Dino Toppmöller već je bio na putu kući kad je situacija iznenada dobila neočekivani obrat. Bio je petak, 1. rujna 2023., nešto iza 18 sati. Novi trener Eintrachta iz Frankfurta upravo je napustio klupski trening-centar, ljetni prijelazni rok u Njemačkoj službeno je završio, a Toppmöller je otišao uvjeren da je njegov kadar za tekuću sezonu konačno formiran – uključujući i njegovog napadačkog asa Randala Kola Muanija, koji će ostati u klubu.
No, u Francuskoj je prijelazni rok još trajao nekoliko sati, do 23 sata, i Paris Saint-Germain odlučio je povući odlučujući potez. Tjednima su čelnici pariškog kluba s Eintrachtovim sportskim direktorom Markusom Kröscheom pregovarali o visini odštete za Kolo Muanija. Zahtjevi su bili toliko udaljeni da nitko u Eintrachtu više nije računao s dogovorom.
Pogotovo jer je klub, nakon odlazaka ofenzivnih snaga poput Jespera Lindströma, Rafaela Borréa, Ragnara Achea ili Daichija Kamade, ovisio o napadaču koji je sezonu prije u Bundesligi zabio 16 golova i asistirao za njih 14.
„Kod praktički bilo kojeg drugog kluba bio bih siguran da se taj transfer više neće dogoditi. Financijski su zahtjevi bili predaleko“, opisuje sportski direktor Timmo Hardung kasniju večernju dinamiku. „Ali PSG nije normalan klub; odjednom se nakon 18 sati pojavila ponuda s kojom se više nije računalo. Pa smo ponovno upalili laptop.“
U uredu u slijepoj ulici „Im Herzen von Europa“ iza Eintrachtova stadiona zavladao je metež. Do ponoći su bile dovršene sve formalnosti, potrebni dokumenti učitani u FIFA-ine portale, a svi ugovorni elementi provjereni. Eintracht je odjednom postao bogatiji za 95 milijuna eura, uključujući sve bonuse, plative u ratama tijekom nekoliko narednih godina, koje će klub dobiti iz Pariza za Kola Muanija. Nikada u svojoj 125-godišnjoj povijesti Frankfurt nije toliko zaradio na jednom transferu. U kombinaciji s ostalim prodajama igrača, klub je u ljeto 2023. inkasirao oko 150 milijuna eura.
Dino Toppmöller kasnije će se šaliti da se, nakon što ga je Markus Krösche nazvao kako bi ga obavijestio o novoj ponudi PSG-a, potajno nadao kako će neki haker srušiti Eintrachtove servere i time birokratskim putem spriječiti Kolo Muanijev odlazak. Konačno, preko noći raspale su se sve ideje o kojima je od svog dolaska na prvu stanicu kao glavni trener razmišljao. „U pripremama za 2023. imali smo sedam napadača, da bi na kraju ostala samo dvojica“, kaže trener. „Naša je igra dijelom bila prilagođena Kolu. Izgubiti ga u tako kratkom roku definitivno mi je uzelo barem jednu neprospavanu noć.“
Posljedice za Toppmöllera i njegov stručni stožer bile su teško predvidive. U kronično nervoznoj sredini ovog financijskog središta Njemačke nisu baš svi bili oduševljeni angažmanom trenerskog početnika koji treba naslijediti Olivera Glasnera, čovjeka koji je s Eintrachtom osvojio Europsku ligu. Markus Krösche priznao je Toppmölleru u tim trenucima da zna kako se osjeća: „Prodajom smo odjednom izgubili 70 posto naših prošlosezonskih bodova (golovi i asistencije)“, kaže sportski direktor. „Bilo nam je svima jasno da će štekati, ali htjeli smo nastaviti put s Dinom.“
Kad je Toppmöller nakon razgovora izašao na jutarnji trening, dao je momčadi do znanja da se ne želi baviti stvarima koje više ne može promijeniti. Pozvao je 19-godišnjeg Španjolca Nacha Ferrija na vježbe za napadače i dao ubacivati lopte u kazneni prostor. „Morao sam se pobrinuti da nitko ne pomisli kako sam potpuno shrvan“, prisjeća se Toppmöller. „Odmah smo prionuli poslu i pokušali odašiljati više samopouzdanja nego što ga je tada stvarno bilo.“ Ferri je na koncu sezone u Bundesligi skupio 68 minuta.
