Trebao je to biti dugoročni projekt, znak da se FC Augsburg želi maknuti s margine Bundeslige i napokon napraviti iskorak. Umjesto toga, era Sandra Wagnera završila je nakon svega 12 ligaških kola, uz gorak okus nedovršenog posla i povratak na staru temu: borbu za goli ostanak.
Stara izreka kaže: bolje strašan kraj nego užas bez kraja. U Augsburgu su u posljednjim tjednima doista birali između te dvije varijante. Momčad više nije plašila suparnike, nego svoje vlastite navijače – blijedim, nemoćnim nastupima i uvjerljivim porazima. Nakon obećavajućeg starta i pobjede u Freiburgu uslijedio je strmoglav pad. Ni pobjede protiv očajno slabog Wolfsburga niti nedavni trijumf nad Hamburgom nisu mogle sakriti da momčad igra loše i da je, u ovakvoj formi, malo tko u Bundesligi zaista slabiji.
Od „sexy“ projekta do surove stvarnosti
Zamisao kluba bila je jasna i, na papiru, sasvim razumljiva. S Wagnerom je Augsburg želio „izaći iz outfita sivog miša“, postati atraktivan, hrabriji, moderniji. Na terenu kroz aktivniji, dominantniji nogomet; izvan terena kroz trenera koji je šarmantan, komunikativan, samouvjeren – netko tko će privlačiti pažnju, a ne samo skromno preživljavati.
Realnost je, međutim, neumoljiva: umjesto „sexy Augsburg“, dobili su Augsburg duboko uvučen u borbu za ostanak. I to ne samo rezultatski, nego i dojmom – u aktualnoj formi teško je naći puno momčadi koje djeluju slabije. U tom kontekstu, odluka o prekidu suradnje logična je čak i onima koji su najviše vjerovali u ideju dugoročnog projekta.
Treba reći i ovo: sama ideja o razvoju i promjeni iz prošlog proljeća nije bila pogrešna. Wagner je djelovao kao logičan izbor – ambiciozan, mlad, moderan trener koji se uklapa u viziju kluba. Nije slučajno da je upravo CEO Michael Ströll bio jedan od glavnih zagovornika njegova dolaska. Klub koji si postavlja nova mjerila i ciljeve ne bi smio biti kažnjen zbog ambicije.
Ali dio poštene analize jest i priznanje da, jednostavno, nije sjelo. Kemije nije bilo dovoljno, rezultata još manje, a dojam da nikome više nije „sto posto“ do nastavka suradnje postao je prejak da bi se ignorirao.
Nije kriv samo Wagner
Sandro Wagner nije jedini krivac za ovakav rasplet. Krivnju nose svi – i sportsko vodstvo i igrači i procesi unutar kluba. Već sada je jasno da ovaj kadar nije ni približno toliko dobar kako se nadalo. Najveći problem je u srcu napada – Augsburg nema pravog, pouzdanog centarfora. Bez napadača koji može držati loptu, povezivati igru i zabijati u serijama, teško je provoditi ideje ambicioznijeg, napadački orijentiranog nogometa.
Uz to, prijelazno razdoblje između odlaska bivšeg sportskog direktora Marinka Jurendića i dolaska Benjija Webera očito nije prošlo glatko. Odluke su kasnile, neki potezi su izostali, a prozor u kojem je momčad mogla biti ozbiljnije pojačana jednostavno je – prošao. Sada se eventualne korekcije mogu raditi tek u zimskom roku, što je vječnost kad si već zaglavljen u donjem dijelu tablice.
Natrag na staro: potreban „dosadan“ trener
Ironija je bolna: nakon što je u proljeće zaključeno da trener tipa Jess Thorup više nije ono što klub želi, sada Augsburg zapravo opet treba baš takav profil. Trenera koji nije „sexy“, koji neće okretati nogomet naglavačke niti obećavati revoluciju, nego čovjeka koji zna postaviti čvrst blok, učiniti momčad neugodnom, stabilizirati svlačionicu i mirno dovući klub do 35–40 bodova.
Drugim riječima – povratak korijenima. Augsburg nije klub koji si može priuštiti da zanemari bazu svoje egzistencije: organiziranu, kompaktnu igru i jasnu orijentaciju na ostanak u ligi kao prvi i osnovni cilj. Sve iznad toga dolazi tek kasnije.
Ako novi trener uspije brzo izgraditi barem minimalno čvrste temelje, ova sezona još uvijek može završiti relativno „mekanim prizemljenjem“ umjesto bolnog pada. Klub koji je htio „visoko poletjeti“ morat će se pomiriti s tim da je ove sezone glavni zadatak sigurno sletjeti.
Što dalje za Wagnera?
Za Sandra Wagnera ovo nije kraj svijeta, ali jest ozbiljna lekcija. Njegova trenerska reputacija nije „spaljena“; i dalje je percipiran kao zanimljiv, moderan trener s jasnim idejama. Javna slika o njemu dijelom je djelo medija, dijelom i njegovog vlastitog nastupa, ponekad možda previše samouvjerenog, ali oni koji rade s njim znaju da je sposoban za samokritiku i refleksiju.
Uostalom, i sam je na kraju shvatio da u ovoj fazi više nije pravi čovjek za Augsburg, što mu ide u prilog. Priznati da nešto ne funkcionira, umjesto se tvrdoglavo držati stolice, zahtijeva određenu dozu karaktera.
Ipak, sljedeći angažman morat će pogoditi u sridu. Ako želi izgraditi veliku trenersku karijeru o kojoj se dugo pričalo, ne može si priuštiti niz promašenih projekata. Augsburg nije uspio postati njegov „long-term project“, ali može postati prekretnica, trenutak u kojem će jasno znati što mu treba da bi sljedeći put uspio.
A FC Augsburg? On se, bar zasad, vraća onome što najbolje zna – preživljavanju. Bez sjaja, bez velikih riječi, ali i dalje s dovoljno vremena da si sezonu spasi starim, provjerenim receptom: čvrsto, jednostavno, pragmatično.
