Njemačka je i drugu utakmicu na Svjetskom prvenstvu završila pobjedom, ali ovaj put nije bilo šetnje. Nakon uvjerljivih 7:1 protiv Curaçaa, momčad Juliana Nagelsmanna protiv Obale Bjelokosti morala je pokazati puno više od napadačke lakoće. Morala je pokazati otpornost, strpljenje i sposobnost da se izvuče iz vrlo neugodne faze utakmice.
Pobjeda 2:1 u Torontu približila je Njemačku prvom mjestu u skupini E. Za potvrdu vrha bit će joj dovoljan i remi protiv Ekvadora. Još važnije od same ljestvice jest dojam da ova reprezentacija ima više načina kako doći do cilja. Može napadati, može reagirati s klupe, može preživjeti teške trenutke i može se podići onda kada joj utakmica prijeti izmaknuti iz ruku.
Teška faza koja Njemačku nije slomila
Njemačka je na poluvremenu gubila, a početkom drugog dijela djelovala je ozbiljno uzdrmano. Otprilike petnaest minuta nakon odmora momčad je izgubila kontrolu, prostor između linija postao je preširok, a Obala Bjelokosti fizičkom snagom i brzinom počela je sve više gurati utakmicu u smjer koji joj odgovara.
To je bila prva prava krizna faza Njemačke na turniru. Protiv Curaçaa se nakon primljenog pogotka brzo uspjela vratiti u ritam, ali sada je nasuprot sebe imala suparnika koji je bio snažniji, zreliji i opasniji. Obala Bjelokosti nije bila samo neugodna momčad s brzim krilima, nego protivnik koji zna igrati nogomet i koji je Njemačkoj jasno pokazao da će na ovom turniru svaka ozbiljnija kriza biti kažnjena.
Upravo zato pobjeda ima dodatnu težinu. Njemačka nije samo pobijedila. Ona je u jednom trenutku morala izdržati pritisak, preživjeti vlastite slabosti i pronaći put natrag u utakmicu.
Undav više nije samo igrač s klupe
Deniz Undav bio je junak večeri. Nakon što je već protiv Curaçaa kao pričuvni igrač sudjelovao u tri pogotka, u Torontu je otišao korak dalje. Protiv puno ozbiljnijeg suparnika zabio je oba njemačka pogotka i jasno poručio Nagelsmannu da njegova uloga ne mora biti ograničena samo na ulazak s klupe.
Prvi pogodak, za izjednačenje, sam je započeo promjenom strane i zatim završio akciju. Drugi je došao nakon sjajnog dodavanja Felixa Nmeche, a Undav ga je realizirao mirno i precizno. To je odlika napadača koji ne treba deset prilika da bi ušao u ritam. Njemu je dovoljno malo prostora i pravi trenutak.
Undav je za ovu Njemačku sve važniji zato što donosi nešto drukčije. Nije najzvučnije ime, nije igrač oko kojega se gradi marketinška priča, ali je konkretan. U kaznenom prostoru ima osjećaj, zna se postaviti, a kada uđe u utakmicu, ne djeluje kao netko tko treba vremena da se prilagodi. Upravo takvi igrači često odlučuju turnire.
Nagelsmannov potez promijenio je utakmicu
Velike zasluge za preokret idu i Nagelsmannu. U trenutku kada je Njemačka izgubila ravnotežu i kada je utakmica počela izmicati kontroli, izbornik nije čekao da se stvari same poprave. Nakon otprilike sat vremena odlučio je napraviti hrabar potez – trostruku izmjenu.
Ta promjena nije bila kozmetička. Bila je poruka momčadi da se mora promijeniti ritam, energija i struktura igre. Njemačka je trebala nove impulse izvana, a upravo ih je dobila. Nagelsmann je time pokazao da ne želi biti pasivni promatrač, nego izbornik koji je spreman riskirati i reagirati u pravom trenutku.
Posebno je zanimljiv bio ulazak Nadiema Amirija umjesto Aleksandra Pavlovića. Na papiru je to značilo da Njemačka umjesto klasičnijeg zadnjeg veznog dobiva ofenzivnijeg veznjaka. U stvarnosti, taj potez dao je momčadi drukčiji ritam i pomogao joj da ponovno preuzme kontrolu. Bio je to hrabar potez u fazi kada je Njemačka imala obrambene i orijentacijske probleme, ali se na kraju isplatio.
Pozitivni znakovi jači su od upozorenja
Nakon ovakve utakmice ima dovoljno materijala za analizu i kritiku, ali pozitivni znakovi ipak prevladavaju. Njemačka je pokazala duh zajedništva. To se vidjelo nakon pobjedničkog pogotka, ali i nakon završnog zvižduka, u zajedničkoj proslavi i počasnom krugu.
Takvi trenuci na velikim turnirima mogu biti važniji nego što se čini. Njemačka je to već doživljavala. Godine 2006. Oliver Neuville kao pričuvni igrač zabio je Poljskoj u sudačkoj nadoknadi i probudio cijelu zemlju. Godine 2014. pobjeda protiv Alžira nakon produžetaka u osmini finala stvorila je posebnu unutarnju snagu u momčadi koja je kasnije otišla do naslova.