Transfer u posljednji trenutak dao je sezoni sasvim novu dramaturgiju. Prazninu koju je ostavio Kolo Muani trebao je popuniti Omar Marmoush. Njegova nova sloboda i samopouzdanje, proizašli iz činjenice da je jedina prava alternativa na poziciji centralnog napadača, uskoro će se isplatiti golovima. Ipak, sezona 2023./24. bit će teška kušnja za klub i novog trenera.
Eintracht je neslavno ispao u osmini finala DFB-Pokala protiv trećeligaša 1. FC Saarbrückena. U Konferencijskoj ligi momčad se osramotila protiv belgijskog predstavnika Royale Union Saint-Gilloise. A u prvenstvu je Toppmöllerova momčad u proljetnom dijelu slavila u samo četiri od 17 utakmica. Skupa nova pojačanja poput Huga Ekitikéa teško su se privikavala na novu sredinu.
U proljetnoj fazi mediji su počeli oštro kritizirati Toppmöllera. Kružile su glasine o njegovoj zamjeni Rogerom Schmidtom, s kojim je Markus Krösche već dugo u dobrim odnosima. Ipak, posrnula konkurencija u ligi pobrinula se za to da se Eintracht, unatoč svim poteškoćama, na koncu sezone plasira na šesto mjesto, odnosno kvalificira za Europsku ligu i da sportski direktor održi obećanje o nastavku suradnje s Toppmöllerom.
Bio je to tih, sretan, završetak sezone u kojoj se u Eintrachtu ponovno promijenilo nešto temeljno. Već tri desetljeća jedina konstanta kod momčadi iz Hessena su stalne promjene. Vrijeme kada su Charly Körbel ili Willi Neuberger kroz svoju lojalnost postali rekorderi po broju nastupa u Bundesligi, a momčad godinama nosila osovina Grabowski–Hölzenbein–Nickel, odavno je nestalo. Do 1996. Eintracht je uvijek pripadao grupi bitnih prvoligaških klubova. Psihološki ležeran, nije nikada nakon 1959. ponovno osvojio prvenstvo, ali je uvijek bio vrijedan pažnje. Prvo ispadanje iz lige na kraju sezone 1995./96. uništio je taj samorazumljivi status. Još nedavno je Eintracht s konceptom „Fußball 2000“ uzbuđivao srca navijača, a onda se morao suočiti s teškim putem i padom u drugu ligu.
Ispadanje se vremenski poklopilo s Bosmanovom presudom, pa je klub nakon ispadanja morao izbrisati svu vrijednost igrača iz bilance, jer su sada svi mogli otići bez odštete. Klub je upao u tešku depresiju, nekoliko je puta jedva izbjegao bankrot i gubitak licence. Tek Heribertu Bruchhagenu uspjelo je nakon 2003. stabilizirati SGE na ekonomskoj razini. U njegovoj eri nastala je izjava: „Novac cementira mjesto na tablici.“ Time je tadašnji šef legitimizirao svoj put gospodarske razboritosti, ali je ujedno osigurao da Frankfurt u njegovo vrijeme uglavnom igra za opstanak u ligi kao glavni cilj.
