Diego je tijekom tri godine bio jedan od najspektakularnijih playmakera Bundeslige. U intervjuu govori o značaju broja 10, brazilskoj nogometnoj magiji, uspoređuje trenere Thomasa Schaafa i Felixa Magatha te otkriva kompliment Diega Simeonea koji mu je ostao u posebnom sjećanju.
Opustivši se na stolici bremenskog Weser stadiona, Diego mirno govori, pažljivo bira riječi i ispija kavu. Iako vrlo pristojan, jasno je da i danas u 40-godišnjem Brazilcu živi temperamentan karakter.
Što vam znači broj 10?
Obožavam taj broj. Simbolizira talent, odgovornost, očekivanja i izazov.
Već sa 16 godina nosili ste broj 10 u svom prvom klubu, Santosu – što je neobično za tako mladog igrača.
Istina, pogotovo u Santosu, gdje je i Pelé nosio tu desetku. Meni je to bila motivacija, poticaj. Nosio sam taj broj jer nisam imao samo dovoljno talenta, nego i hrabrosti. U Brazilu su očekivanja od broja 10 iznimno velika – nekad i prevelika.
Kako ste se nosili s time?
Ključno je pronaći balans između vanjskih i vlastitih očekivanja. Imao sam uspone i padove samopouzdanja. Tijekom 21 godine profesionalne karijere, većina vremena bila je uspješna, ali bilo je i poraza i kritika – sve je to dio puta.
U Bremenu ste također odmah zadužili broj 10. Je li bilo dvojbi?
Ne, to je bio moj uvjet Klausu Allofsu (smijeh). U Werderu taj broj ima posebno značenje. Došao sam iz Porta gdje sam nosio broj 20. Tadašnji trener Co Adriaanse rekao je da neću uspjeti u Europi jer moj stil igre nije prikladan. Werder mi je usprkos tome ukazao veliko povjerenje davši mi desetku. To mi je bilo vrlo važno.
Željeli ste dokazati da možete uspjeti u Europi?
Apsolutno. Nisam mogao zaboraviti Adriaanseovu izjavu – to me dodatno motiviralo. Došao sam u Njemačku odlučan da svima dokažem da mogu igrati na najvišoj razini.
Nositi desetku u Werderu tada nije bilo lako zbog prethodnika…
…Jo Micoud, znam. Tako je bilo kroz cijelu moju karijeru – u Santosu su pričali o Peléu, u Portu o Decu, u Werderu o Micoudu, u Juventusu o Del Pieru. Ali to što su mi vjerovali dovoljno da ih zamijenim, dokaz je da sam ipak bio dobar igrač.
Micoud je također imao teška vremena prije Werdera. Je li vam bio primjer?
Da, ali iskreno, u to vrijeme bio sam fokusiran samo na sebe.
Kako je Werder uspio izvući maksimum iz vas dvojice sjajnih playmakera?
To pokazuje koliko je klub bio profesionalan i inteligentan. Klaus Allofs želio me već prije dolaska u Porto, a njegova ustrajnost govori o njegovoj strateškoj viziji i kvalitetama kao menadžera.
Što je bitno za dobru desetku?
Danas se zahtjevi mijenjaju – desetka mora biti dinamičnija, više raditi defenzivno. Za mene je ključno biti tamo gdje se stvari događaju, u prostoru gdje nema prostora, gdje se donose ključne odluke.
Mora li desetka biti pomalo sebična?
Ne bih rekao sebična, nego puna samopouzdanja. Na terenu prvo misliš kao pojedinac, pa tek onda kao dio tima. To je preduvjet da daš najbolje za ekipu.
Bi li vaš stil igre danas bio aktualan?
Da, definitivno. U Flamengu sam do 2023. igrao na visokoj razini kao zadnji vezni. Nisam imao problem prilagoditi se zahtjevima trenera, bio sam spreman trčati i braniti se više.
Je li spektakl obavezan za desetku?
Mora biti. Možeš kreirati običnu asistenciju, ali ja volim kreativnost, nešto neočekivano. Desetka mora činiti stvari koje nisu obične.
Koji igrač utjelovljuje taj spektakl?
Ronaldinho, bez sumnje. I Messi, Zidane, Maradona i Pelé. Svi imaju tu magiju.
Odakle dolazi toliki brazilski talent?
S ulice. Tamo igrači uče spontano reagirati, stalno igrati jedan na jedan i pronalaziti rješenja.
Tko vam je bio inspiracija?
Ronaldo, Fenomen.
Koji kompliment vam je najviše značio?
Diego Simeone mi je jednom rekao: “Kad je lopta kod tebe, znam da će se nešto dogoditi.” To mi je značilo jako mnogo jer sam uvijek gledao naprijed.
Danas u Werderu igra Romano Schmid – podsjeća li Vas na Vas?
Ima sličan stil, da. Volim kad netko na terenu riskira – a on to radi. Sviđa mi se.
Je li vas Allofs doista zvao ‘Werderov prvi popstar’?
Da, to je i lijepo i smiješno. Nekad mi je govorio: “Zašto se voziš limuzinom po Bremenu, misliš da si u TV showu na Ibizi?” Bio je stvarno simpatičan.
Kako ste reagirali na takve komentare?
To sam jednostavno bio ja. Imao sam 21-22 godine, bio najbolji igrač u Njemačkoj. Prijatelji su bili kod mene – uživali smo u životu (smijeh).
Biste li rekli da ste tada, prije odlaska u Juventus za 27 milijuna, bili na vrhuncu karijere?
Da, individualno apsolutno – asistencije, golovi, nastupi. I to ne samo jednu ili dvije sezone – već tri godine sam bio ključni igrač.
