Roque Santa Cruz i dalje odbija mirno otići u nogometnu mirovinu. U 44. godini života napustio je paragvajski Club Libertad, ali, ako je vjerovati tamošnjim medijima, želi igrati još najmanje pola godine. Još poneki gol, još jedan, „baš zadnji“ naslov prvaka – kao da mu se ne da zatvoriti krug, iako je njegov put već sada filmska priča.
Oproštaj od Libertada bio je simboličan. U posljednjem kolu paragvajskog prvenstva Santa Cruz je duboko u sudačkoj nadoknadi zabio za 2:0 protiv General Caballera: pratio je odbijanac, fintom poslao vratara u krivu stranu i iz blizine mirno pogodio mrežu. Bio je to njegov posljednji pogodak za klub – barem u ovom poglavlju. Libertad je potom objavio da mu neće produžiti ugovor, a u oproštajnoj poruci nazvao ga je „simbolom paragvajskog nogometa“, uzorom u predanosti, strasti i profesionalnosti.
Istodobno, u pozadini se već neko vrijeme spominje mogućnost da preuzme ulogu sportskog direktora Libertada. No prema onome što dolazi iz Paragvaja, Santa Cruz još nije spreman navući odijelo i sjesti u ured. Želi ostati u kopačkama barem još jedan ciklus, osjetiti adrenalin utakmica i lova na trofeje.
Domaća legenda i čovjek s tisuću utakmica
Paragvajsko prvenstvo, kao i u mnogim južnoameričkim državama, podijeljeno je na dva dijela, otprilike bismo rekli proljetni i jesenski naslov. Svake godine postoje dva prvaka. Libertad je ove godine osvojio prvi dio sezone, tzv. Aperturu, a u jesenskom dijelu (Clausura) završio tek sedmi od dvanaest klubova. Za Santa Cruza je to bio peti naslov s Libertadom i ukupno trinaesti u domovini.
Početkom 2025. prešao je granicu od tisuću odigranih službenih utakmica u karijeri, a samo u toj godini nastupio je u 32 službena susreta. Kada bi bio u početnoj postavi, gotovo redovito je nosio kapetansku vrpcu. Posljednji put je od početka zaigrao u gradskom derbiju protiv novog prvaka Cerro Porteña prije otprilike dva tjedna. U 2025. je postigao četiri pogotka, čime je nastavio nevjerojatan niz: od 1998. godine, dakle 27 godina zaredom, svake je sezone barem jednom zabio u službenoj utakmici.
Santa Cruz je i najbolji strijelac u povijesti reprezentacije Paragvaja, za koju je nastupao do 2016. godine. U kolovozu ove godine postao je i drugi najstariji igrač u povijesti Copa Libertadoresa, južnoameričke inačice Lige prvaka. U tom natjecanju debitirao je još 1999. kao 17-godišnjak, u dresu Olimpije, gradskog rivala Libertada i kluba u kojem je kao dječak započeo karijeru.
Divlji transfer u Bayern: psi čuvari, sačmarice i tragovi kokaina
Još kao tinejdžer privukao je pozornost najvećih europskih klubova. Godine 1999. Bayern München ga je za pet milijuna eura doveo u Europu. Kasnije se doznalo da je pozadina tog transfera bila sve samo ne uobičajena.
Uli Hoeneß je nedavno u jednom televizijskom razgovoru ispričao kako su on i Karl-Heinz Rummenigge otputovali u Asunción kako bi dovršili posao. Svoj pristanak morali su dati i nacionalni savez i klub Olimpia. Na vratima kuće predsjednika saveza dočekale su ih dvije velike pasmine pasa čuvara i dvojica muškaraca sa sačmaricama, što dovoljno govori o atmosferi u kojoj se pregovaralo.