Kad je Bruchhagen 2016. odstupio, na klupi je već sjedio Niko Kovač, koji je Eintracht preko kvalifikacijskih utakmica protiv 1. FC Nürnberga spasio od drugoligaške sudbine. Da je Eintracht tada peti put u dvadeset godina ispao, povratak među njemačke top-klubove bio bi skoro nezamisliv. Pod vodstvom sportskog direktora Fredija Bobića i trenera Nike Kovača započelo je novo razdoblje. Pravni stručnjak Axel Hellmann, u upravi od 2012., a od 2021. njen glasnogovornik, naziva angažman Kovača nakon tmurnih desetljeća „game-changerom“: „S kakvom ozbiljnošću i marljivošću je Niko radio na sportskom uspjehu, nisam ovdje ranije vidio“, objašnjava 53-godišnjak. „Taj radni moral Eintracht je zadržao do danas. Pokazao je ljudima da se i nogomet može ‘odrađivati’.“
Kovaču i Bobiću uspjelo je u momčad uklopiti jeftine igrače na posudbi, stvoriti snažnu ekipu koju je međutim nakon svake sezone trebalo poprilično preoblikovati. Ključne su igrače redovito otimali bogatiji klubovi, jer jednostavno nije bilo ekonomskih argumenata za njihovo zadržavanje. U svibnju 2018. međutim, sportsko vodstvo uspjelo je u nečemu što se u tako kratkom vremenu nije moglo predvidjeti: Eintracht je u finalu DFB-Pokala pobijedio moćni Bayern s 3:1. Bio je to prvi trofej nakon trideset godina.
Uspjeh protiv Bayerna, ostvaren uz momčad sastavljenu od odbačenih i lukavih igrača poput Kevina-Princea Boatenga ili Ante Rebića, stvorio je novu priču: Eintracht se više, kao nekad, ne može svrstavati u krug top-klubova samo zbog tradicije i prosperitetnog velegrada. Morao se iz tamnice ispadanja i prijetnji oduzimanjem licence polako uzdići natrag do vrha. Više nije bila riječ o kapricioznoj divi čija sudbina ovisi o hirovima legendi poput Jürgena Grabowskog, Lajosa Detaerija, Uwea Beina ili Mannija Binza, već o klubu koji je, zbog ekonomskih ograničenja i izgubljenih godina, prisiljen stalno se iznova izmišljati.
Ključno je da su planovi klupske uprave danas daleko održiviji i da se suzdržavaju od afektivnih reakcija. Između 1996. i 2016. Eintracht je 16 puta mijenjao trenera. Od Kovača, koji je nakon kup trijumfa 2018. prihvatio ponudu Bayerna, Dino Toppmöller tek je treći trener na klupi Eintrachta. I Kovač i njegov nasljednik Adi Hütter sami su napustili klub, ne zato što bi ih čelnici otpustili zbog neuspjeha. Oliver Glasner također je odradio svoj ugovor do 2023. „Naš je cilj“, objašnjava sportski direktor Timmo Hardung novu klupsku filozofiju, „malo se odmaknuti od isključivog vrednovanja rezultata i više procjenjivati djelovanje. Ako se u nogometu vodite samo rezultatima, to gotovo uvijek završi kobno, jer rezultate u ovoj igri možete samo djelomično kontrolirati.“
Novi pristup izravno utječe na bilancu: Od 2016. Eintracht se u osam sezona šest puta plasirao u Europu. Klub je na domaćoj i međunarodnoj sceni stekao reputaciju okruženja u kojem se dobri igrači, još uvijek nesavršeni, ali svjesni da imaju prostora za napredak, mogu rapidno razvijati. Vjerojatno nijedan europski prvoligaš posljednjih godina nije ispisao toliko nezaboravnih priča: „Bruda, lansiraj dugu loptu“ 2018. „Bivolje krdo“ (Büffelherde) Luka Jović, Ante Rebić i Sébastien Haller u sezoni 2018./19.
Zatim sjajno europsko putovanje u sezoni 2021./22., okrunjeno osvajanjem naslova u Europskoj ligi protiv Rangersa u Sevilli, koje je desetke tisuća Eintrachtovih navijača, starih i mladih, iz raznih društvenih slojeva, pretvorilo u višemjesečni happening. Uz pomno i kreativno nabavljanje ulaznica, čak se i Camp Nou u Barceloni jedne večeri pretvorio u Eintrachtov dnevni boravak.