Kažete da ste tada bili među najboljima na svijetu. Koji su vam bili ciljevi? Htjeli ste postati najbolji igrač svijeta?
Ne, nije bilo tako – ali želio sam osvojiti Ligu prvaka, želio sam biti prvak Italije. Prije odlaska razgovarao sam s Ronaldom, koji je već igrao za Inter. Pričao je o atmosferi u Italiji, o strasti navijača. Bio sam oduševljen – to mi se urezalo u glavu.
Je li taj razgovor s Ronaldom bio presudan za odluku da pređete u Juventus?
Bio je jako važan, da. Ali još važnije bilo je to koliko se Juventus trudio oko mene – još od moje druge sezone u Bremenu javljali su se svaka tri mjeseca, sve do kraja. Stalno su me zvali, govorili: “Ti si najbolji igrač na svijetu. Trebamo baš tebe.” To je presudilo. Iako se moj otac susreo i s Uli Hoeneßom. Imao sam i sastanak s Pedragom Mijatovićem iz Real Madrida.
Je li u retrospektivi bilo moguće ostvariti još više u karijeri?
Mogao sam igrati na Svjetskom prvenstvu, bio sam jako blizu. I s Atlético Madridom sam bio blizu osvajanja Lige prvaka. Jasno, nisam ostvario baš sve snove koje sam imao – ali to mi je u redu, jer znam da sam dao sve od sebe. Na kraju, igrač uvijek ovisi i o treneru. A u brazilskom nacionalnom timu uvijek je bilo puno opcija na mojoj poziciji. To treba poštovati.
Jeste li nakon odlaska iz Juventusa ikad razmišljali o povratku u Bremen – ili je odšteta bila prepreka?
Mislim da je to bio razlog zašto mi Werder nije dao ponudu da se vratim. Radilo se o velikom novcu. Schalke je tada, koliko znam, bio spreman platiti oko 20 milijuna eura – ali Wolfsburg je dobio utrku. Mislim da Werder to nije mogao platiti. U Wolfsburgu su tada igrali moji prijatelji Josué i Grafite, tu su bili i Mandžukić i Džeko, koji je tada produžio ugovor. Vidio sam priliku za uspjeh.
Jeste li osjetili razočaranje iz Bremena što ste se vratili u Njemačku – ali ne u Werder?
Nikad, stvarno nikad. Što god se dogodilo: Werder je uvijek bio u mom srcu. Toliko puta sam u životu govorio o vremenu provedenom u Bremenu. A sada imam priliku kroz oproštajnu utakmicu još bolje objasniti ljudima što mi taj klub znači. Prije 20 godina nisam imao sposobnost ni zrelost izraziti koliko su klub i ljudi u njemu bili važni za moj život.
Najvažnija osoba u tom razdoblju svakako je bio Vaš trener Thomas Schaaf. Koja je najveća razlika između njega i trenera iz Wolfsburga – Felixa Magatha, s kojim ste imali razmirice?
(smijeh) Obojica su pobjednici – to im je zajedničko. Mislim da Thomas Schaaf ima više ravnoteže. I on je čvrst trener – ali zna kad te treba zagrliti, kad te treba zaštititi. To ga je činilo posebnim. Felix Magath je ponekad bio samo strog, vrlo strog. Kod njega si morao sam pronaći rješenje.
Što ste naučili od Magatha?
Definitivno sam postao jači nakon što sam radio s njim.
Mislite fizički?
(smijeh) I fizički i mentalno. Uvijek sam davao maksimum, bio prvi u trčanju, prvi u skakanju – jer me izazvao, tjerao me na više. Ali fizički je to bilo previše: ako tako treniraš godinama, neminovno dođe do problema s koljenima, gležnjevima, fleksibilnošću i tijelom općenito.
A mentalno?
I mentalno sam ojačao. Tada smo imali problem – rekao mi je da više neću igrati pod njim. To me natjeralo da još više radim, guram sebe svakodnevno – iako me nije ni pogledao. Danas znam da se i ja nisam uvijek ponašao ispravno – i zato mogu razumjeti i njegovu stranu.
Što biste danas rekli 26-godišnjem Diegu, koji je, kad je saznao da neće igrati u odlučujućem meču za ostanak, samovoljno otišao iz Sinsheima?
Rekao bih: Nemoj to raditi! Naravno da je to bila potpuno pogrešna odluka. Ali mogu razumjeti i tadašnjeg Diega – bio je to mladić pun impulsa. Nisam to učinio jer sam loš čovjek, nego zato što nisam znao kontrolirati emocije. Magath se ponašao prema meni na okrutan način: dva dana prije rekao mi je da ću igrati. Nisam mogao razumjeti zašto je promijenio odluku. Ali bez obzira na sve – to je bio moj propust. Naučio sam iz toga – iako to ne žalim. Takav je bio Diego prije 14 godina.
Jeste li ikad nakon toga ponovno sreli Magatha?
Ne, ali sam ga pozvao na oproštajnu utakmicu – nažalost nije mogao doći. Volio bih ga još jednom vidjeti.
Od ulica Santosa do svjetala Lige prvaka – karijera Diega Ribasa bila je putovanje kroz deset klubova, pet zemalja i bezbroj čarolija na terenu:
FC Santos (1996–2004)
FC Porto (2004–2006)
Werder Bremen (2006–2009)
Juventus (2009–2010)
VfL Wolfsburg (2010–2011)
Atlético Madrid (2011–2012)
VfL Wolfsburg (2012–2014)
Atlético Madrid (2014)
Fenerbahçe (2014–2016)
Flamengo (2016–2022)