Nakon što su dobili prvo „da“, uslijedila je sljedeća stanica, predsjednik Olimpije. Kod njega ih je dočekao novi, gotovo kaotičan prizor: u dnevnoj sobi sjedilo je desetak novinara, ljudi su stalno ulazili i izlazili, i nije bilo načina da se mirno razgovara. Hoeneß je opisao kako je domaćin bio oznojen, svakih petnaestak do trideset minuta odlazio bi iz sobe i vraćao se s novom, svježom košuljom. Kasnije je Hoeneß zaključio što se događa: predsjednik je, kako se kaže, „povukao crtu“ kokaina u kupaonici svaki put kad bi „nestao“.
Unatoč svemu, uspjeli su se dogovoriti. Hoeneß je, doduše, iz Paragvaja otišao prilično iscrpljen, na aerodromu u Asunciónu zadobio je puknuće mišićnih vlakana, pa ga je Rummenigge doslovno dovukao do aviona. No Bayernu se na kraju isplatila svaka minuta i svaki živac potrošen na taj transfer: u Münchenu su dobili napadača koji je u osam godina ostavio dubok trag.
„Ich, Roque“ – Bayern, Europa i status miljenika
Za Bayern je Santa Cruz odigrao 238 službenih utakmica i postigao 51 pogodak. Godine 2001. osvojio je Ligu prvaka, uz to i pet naslova prvaka Njemačke. Nije bio najubojitiji strijelac generacije, ali je bio igrač kojeg su navijači voljeli zbog stila igre, osmijeha, pristupa i činjenice da se nikad nije štedio.
Popularnost mu je dodatno porasla kada je s njemačkim sastavom Sportfreunde Stiller snimio pjesmu „Ich, Roque“, svojevrsnu navijačku himnu u kojoj je njegovo ime postalo igra riječi i simbol vedrog, otvorenog lika. Tako je Santa Cruz postao prepoznatljiv i izvan nogometnog terena.
Nakon Bayerna igrao je za Blackburn Rovers i Manchester City u Engleskoj, zatim za Betis i Malagu u Španjolskoj te za Cruz Azul u Meksiku.
Povratak kući, izdaja i još jedan rastanak
Godine 2016. vratio se u domovinu, u svoj matični klub Olimpia. Objašnjenje je bilo jednostavno i dirljivo: mnogi mladi u Paragvaju do tada su ga doživljavali kao idola s televizije, nekoga tko je osvajao trofeje u Europi, ali ga nikada nisu vidjeli uživo. Santa Cruz je želio da ga mogu gledati „na svom“ stadionu. Uz to, rekao je, motivirala ga je i želja da mu sinovi zapamte oca kao aktivnog igrača, a ne samo iz starih snimki.
Onda je 2022. uslijedio potez koji mu dio navijača Olimpije neće nikada oprostiti – prelazak u gradskog rivala Libertad. Za jedne je to bio pragmatičan nastavak karijere, za druge izdaja. Čak i u oproštajnoj objavi Libertada na društvenim mrežama, ispod zahvala i emocija, miješale su se i uvrede: „Juda“, „izdajnik“ – dio navijača nikada mu nije oprostio prelazak iz jednog tabora u drugi.
Zanimljivo je da je zajedno sa Santa Cruzom Libertad ispratio još jednu legendu: urugvajsko-paragvajskog napadača Óscara Cardoza, dugogodišnjeg igrača Benfice, danas 42-godišnjaka i najboljeg strijelca u povijesti Libertada. Baš je Cardozo bio taj koji je asistirao za Santa Cruzov posljednji gol za klub – kao da su obojica dobila zajedničku, filmsku završnu scenu. I Cardozo, baš kao i njegov stariji kolega u napadu, navodno želi nastaviti igrati.
Roque Santa Cruz danas je daleko od blještavila iz mladih dana u Bayernu, ali njegova priča, od opasnih pregovora u Asunciónu, preko europskih stadiona do povratka kući i svađa među navijačima, podsjeća koliko nogomet može biti život pun obrata. I koliko neki igrači jednostavno ne znaju i ne žele tiho otići. Roque, čini se, još nije rekao zadnju riječ.