Bez senzacionalne pobjede u Europskoj ligi 2022., uvjeren je Markus Krösche, ne bi bilo daljnjeg pisanja te priče o uspjehu. „Bez tog trijumfa“, kaže sportski direktor, „nakon 11. mjesta u ligi na kraju sezone morali bismo prodati sve nositelje igre – a klub bi krenuo drugim putem.“ Eintracht je u korona-krizi zabilježio gubitak od 70 milijuna eura. Jedino je zaobilazni put preko europskog trofeja sljedeće godine osigurao nastup u Ligi prvaka – i prijeko potrebne prihode.
Jedina trajna konstanta u cijeloj toj priči su navijači, koji poput orla s klupskog grba na svojim širokim krilima nose momčad do uspjeha. Klub je svjestan da magija koju Eintracht sada odašilje diljem Europe proizlazi uvelike i iz podrške navijača. Posljednjim proširenjem stadiona naglasak je stavljen na povećanje kapaciteta stajaćih mjesta. Uprava ponosno ističe da se uvijek moraju nuditi jeftine ulaznice ispod deset eura, kako bi i siromašniji navijači imali pristup. „Naš stadion mora uvijek biti tvrđava, nitko ne smije ovamo dolaziti rado“, kaže Axel Hellmann, objašnjavajući simbiozu sportskog uspjeha i navijačke mase, „za to nam treba zanos s tribina, a u zadnjoj liniji protivniku također mora biti neugodno.“
Osvajanje UEFA-inog kupa bilo je za klub i prokletstvo i blagoslov istovremeno. Jasno, pobjeda je potaknula ekonomsku konsolidaciju i na desetljeća unaprijed osigurala privrženost navijača. Taj uspjeh je u bahatom bankarskom gradu nakon desetljeća loših rezultata zadovoljio i latentnu taštinu navijača Eintrachta, koji sada mogu parirati simpatizerima Bayerna ili Borussije Dortmund. Ali to je očekivanje u nepredvidivoj završnici sezone 2023./24. odjednom prelazilo u nezadovoljstvo. Ni Axel Hellmann nije bez krivnje što su apetiti narasli. U siječnju 2024. se hvalio da je aktualni kadar najbolji otkako je on na čelu kluba. „Danas to ne bih više tako rekao“, smije se, „jer to budi očekivanja koja je teško ispuniti. Najbolji kadar ne znači automatski i najbolju momčad.“
Ipak, njegov optimizam nije bio sasvim neutemeljen. Iako su u ljeto karijeru završili iskusni Makoto Hasebe i Sebastian Rode, u vrlo mladoj momčadi (prosječno 24,8 godina) odmah se formirala nova hijerarhija. Dino Toppmöller rasporedio je odgovornost na više igrača. Kapetani Kevin Trapp, Robin Koch i Mario Götze imaju iza sebe i nastupe za reprezentaciju. Nova pojačanja Rasmus Kristensen i Arthur Theate bez problema su se uklopila u momčad, a čini se da se s obrambenim vođom Robinom Kochom razumiju gotovo naslijepo. „Trenerski stožer shvatio je da takvoj mladoj ekipi treba ponekad dati da se jednostavno razmaše“, objašnjava 28-godišnji Robin Koch duh koji vlada. „Mislim da imamo i iskusnu osovinu – Mario, Trappo, Timothy (Chandler, op. a.) i ja – koja u svlačionici održava potreban red.“
Odlazak stopera Williana Pachoa, koji je u ljeto za 40 milijuna eura otišao u PSG, skoro se i ne osjeti. Hugo Ekitiké se u međuvremenu snašao i s Omarom Marmoushom čini napadački dvojac koji, nakon „Bruda“ i „Bivoljeg krda“, kani postati sljedeće legendarno frankfurtsko društvance. Nitko više ne spominje Randala Kola Muanija, koji se u Parizu od svog odlaska nije uspio nametnuti iznad statusa pričuvnog igrača. Proživljava sudbinu mnogih koji su se u inspirativnom frankfurtskom okruženju uzdigli do zvijezda, a potom podlegli zovu top-klubova, da bi im se razvoj na novoj destinaciji zaustavio: Luka Jović, Filip Kostić, Sébastien Haller, Ante Rebić, André Silva… Popis izgubljenih srećkovića je dugačak!