Naravno, još je rano za velike usporedbe. Ovo je tek druga utakmica skupine. Ali pobjede koje dođu nakon problema često više povežu momčad od laganih pobjeda. Protiv Obale Bjelokosti Njemačka je dobila baš takvu večer.
Stari problemi na bokovima nisu nestali
Ipak, Nagelsmann ima mnogo toga za popraviti. Najveći problem bio je upravo onaj o kojem se govorilo prije utakmice: obrana bokova i zaustavljanje brzih krilnih igrača Obale Bjelokosti.
Yan Diomande, igrač Leipziga, najavljivan je kao glavna prijetnja i to je na terenu potvrdio. On je pripremio vodeći pogodak Obale Bjelokosti preko njemačke desne strane. Joshua Kimmich u prvom je dijelu imao neobičnih problema u postavljanju, a neke situacije nisu kažnjene samo zato što Diomande nije bio dovoljno precizan u tehničkoj izvedbi.
To je upozorenje. Ako Njemačka želi daleko, ne smije dopustiti da joj protivnik tako lako otvara bokove. Pomoć krila, brže zatvaranje veznog reda i bolja komunikacija sa stoperima moraju biti jasniji. Protiv Obale Bjelokosti to je na kraju prošlo. Protiv još kvalitetnijih suparnika moglo bi biti presudno.
Zašto se čekalo sa Schlotterbeckom?
Jedna od tema za raspravu je i situacija s Nicom Schlotterbeckom. Dortmundov branič već se nakon deset minuta ozlijedio u predjelu lijevog gležnja. Nakon petnaest minuta morao je na obradu, a isto se ponovilo i tijekom stanke za piće.
Antonio Rüdiger već je bio spreman za ulazak, skinuo je opremu za zagrijavanje i čekao znak, ali promjena se nije dogodila. Schlotterbeck se nastavio boriti do poluvremena. Nije bio izravno kriv za primljeni pogodak, ali nije djelovao onako odlučno, slobodno i sigurno kao inače. To nije pridonijelo općem osjećaju sigurnosti u zadnjoj liniji.
Rüdiger je nakon ulaska donio stabilnost, ali ostaje pitanje što bi dulji izostanak Schlotterbecka značio za Njemačku. On je ljevak i kao takav važan za ravnotežu u obrani. Kada je Rüdiger ušao, igrao je desno, dok je Jonathan Tah pomaknut na lijevu stranu središnje obrane. To može funkcionirati, ali nije isto kao imati prirodnog lijevog stopera.
Pavlovićev problem u duelima mora zabrinuti
Još veći razlog za analizu jest nastup Aleksandra Pavlovića. Mladi veznjak Bayerna ima puno kvalitete s loptom, mirnoću i dobar osjećaj za igru, ali protiv Obale Bjelokosti pokazale su se ozbiljne slabosti u duelima i zatvaranju prostora.
Njegova nedovoljna odlučnost otvarala je rupe u sredini terena. To nije prvi put da se takav problem nazire. I protiv Curaçaa su se vidjeli slični signali, ali suparnik tada nije imao kvalitetu da ih iskoristi. Obala Bjelokosti bila je puno opasnija i puno jasnije je napadala prostore koje je Njemačka ostavljala.
Nagelsmann je ovaj put reagirao. Izvadio je Pavlovića i promijenio strukturu veznog reda. To je bila važna odluka jer pokazuje da izbornik nije slijepo vezan uz početni plan. No ako se Njemačka u nastavku turnira želi osloniti na Pavlovića, morat će pronaći način da ga bolje zaštiti ili od njega dobije više čvrstine bez lopte.
Pobjeda koja daje samopouzdanje za nokaut-fazu
Njemačka je ovom pobjedom osigurala prolazak u nokaut-fazu i došla vrlo blizu prvog mjesta u skupini. Remi protiv Ekvadora bit će dovoljan za potvrdu vrha, što bi moglo donijeti bolju poziciju za nastavak turnira.
No važnije od matematike je ono što je momčad pokazala. Nakon laganog otvaranja protiv Curaçaa, sada je prošla kroz puno ozbiljniji test. Gubila je, bila uzdrmana, imala taktičkih i pojedinačnih problema, ali je pronašla način za povratak.
To je dobra vijest za Nagelsmanna. Njemačka nije savršena i to se jasno vidjelo. Ali ima širinu, ima igrače koji mogu promijeniti utakmicu, ima izbornika koji se usudio povući rizične poteze i ima napadača poput Undava, koji sve glasnije kuca na vrata startnih 11.
Takve pobjede ne osvajaju turnir same po sebi, ali stvaraju vjeru da momčad može rasti. A na Svjetskom prvenstvu upravo je to često najvažnije: ne biti najbolji u prvoj utakmici, nego iz svake utakmice izaći jači.
