Za paket odštete u iznosu od 150 milijuna eura njemački reprezentativac Florian Wirtz prešao je u Englesku. U prvom velikom intervjuu kao igrač Liverpoola 22-godišnjak govori o odluci za Premier ligu, ulozi trenera Arnea Slota, oproštaju od Leverkusena i velikom cilju koji je stavio pred sebe – naslovu svjetskog prvaka.
Novi, 2020. godine otvoren i impresivan trening centar Liverpoola postao je nova sportska baza Floriana Wirtza. Ovdje njemački nogometaš godine prima ekipu Kickera za svoj prvi veliki intervju kao igrač Redsa. Glavni reporter Oliver Hartmann zatekao je samopouzdanog, ali prizemljenog mladića koji će nedostajati Bundesligi, ali koji uvjerljivo objašnjava zašto je za sebe odabrao optimalan razvojni korak. Kritike na račun Bayerna promašuju metu: u Premier ligi, kamo je Wirtz želio, Bayern ionako ne može igrati…
Kako vam se sviđa „novi svijet“ u koji ste uronili prije otprilike šest tjedana, gospodine Wirtz?
Do sada jako dobro, uživam, gotovo da nemam na što prigovoriti. Naravno, osjećam da sam došao u jako, jako veliki klub, u svjetski klub.
Po čemu to točno osjećate?
Ovdje je uvijek živo, u trening-centru se kreće puno ljudi. I ima nešto više navijača nego u Leverkusenu. A tu je, naravno, i kvaliteta igrača koje ovdje susrećem. To je ipak mala razlika. Ali to sam i želio – zato sam ovdje.
Došli ste kao najskuplji transfer u povijesti Premier lige. Osjećate li golema očekivanja koja s tim dolaze?
Naravno da sam toga svjestan, znam i sam koliko je novca plaćeno za mene. Ali ako su se klubovi tako dogovorili, onda je to za mene osobno u redu i nije velika tema. Ja sam si izabrao klub u koji sam htio doći i koji je htio mene. I sada jednostavno želim igrati nogomet. Naravno, navijači očekuju malo više nego kada klub dovede igrača za malo novca. Ali ne stvaram si pritisak, nego pokušavam dati svoje najbolje, bez obzira za koliko sam doveden. Tako je sada i tako će uvijek biti.
Kakvi su bili osjećaji kad ste u pobjedi 4:2 protiv Bournemoutha na Anfieldu odigrali prvu službenu utakmicu za novi klub?
Bilo je vrlo impresivno. Tjedan dana prije protiv Bilbaa u prijateljskoj već je bio mali „teaser“, ali protiv Bournemoutha je bilo drukčije. Navijači su vrlo blizu terena i znaju sve pjesme napamet, ponajprije himnu.
Osjetio sam to po cijelom tijelu – da je nešto posebno kad stojiš u sredini, a cijeli stadion oko tebe pjeva tu pjesmu. To ti prije utakmice da dodatnu energiju. To je drugačija kultura nego u Njemačkoj – ne nužno bolja ili lošija, ali sigurno drukčija i impresivna. Nikoga ne ostavlja ravnodušnim.
Vrlo snažno bila je prisutna i sućut zbog smrti Dioga Jote i njegova brata Andréa Silve u prometnoj nesreći. Koliko taj tragični događaj zaokuplja klub?
Osjeti se da cijeli klub taj gubitak duboko žali i da vlada velika potresenost. I među navijačima, koji se svakog tjedna sjete i pokušavaju zajednički učiniti nešto za njega. To je vrlo dojmljivo – vjerojatno se ne susreće svugdje.
Kako se s tim nose vaši sadašnji suigrači, kojima je i on bio suigrač?
Ne želim previše otkrivati iz naših unutarnjih krugova, ali naravno, s takvim se gubitkom ne može svatko lako nositi. Supatite i pokušavate stajati uz dečke. Trudim se unijeti malo novog zamaha u momčad, da se pojave nova lica koja možda malo i odvrate misli.