Kako bi se spriječio daljnji egzodus, klub uskoro planira novi oblik dokapitalizacije. Do trenutka zaključenja teksta, čelnici se o tome nisu izjašnjavali, jer su navijači i članovi vrlo osjetljivi kad je riječ o prodaji prava i tuđem kapitalu. Zato se uprava pomno drži odgovarajućih komunikacijskih puteva. Nedavno je Eintracht objavio dobit od 26,9 milijuna eura, ali za tekuću godinu će se bilanca pogoršati.
Razlog je jednostavan: Osim Pachova transfera, gotovo cijela momčad je ostala na okupu. „Ako želimo zadržati kontrolu nad igračem poput Omara Marmousha i ne prodati ga, bez obzira na trajanje ugovora, onda nam trebaju financijski manevri za to“, kaže Axel Hellmann. „To što ga sada nismo prodali nije optimalno za našu bilancu, ali nam sportski jako pomaže.“
Pozitivna posljedica toga je da je tijekom ljeta izrasla momčad koja se dobro slaže i izvan terena, a zahvaljujući uravnoteženoj rotaciji, igrači si međusobno žele uspjeh. Iskustva iz prošle sezone ojačala su međusobni osjećaj da se zajednički može svladati gotovo svaka prepreka. „Prošli smo prošle sezone kroz puno negativnih iskustava: gubitak pet igrača odgovornih za 70 posto naših golova, zatim rano ispadanje iz Kupa i Konferencijske lige, za koje smo opravdano bili kritizirani“, objašnjava Toppmöller. „No upravo nas je to sve zbližilo.“
Pripreme u Sjevernoj Americi dodatno su osnažile taj duh. Ponekad su dovoljni svakodnevni prizori da zategnu međuljudske veze: U srpnju je momčad stajala uz Río Grande, rijeku koja dijeli El Paso u Teksasu i Juárez u Meksiku. Toppmöller je već tijekom iscrpljujućih treninga na vrućinama SAD-a uvidio kako svi zdušno rade. Na putu do prijateljske utakmice protiv FC Juáreza, momčad je nekoliko sati prije početka zapela u gužvi na granici i odlučila prijeći most pješice. Igrači su si međusobno pomagali popunjavati dokumentaciju, uzeli svoje torbe i u koloni marširali desetak minuta preko vrućeg asfalta u Meksiko. To nije nikakav podvig, ali je ipak znak tihog međusobnog razumijevanja i dokaz da male nepravilnosti u proceduri mogu dodatno zbližiti skupinu.
Trenerski tim od tada „fino ugađa“ brojne detalje. Suradnja u obrambenoj četvorci već gotovo savršeno funkcionira. Na treninzima igrači dobivaju detaljne obrasce dodavanja, primjerice kako protivnika u izlasku s loptom navući na jednu stranu, pa iznenada prebaciti stranu preko veznog igrača, a zatim visoko na lijevu stranu u situaciju jedan na jedan, gdje zatim samo nedostaje završno dodavanje u šesnaesterac. Što je u proljeće uspijevalo uglavnom slučajno, sada se sve češće može vidjeti na terenu. „Prošle sezone često sam se ljutio jer napadači nisu bili tamo gdje smo se dogovorili da trebaju biti. Sada je to puno bolje“, sažima Toppmöller. „Momci pokazuju da su sposobni za razvoj i da žele učiti. Sad su uglavnom točno tamo gdje trebaju biti.“
Neki nastupi momčadi djeluju gotovo kao koreografirane predstave. Prije prve službene utakmice u DFB-Pokalu protiv drugoligaša Eintracht Braunschweiga vladala je nervoza. Što ako sve krene po zlu? No već je taj dvoboj postao demonstracija moći – SGE je pobijedio 4:1. Gostujuća pobjeda kod VfL Wolfsburga u 3. kolu postavila je novi uskličnik i pokazala svima: Automatizmi su se uigrali. Od tada raste uvjerenje među igračima da mogu savladati i velike protivnike. Pobjeda 3:1 u vrućem grotlu Beşiktaşa na Dan njemačkog jedinstva konačno je dokazala kakvu čvrstoću i uvjerenje ova momčad ima.
