakon toga dolazi još jedna velika promjena: Roy Makaay. Napadač, hladan egzekutor, čovjek kojeg su zvali „Fantom“ jer bi nestao iz igre pa se iznenada pojavio i zabio. On s brojem 10 nije bio razigravač, nego ubojica pred vratima. Upravo s tim brojem postigao je i najbrži pogodak Bayerna u Ligi prvaka: nakon deset sekundi protiv Real Madrida 2007.
Nakon Makaaya „desetka“ dobiva novu vrstu sjaja s Arjenom Robbenom. On nije bio klasični razigravač, ali je postao simbol: krilo koje kreće s desne strane, ulazi u sredinu i puca. Pokret koji svi znaju, a malo tko zaustavi. Robben je kasnije dao i pobjednički pogodak u finalu u Londonu 2013. protiv Dortmunda, u utakmici koja je postala dio klupske legende.
Poslije Robbena broj 10 je preuzeo Philippe Coutinho, tehnički sjajan, ali nedovoljno postojan da bi ostao dugoročno. A onda je došao Leroy Sané, koji je od 2020. do ljeta 2025. nosio „desetku“ kao krilni napadač. Donosio je pogotke i dodavanja, ali je znao upasti i u razdoblja bez prave energije, zbog čega nikada nije bio potpuno neupitan.
Sada je taj broj prešao na Musialu. I ovdje se, napokon, sve poklapa: broj i uloga, simbol i sadržaj. Musiala je razigravač, dribler, strijelac, igrač koji spaja maštu i učinkovitost. Ako se nakon teške ozljede vrati u ritam kakav je imao prije, Bayern je dobio „desetku“ kakvu taj broj traži.
A kada jednog dana Musiala više ne bude nosio Bayernovu desetku, klub se možda neće morati daleko okretati. Jer, negdje u pozadini već raste novi dječak o kojem se sve glasnije priča: Lennart Karl.