Felix Magath je u Kickeru napisao da vaša odluka za Liverpool pokazuje vašu volju da se maksimalno razvijate. Je li to na koncu bio presudni faktor?
To je bila točka koja me najviše uvjerila. Kao i prije pet godina, kad sam sa 16 iz Kölna prešao u Leverkusen, i sada sam gledao gdje se mogu nogometno najbolje razviti i postati što uspješniji igrač. Zato sam se odlučio za Liverpool – i do sada nisam požalio. (uz smiješak)
Je li odlazak u inozemstvo bio svjesno teži put u odnosu na Bayern – i privlačniji za razvoj osobnosti?
Cijeli sam život do sada proveo u području Kölna, cijeloj regiji, blizu roditelja i najbližeg kruga. Zato je teži korak izaći iz cijelog tog okruženja i otići u drugu zemlju, sa svim promjenama koje to nosi. I u novu ligu, s drukčijim stilom igre. Rekao bih da je to zasigurno veći izazov, koji sam svjesno odabrao da bih uspio i postao bolji igrač.
U javnosti se kaže da su razgovori s trenerima Arneom Slotom i Vincentom Kompanyjem bili presudni. Kako vas je Slot „zaveo“?
Razgovori s Arneom bili su od samog početka vrlo, vrlo dobri. Od prvog me razgovora uvjerio. Izložio mi je jasne ideje i jasnu viziju kako me vidi u svojoj momčadi i kako me želi koristiti. To me – i u kombinaciji s kadrovski dobro posloženom ekipom – uvelike uvjerilo.
Kako Slot vidi vašu ulogu u LFC-u?
Na poziciji desetke – ondje gdje najradije i najbolje igram. Doveden sam za tu poziciju jer se vjeruje da na njoj mogu učiniti momčad boljom. I nastojim tome maksimalno udovoljiti.
Biste li se u Bayernu morali previše usklađivati s Jamalom Musialom?
Ne može se to tako reći. Ne znam točno kako bi ispalo.
Kako i kada je u vama sazrela odluka da je vrijeme napustiti Bayer 04 Leverkusen?
Za mene je rano u sezoni, negdje pred zimu, postalo prilično jasno da mi sljedeće ljeto treba novi izazov. Jer sam jednostavno jako ambiciozan i povremeno mi treba nešto novo, kako bih izašao iz zone komfora i dokazao se na višoj razini. Relativno rano mi je bilo jasno da na ljeto mogu napraviti taj sljedeći korak.
Je li odluka između Liverpoola i Bayerna bila najteža u životu?
Uvijek sam imao osjećaj da mogu učiniti ono što želim. I zato si nisam stvarao pritisak tipa „moram se što prije odlučiti“. Vrlo sam se intenzivno bavio s oba kluba, vagao, na koncu to nije bila laka odluka. Ali donio sam je sa sto posto uvjerenja i drago mi je zbog toga.
Je li Leverkusenov poraz 0:4 u Ligi prvaka u Liverpoolu u studenom igrao ulogu u smislu da ste tada prvi put doživjeli atmosferu na Anfieldu?
Naravno da sam se prisjetio te utakmice, jer je to moja jedina osobna uspomena na klub. Bio sam tada vrlo impresioniran momčadi – koliko je fizički, a istovremeno i nogometno bila snažna. Liverpool je bio jedina momčad koja nas je u Ligi prvaka doista izdominirala i u dobroj mjeri „rastavila“. To sam imao u glavi kad sam razgovarao s ljudima iz Liverpoola.
Vaši su roditelji bili – i ostali – vaši najvažniji savjetnici i u sportskim pitanjima. Kako su vas pratili na putu do odluke?
Jako, jako puno sam razgovarao s roditeljima. Ponekad je toga bilo i previše, jer bismo svaki put kad bismo se vidjeli morali proći što ima novo. Moji su se roditelji zaista jako potrudili biti iza mene i ne stajati mi na putu zato što bi možda preferirali nešto drugo. Jako su me podržali i pustili da sam donesem odluku.
