Karl-Heinz Rummenigge, bivši predsjednik Bayerna i dugogodišnji nogometni dužnosnik, ponovno je podigao prašinu svojim izjavama. S jedne strane, napao je “pohlepne” igrače koji, prema njegovom mišljenju, ne bi trebali prigovarati na sve veći broj utakmica ako istovremeno traže više novca.
S druge strane, istovremeno je hvalio Giannija Infantina i njegov kontroverzni projekt proširenog Svjetskog klupskog prvenstva, nazivajući ga “svjetskim čudom”. Ova izjava, kombinacija kritike i servilnosti, izazvala je brojne reakcije u nogometnoj javnosti.
Moć i nedostatak srama
Nizozemski povjesničar Rutger Bregman tvrdi da je osjećaj srama ključan za održavanje civiliziranog društva. Bez srama, moćnici bi mogli donositi odluke bez ikakve moralne odgovornosti. Primjerice, političari bi se mogli samopromovirati na mjestima tragedija, a nogometni dužnosnici bi mogli besramno eksploatirati sport za osobni interes. Infantino je već godinama primjer takve neograničene moći – od stvaranja “besmislenih” (bespotrebno proširenih?) turnira poput novog Klupskog svjetskog prvenstva do urezivanja vlastitog imena na pobjednički trofej.
Dok se nogometna zajednica još uvijek buni protiv posljednjih Infantinovih ideja, Rummenigge u SportBILD-u dolijeva ulje na vatru. Kritizira igrače koji se žale na preopterećenost utakmicama, sugerirajući da nemaju pravo na prigovor jer zahtijevaju veće plaće. Istovremeno, glorificira Infantinove projekte i njegovu viziju, čime jasno pokazuje da podržava FIFA-inu logiku beskonačnog širenja natjecanja.
Dvostruki standardi i joga fleksibilnost
Najzanimljiviji aspekt Rummeniggeove izjave nije samo njezin sadržaj, već i nevjerojatna sposobnost da u isto vrijeme zauzme potpuno kontradiktorne stavove. Kritizirati igrače jer žele više novca i istovremeno podržavati FIFA-in model koji od njih traži još više utakmica – to zahtijeva vještinu. Možda i redovitu praksu joge, jer takve misaone i moralne akrobacije nisu nimalo jednostavne.
Na kraju, pitanje koje ostaje je jednostavno: Je li Rummenigge stvarno uvjeren u to što govori ili se samo prilagođava moćnicima? Njegove izjave jasno pokazuju tko je u modernom nogometu na strani moći, a tko ostaje bez zaštite.
Više love, više natjecanja…
U širem kontekstu, Rummeniggeove izjave nisu nužno crno-bijele. Treba uzeti u obzir da je riječ o čovjeku s iznimno bogatim iskustvom u nogometnom svijetu, kako u igračkoj, tako i u rukovodećoj ulozi. S jedne strane, njegove kritike na račun igrača koji žude za sve većim ugovorima – dok istovremeno upozoravaju na prenatrpane rasporede utakmica – mogu se protumačiti kao poziv na dosljednost.
Ako igrači zahtijevaju ozbiljan rast primanja, tada, tvrdi Rummenigge, moraju biti spremni i na ono što s većom zaradom dolazi: marketinška ekspanzija, dodatni turniri i češći nastupi.
Međutim, s druge strane, valja naglasiti da su igrači, kao i svaki drugi radnici, podložni fizičkom i mentalnom opterećenju. Ritam sve gušćeg rasporeda lako može dovesti do izgaranja i ozljeda, pogotovo u vrhunskom sportu gdje su očekivanja ogromna. Stoga argument da igrači ne smiju uopće negodovati jer traže veće honorare ne smije zanemariti činjenicu da su oni, u konačnici, nositelji glavnog tereta svake nove utakmice.
Što se tiče pohvala na račun Giannija Infantina, vrijedi uzeti u obzir da se iza svakog “novog” i “proširenog” natjecanja krije i motiv povećanja profita, kako za FIFA-u, tako i za klubove. S jedne strane, Infantino zaista pokušava brendirati nogomet kao globalan sport, nudeći mu još veću popularnost i doseg, potencijalno i manjoj nogometnoj publici širom svijeta.
Dvostruki standardi svih strana?!
To dugoročno može unaprijediti kvalitetu i raznolikost momčadi koje se pojavljuju na svjetskoj sceni. No, s druge strane, opravdana je bojazan da prekomjerno širenje i nabijanje kalendara može potkopati kvalitetu samog natjecanja, uz rizik pretvaranja nogometa u “beskonačni” spektakl iscrpljenih igrača.
Ostaje, dakle, otvoreno pitanje koliko je Rummeniggeov istup doista iskren i proizašao iz zabrinutosti za budućnost nogometa, a koliko je to (samo) pragmatično usklađivanje s trenutačnim moćnicima. Baš kao i kod Infantina, kritičari mogu uočiti mjeru oportunizma, ali nije pravedno svesti Rummeniggeov komentar isključivo na dodvoravanje.
U konačnici, ova je debata višeslojna: igrači traže prava i adekvatne uvjete, ali i organizatori imaju interes proširiti tržište i osigurati rast prihoda.
Za čitatelje i širu sportsku javnost, ključno je stvoriti jasnu sliku o dvostrukim standardima svih uključenih strana. Konačna procjena vjerojatno će uvijek ovisiti o osobnim stavovima o radnim pravima, financijskoj dobiti i moralnoj odgovornosti u sportu. Nije na jednom članku da nametne zaključak, već da pruži dovoljno raznoliko sagledavanje problema kako bi svatko sam prosudio što je u nogometu ispravno i održivo.
