Michael Olise u Bundesligi igra kao da mu je sve već unaprijed nacrtano u glavi: gdje je prostor, kad treba ubrzati, kad dodati, a kad završiti. Bayernovi navijači zbog toga sve češće sanjaju velike stvari, a pitanje koje se prirodno nameće glasi: ima li Francuz ono nešto da jednog dana postane najbolji nogometaš svijeta?
U svojoj kolumni na SKY-u Lothar Matthäus spušta loptu na zemlju, ali pritom ne umanjuje dojam koji Olise ostavlja. Istodobno se osvrće i na Eintracht Frankfurt, klub koji nakon smjene trenera Dina Toppmöllera ponovno traži smjer, i to u okolnostima koje su već godinama dio njihove stvarnosti.
Matthäus, prije svega, odbija sudjelovati u “nogometnom traču” oko novih trenera u Frankfurtu. Ne želi nagađati tko dolazi, tko odlazi i tko je “najbliži”. Po njemu, ključ nije u tome koga mediji guraju kao kandidata, nego što taj trener želi i što Frankfurt uopće želi biti. Tek kad se te dvije stvari poklope, smisleno je pričati o imenima. U suprotnom, sve ostaje na razini glasina, a Eintrachtu glasine ne trebaju, trebaju mu jasne odluke.
U isto vrijeme Matthäus brani ideju da se u Frankfurtu radi loše. Naprotiv, kaže da se u klubu radi kvalitetno, ali da je problem u tome što se uspjeh stalno mora iznova graditi. Kada Eintracht “pogodi” s igračima i uhvati dobar zamah, oni najzaslužniji često vrlo brzo odu. Tako spominje primjer Omara Marmousha i Huga Ekitikéa, igrača koji su se istaknuli pa napustili klub.
Na sve to dolaze ozljede, promjene u formi i manjak iskustva, a to su okolnosti u kojima trener lako ostane bez temelja pod nogama. Matthäus sugerira da je to bio i dio Toppmöllerova problema: nije imao stabilnost kadra koja omogućuje da se loše razdoblje prebrodi bez pucanja po šavovima.
Zato Matthäus povlači jasnu crtu prema Bayernu. Kaže da je Bayern jedini njemački klub koji može zadržati najveće zvijezde i koji ne mora stalno ulaziti u novi početak. Ta stabilnost nije samo financijska ili organizacijska, ona je i nogometna. U momčadi koja “funkcionira”, mladi igrači mogu rasti bez straha da će ih svaka pogreška koštati utakmice.
Aleksandar Pavlović i Lennart Karl, primjerice, upali su u sustav u kojem svatko zna svoju ulogu. Mladić može pogriješiti u kretanju, može donijeti krivu odluku, ali to se ne pretvara automatski u raspad cijele momčadi jer ostatak mehanizma radi.
Matthäus pritom naglašava i ulogu Vincenta Kompanyja. Trener se, kaže, na početku morao priviknuti na “veliki brod” kakav je Bayern, ali sada ga ima pod kontrolom. A ono što Bayern čini posebno opasnim nije samo kvaliteta, nego glad. Nitko se ne opušta, svi žele još, i taj unutarnji naboj tjera momčad da igra brže, hrabrije i s više samopouzdanja. Rekordi se gomilaju, a pobjede dolaze kao potvrda da sustav nije slučajan.
U tom kontekstu Matthäus posebno izdvaja Harryja Kanea. Ne vidi ga samo kao strijelca, nego kao graditelja igre, čovjeka koji postavlja temelje napada i spaja linije. Kane je, u njegovim očima, “arhitekt” ove momčadi, što je važna rečenica jer pokazuje koliko Bayernova dominacija nije samo trka i pritisak, nego i struktura.
A onda dolazimo do Olisea, koji je simbol te širine i te konkurencije. Matthäus ističe situaciju iz Leipziga: Olise je počeo na klupi, ali nije se durio niti tražio alibi. Ušao je i odgovorio na terenu s tri završna dodavanja i pogotkom. Takav odgovor je, po Matthäusu, karakteristika vrhunskih igrača: oni ne troše energiju na uvrede ili izgovore, nego “pričaju” nogometom.
Ipak, kada se postavi pitanje najboljeg nogometaša svijeta, Matthäus postaje vrlo praktičan. Za tu nagradu nisu presudne siječanjske pobjede, ni rezultat 5:1 u Leipzigu, ni lijepi potezi u prvom dijelu sezone. Presudni su trofeji. Ako Olise ne osvoji veliki naslov, bit će mu teško doći do te titule, čak i ako individualno briljira. Matthäus to objašnjava jednostavno: birače zanima Liga prvaka i Svjetsko prvenstvo, a ne domaća rutina, pa makar bila i spektakularna.
Zato naglašava da se ključni dojam o Oliseu neće stvarati na temelju proteklih pet mjeseci, nego na temelju sljedećih šest. U završnici sezone, kad se osvajaju pehari, i na velikom natjecanju koje dolazi ljeti. Navodi i primjer Ousmanea Dembéléa: nije morao imati savršene godine u kontinuitetu, ali je osvojio naslov prvaka i Ligu prvaka s Paris Saint-Germainom, pa se slika o njemu odmah promijenila. U svijetu nagrada, kolektivni uspjeh često pregazi čistu statistiku.