Bilo bi logično da ste, za početnu orijentaciju, popričali i s dugogodišnjim uspješnim trenerom Liverpoola, Jürgenom Kloppom. Jeste li?
Ne, osobno nisam razgovarao s njim.
Desetku u Liverpoolu niste dobili jer je nosi Alexis Mac Allister. Je li vam to uopće bilo važno, kako se ponegdje pisalo?
Ne, uopće. Lagao bih kada bih rekao da desetka nije moja omiljena, ali ne, nije mi ni na kraj pameti bilo da bih ovdje nekome uzeo broj. To uopće ne odgovara meni. Igrao bih i s brojem 35, da je to bio jedini slobodan. A tko zna, možda uskoro dobijem i novi omiljeni broj.
Dobili ste sedmicu koju su nosile klupske legende poput Kennyja Dalglisha, Kevina Keegana i Stevea McManamana.
Odmah sam osjetio da je sedmica ovdje posebna, da su navijači jako vezani uz taj broj, jer su ga u prošlosti nosili sjajni igrači. Zato mi je velika čast što sam je dobio.
Slot je nedavno rekao da se još morate pravo naviknuti na Premier ligu i „Liverpool-nogomet“. Dokle ste stigli u tom procesu privikavanja?
U pravu je, to je prilagodba i proces koji se prolazi tjednima. Pokušavam svaki dan nešto ponijeti sa sobom, razmišljati o tome što mogu bolje, i na treningu. Vrlo sam uvjeren da ću se s vremenom toliko uigrati da ću ući u normalan ritam.
U čemu točno leži ta prilagodba?
Nije to neki sasvim drugi nogomet – to je igra kao i inače. Ali fizički je intenzivnija i možda i trkački zahtjevnija. Protivnici su ti stalno „na petama“. Ali na to sam navikao i iz Bundeslige – i ondje sam često imao posebnu pratnju.
Koliko pomaže to što vam je ovdje i suigrač iz Bayera, Jeremie Frimpong?
Super je što smo neovisno jedan o drugome završili ovdje i opet smo zajedno. On mi je dobar prijatelj, već smo u Leverkusenu imali dobru vezu. Moram ipak reći da su me svi ovdje jako dobro primili. Pogotovo s dečkima koji su otprilike mojih godina već se vrlo dobro razumijem.
Kapetan Virgil van Dijk je nakon utakmice s Bournemouthom rekao da ste „izvanredan nogometaš“ koji ipak prvo mora naučiti nositi se s pritiskom igranja za Liverpool. Je li u pravu?
Da, osjeti se da si u ovom klubu pod još većom lupom. Sve je za broj veće, a time i veći pritisak da isporučuješ. Naravno, i inače uvijek daješ sve, ali ovdje osjetiš da moraš biti on point. No to nije pritisak kojem se ne može odoljeti – naprotiv, iz toga dobiješ i više energije. Osim toga, bilo mi je jasno da se ovdje svaka utakmica igra na najvišoj razini.
Prošle ste godine u izboru za nogometaša godine ipak morali priznati primat Toniju Kroosu. Ovaj put ste pobijedili s velikom prednošću. Jeste li se iznenadili?
Prije svega, jako sam sretan i ponosan što sam izabran za najboljeg nogometaša u Njemačkoj. Nisam ni znao točno da je izbor još pred nama, jer sam ovog ljeta imao i puno drugih stvari u glavi. Ali ako se osvrnem na prošlu godinu, ne bih baš rekao da sam jako iznenađen. Ali svakako – jako sam sretan.
Kroos je na Kickeru napisao da u sebi nosite „malu, ali nevjerojatno važnu dozu arogancije“ koju si nikad ne smijete oduzeti. Je li to pogođena karakterizacija?
