Zimska stanka je gotova, nogomet se vratio u svoju rutinu, a s njim i stari, dobro poznati osjećaji: nervoza, frustracija, pretjerane nade i još pretjeranije osude. Dok su na sjeveru neke utakmice otpuhane olujom Elli, ostatak Njemačke dočekao je nastavak sezone na užaren način.
Subotnji program možda na papiru nije zvučao glamurozno – Köln protiv Heidenheima, Union protiv Mainza, Freiburg protiv Hamburga – ali je donio ono što Bundesligu čini živom: kaos, strast i navijački bijes.
Posebno se to osjetilo u taboru Kölna. Tamo se raspoloženje promijenilo brže nego vrijeme u veljači kada se promijeni svake godine. Još nedavno je oko katedrale vladala gotovo blagdanska atmosfera, jer je momčad bacala pogled prema mjestima koja vode u Europu, a sada su se na dnevni red vratila “velika pitanja”: tko vodi klub, zašto se donose određene odluke i kamo ovo sve ide.
U središtu oluje nalazi se trener Lukas Kwasniok. Navijači su mu na gostovanju u Heidenheimu poslali glasnu poruku, rugajući se njegovu prezimenu i jasno mu dajući do znanja da mu vjeruju sve manje. Taj navijački podsmijeh nije došao ni iz čista mira ni zbog jedne loše utakmice, nego kao posljedica niza poteza koji sve više izazivaju nerazumijevanje.
Kap koja je prelila čašu bila je odluka da Luca Waldschmidt i Florian Kainz iznenada uopće ne budu u kadru za utakmicu u Heidenheimu. Takav potez, pogotovo kad se dogodi neposredno prije važnog susreta, djeluje kao provokacija ako momčad ne odgovori uvjerljivom igrom. A Köln zasad ne daje dovoljno razloga da se takve odluke prihvate kao hrabro “trenersko majstorstvo”.
Uz to, sve je više negodovanja zbog načina na koji se koristi Said El Mala. Prečesto ulazi s klupe, prekasno, ili u situacijama kada je utakmica već otišla u krivom smjeru. U klubu poput Kölna, gdje se svaka zamjena tumači kao poruka, a svaki izostanak kao kazna, ovakve stvari brzo postanu gorivo za nezadovoljstvo.
Ono što situaciju čini još ozbiljnijom jest tvrdnja da nezadovoljstvo ne postoji samo na tribinama, nego da raste i unutar svlačionice. Kad se treneru počnu protiviti vlastiti igrači, čak i tiho, onda više ne govorimo o “lošem danu”, nego o pukotinama u povjerenju. A u Kölnu se, kako se često kaže, takve pukotine pretvore u potres brže nego igdje drugdje. Tipično Köln – čovjek bi gotovo slegnuo ramenima, da nije jasno koliko je ovo opasno razdoblje za sezonu.
Kao da sve to nije dovoljno, na vrata već kuca Bayern. U srijedu Köln dočekuje goste koje se u njemačkom nogometu često opisuje kao “provjerenog protivnika za podizanje momentuma i slanje poruke drugima” – ironično, naravno, jer kad ti dođe Bayern, obično se dogodi upravo suprotno: oni podignu sebe, a tebe spuste na zemlju. Münchenska momčad je nastavak sezone otvorila brutalno, pobijedivši Wolfsburg s nevjerojatnih 8:1, i to u utakmici u kojoj su čak i oni sami djelovali kao da su se “mučili” do tog rezultata. Što je tek loša vijest za sve koji ih moraju gledati iz suparničkog kuta.
Za Köln, taj dvoboj dolazi u najgorem mogućem trenutku: trener pod pritiskom, navijači na rubu strpljenja, a atmosfera koja je prije par tjedana mirisala na europske snove sada miriše na unutarnji rat. I upravo zato utakmica protiv Bayerna nije samo još jedan susret u rasporedu, nego ogledalo stanja. Ako Köln odigra hrabro i organizirano, Kwasniok bi mogao dobiti barem malo prostora za disanje. Ako se raspadne, to bi moglo biti okidač za još snažniji val nezadovoljstva.
Bundesliga se vratila. A Köln je, izgleda, također “vratio” svoj stari identitet: klub u kojem se u jednom mjesecu prelazi put od euforije do pitanja smisla svega. Samo je razlika što sada nema vremena za filozofiju. Jer kad Bayern dolazi, teorije prestaju – počinje stvarnost.