Krajem listopada Eintracht je u utakmici Kupa protiv Borussije Mönchengladbach nakon 15 minuta ostao s igračem manje, jer je Arthur Theate dobio crveni karton. Ali potaknuti hukom 58.000 gledatelja, igrači su se ponovno izvukli iz neugodne situacije golovima Ekitikéa i Marmousha te s 2:1 prošli u osminu finala, gdje su nakon devet utakmica bez poraza tijesno ispali od RB Leipziga. „Ključna razlika je što je sada kadar mnogo širi i kvalitetniji, što nam daje više mogućnosti za rotaciju“, svodi Toppmöller uspjeh na bitno. „Vidi se to po tome što prolazimo kroz engleske tjedne (utakmice srijedom) bez ozlijeđenih igrača.“
Dokle može ići ova euforija? Axel Hellmann priča anegdotu kako je u jesen 1993. kao student otišao na semestar u Englesku. Eintracht je tada predvodio Bundesligu s 20:2 bodova. Trener je bio Klaus Toppmöller. Ponosno je prijateljima najavio da popiju jedno pivo za njega kad se osvoji naslov prvaka. Eintracht tada nikad nije igrao bolji nogomet u njegovim očima. No s hirovitom „divom“ sve je poslije krenulo nizbrdo. Na kraju sezone Toppmöller je otišao, Eintracht završio peti, a dvije godine kasnije ispao iz lige.
Iako Hellmann ni danas ne može objasniti zašto je tada sve pošlo po zlu, drago mu je što Toppmöllerov sin Dino nastavlja tradiciju u Eintrachtu: „S velikim zadovoljstvom vidim da je napadački nogomet očito genetski ukorijenjen u obitelji Toppmöller“, kaže šef uprave. „Ovog puta neću otići u Englesku, nego ću i dalje sve pomno promatrati izbliza.“ Od „Fußball 2000“ do „Fußball 2030“. Ponovimo opet taj vremenski skok.
Ipak, izgovaranje riječi „prvenstvo“ i dalje je strogo zabranjeno. „Nismo ludi! Pogledajte samo konkurenciju“, odbrusit će Hellmann. Unatoč tomu, u „srcu Europe“ (Im Herzen von Europa) odustali su od nametanja misli kakve su vrijedile u Bruchhagenovo doba. Cilj je, kako javno kažu, što je bolje moguće zadržati ovu momčad. „S obzirom na našu nisku prosječnu dob, računam da ćemo u iduće dvije-tri godine morati samo minimalno prilagođavati kadar“, kaže sportski direktor Krösche.
Luksuzni transferi, poput onog Kola Muanija, i dalje su nužni ako klub želi stalno jahati na valu uspjeha. Trideset godina nakon bolnog pada, u Frankfurt je stiglo novo samopouzdanje. „Mi smo uspješan klub, a prema gore nam još nisu postavljene granice“, kaže Axel Hellmann. „Više se ne zadovoljimo time da ne ispadnemo, već se stalno pitamo: Koje mogućnosti imamo i kako ih možemo iskoristiti?“
U Borussiji Dortmund zabrinuto gledaju razvoj u Frankfurtu, jer nakon Bayera iz Leverkusena sada još jedan klub polaže pravo na poziciju glavnog pratitelja Bayerna. „Cilj nam je da se u idućim godinama redovito kvalificiramo za međunarodna natjecanja i da se u tim natjecanjima stalno penjemo prema vrhu“, kaže Hellmann, „kako bismo u sljedećih četiri, pet godina barem povremeno igrali i u Ligi prvaka.“
A da se i prvak kvalificira za Ligu prvaka, Hellmann dobro zna.