Ne bih za sebe rekao da sam arogantan, ali razumijem što misli – i to može biti točno. Svaki igrač koji želi sasvim na vrh mora imati samopouzdanje i vjeru u svoje sposobnosti i kvalitete. To sam čuo i od mnogih starijih igrača, na primjer od Antonija Rüdigera. Kad si stalno pod reflektorima, moraš vjerovati u sebe – i to i zračiti. Zato je to sasvim normalno – dok ne postane previše.
Prošle ste godine osvojili svoje prve velike trofeje. Je li vam to „ušlo u krv“?
Apsolutno. I upravo zbog povijesti Bayera Leverkusena bilo je to nešto posebno. Jako sam ponosan što sam s momčadi uspio klubu donijeti prvi naslov prvaka Njemačke. Doista te učini gladnijim kada prvi put osvojiš takvo prvenstvo i k tome DFB-Pokal. A ovdje, u Liverpoolu, trofeji su ionako obveza. (uz smiješak)
U Premier ligi je 20 momčadi, tu su još dva nacionalna kupa i Liga prvaka. Imate li već predodžbu o fizičkom opterećenju koje vas čeka?
Bio sam svjestan da je ovdje nešto više utakmica i da nema zimske stanke. Ali spreman sam na to i vidjet ću kako će biti. Fizički sam u vrlo dobrom stanju, zato vjerujem da to mogu iznijeti.
Sljedeći tjedan reprezentacija kreće u nove pobjede na putu za SP 2026. Posljednje mjesto na završnom turniru Lige nacija bila je teška razočaranost.
Jasno da smo i mi očekivali više. Mislim da smo imali priliku za naslov; u porazu 1:2 protiv Portugala svakako je bilo više. To je razočaranje, jasno. Ali ipak bih rekao da se to u Ligi nacija lakše preboli nego iduće godine, kada će se na svjetskom prvenstvu doista raditi o nečem velikom.
Koje se pouke moraju izvući?
Moramo se i dalje profilirati kao vrhunska momčad i iskoristiti sljedeće utakmice da bismo si ponovno prisvojili onu samorazumljivost pobjeđivanja.
Nije li cilj „naslov svjetskog prvaka“ ipak previsoko postavljen?
Ne mislim. Ja sam netko tko voli razmišljati o velikim stvarima, zato i dalje sebi postavljam cilj postati svjetski prvak. Naravno da to nije lako i lakše je reći nego učiniti; ali svejedno: naslov svjetskog prvaka jest i ostaje cilj.
Jeste li tijekom ljeta bili u kontaktu s Julianom Nagelsmannom?
Ponudio mi je pomoć i savjet, i prihvatio sam ih kad je trebalo odlučiti što je za moju budućnost najbolje. Nije me gurao u bilo što, samo je iznio svoje točke. To sam mogao ponijeti sa sobom u vlastita promišljanja.
Koliko sada pratite razvoj situacije u Bayeru Leverkusenu? Kako ocjenjujete ovaj „XXL-remont“?
Naravno da je šteta što se “momčad prvaka” dijelom raspala. Ali s druge strane, to je normalno, jer smo imali vrlo dobru ekipu, a mnogi su igrači traženi u drugim klubovima. Mislim da je Bayer Leverkusen ovog ljeta napravio jako dobar posao. I nadam se, naravno, da će opet napasti u Bundesligi – to ponajprije želim i sjajnim navijačima Bayera 04, koji su me uvijek iznova motivirali i nosili te tako glasno pratili i moj razvoj!
Spomenuli ste svoj prelazak sa 16 godina iz 1. FC Kölna u Leverkusen. Je li istinita priča da ste u uredu kod Rudija Völlera, nasuprot njemu, Simonu Rolfesu i Peteru Boszu, rekli: „Želim postati najbolji igrač na svijetu“?
(uz smiješak) Simon Rolfes mi je to više puta prepričao. Dakle, vjerojatno je istina.
Je li taj cilj i dalje na snazi?
Da, svakako.
