Novi način igranja Lige prvaka donio je ono što je mnogima bilo najvažnije: spektakl. Završni dan natjecanja ponovno je bio prava nogometna poslastica, s dramom na gotovo svim stadionima, s nevjerojatnim obratima i čak 61 pogotkom. Takav rasplet u drugoj sezoni nakon reforme značajno je ublažio kritike i dio skeptika pretvorio u navijače novog sustava. No, koliko god zabava bila neupitna, ona sama po sebi nije dokaz da je ukupna razina natjecanja porasla.
Ako se kao mjerilo uzme čista napetost, novi format doista izgleda kao dobitak. Više utakmica, više kombinacija, više situacija u kojima se tablica okreće iz minute u minutu. Ipak, napetost se može stvoriti i bez vrhunske kvalitete, a upravo tu leži ključna dilema. Ovosezonski uvjerljivi porazi, “pregažene” momčadi i rezultati s velikim razlikama bili su savršena municija za one koji su od početka tvrdili da proširenje natjecanja razvodnjava razinu i povećava broj susreta koji su u praksi jednosmjerne ulice.
Jedan od pozitivnih učinaka novog sustava jest i to što su autsajderi barem malo vidljiviji. Momčadi poput Qarabaga iz Agdama i Bodøa/Glimta prošle su granicu neprimjetnosti i ostale u igri, što u starom okviru često ne bi bilo moguće ili bi se dogodilo rjeđe. No, to je istodobno i granica priče: uletjeti među stalnu elitu i probiti se kroz zid financijskih razlika i dalje je gotovo nemoguća misija. Novi sustav može približiti autsajdere reflektorima, ali im ne može čarobno izjednačiti proračune.
Zanimljivo je da su i velika imena osjetila posljedice novog poretka. Prošlogodišnji finalisti Inter i Paris Saint-Germain, kao i Real Madrid, nisu izborili izravni ulazak u osminu finala. To na papiru zvuči kao dokaz veće neizvjesnosti, ali u praksi više govori o tome da se u ovom sustavu puno toga može “izvući” i kroz dodatni krug. Jer dok su nekad slabiji ulazni bodovi često značili brzi kraj, sada postoje vrata spasa – doigravanje kao zaštitna mreža.
Njemački klubovi pritom su poslali šaroliku sliku, slično kao i u prvoj sezoni. Bayern je, uz izuzetak poraza 1:3 kod Arsenala, djelovao uvjerljivo i zrelo, a pobjeda 2:1 protiv PSG-a početkom studenoga bila je svojevrsna mapa za ono što će biti potrebno i u proljetnom dijelu: čvrstina, jasna ideja i mirnoća pod pritiskom. Za razliku od prošle godine, kada su kao dvanaesti morali kroz doigravanje, sada izgledaju stabilnije i gladnije, a kao dodatni dobitak dolazi i činjenica da do mogućeg finala izbjegavaju Arsenal kao drugoplasirani.
Borussia Dortmund i Bayer Leverkusen su si sami zakomplicirali život u završnici ligaške faze, propustili bolju startnu poziciju, ali su na kraju ipak napravili ono osnovno: izborili su doigravanje. Frankfurt je, s druge strane, osjetio surovu stranu elite. Iako su krenuli furiozno, s impresivnih 5:1 protiv Galatasaraya, ubrzo se pokazalo da je ovo natjecanje za njih ipak prevelik zalogaj. Momčad je djelovala preopterećeno, a dojam je da je kvaliteta kadra bila precijenjena u odnosu na zahtjeve najviše razine.
Ako se gleda šira slika, čini se da je engleska liga dodatno učvrstila prednost. Čak i uz dojam da je Manchester City nakon dugih godina pod Pepom Guardiolom u dijelu sezone djelovao umorno i na rubu zamora, na kraju su ipak “uhvatili” mjesto među osam najboljih. Pet engleskih klubova, predvođenih Arsenalom koji je prošao bez ijednog poraza i s osam pobjeda, izravno je osiguralo osminu finala – moćna poruka kontinentalnoj konkurenciji.
Među razočaranjima se, pak, posebno ističu Napoli i Ajax, klubovi koji nose golema nasljeđa i imena koja su sinonim za povijest europskog nogometa. U novoj stvarnosti, velika tradicija više nije zaštitni oklop. Benfica, koju vodi José Mourinho, ušla je u doigravanje u posljednjim trenucima protiv Reala što je dokaz da se u ovom “cirkusu visoke cijene” planovi mijenjaju iz minute u minutu, a ono što se danas čini sigurnim, sutra se pretvara u borbu za goli nastavak natjecanja.
Upravo tu doigravanje postaje zanimljiv fenomen. Možda je to samo dodatna prepreka, ali može biti i samo još 180 minuta na putu prema slavi. PSG je i ovaj put završio tek jedanaesti, no prošle sezone su bili petnaesti pa su u proljeće izgledali kao momčad koju treba zaobići. To je najbolji dokaz da novi sustav nije nužno presuda onima koji zapnu u ligaškoj fazi, nego prilika da se pogreške prežive.
Zato se konačni zaključak nameće sam: novi format Lige prvaka donio je više uzbuđenja i širu priču, ali uzbuđenje samo po sebi ne potvrđuje veću kvalitetu. Spektakl je stvaran, ali razina je ponegdje pala, a veliki broj uvjerljivih rezultata to jasno otkriva. U ovom natjecanju, međutim, ništa nije konačno dok se ne zatvore vrata doigravanja, jer tko se domogne te zaštitne mreže, i dalje smije sanjati.
