U povijesti Bundeslige postoji cijela galerija igrača čija su imena gotovo izblijedjela iz javnog sjećanja, iako su u jednom trenutku bili dio velikih priča. Jedan od njih je Peter Ehmke, napadač iz Gelsenkirchena, čiji je put kroz nogomet bio sve samo ne ravan i miran.
Ehmke je ušao u povijest još kao tinejdžer. Bio je dio najmlađe početne postave u povijesti Bundeslige kada je tadašnji trener Schalkea Ivica Horvat 31. ožujka 1973. na teren poslao momčad u kojoj nijedan igrač nije imao više od 24 godine. Ehmke je tada imao tek 19. U napadu je, međutim, naišao na konkurenciju kakvu je malo tko mogao nadjačati: Klaus Fischer, Erwin Kremers, Rüdiger Abramczik… U takvom okruženju bilo je jasno da će teško izboriti stalno mjesto, pa je potražio sreću u 1. FC Kölnu.
Kada se kasnije osvrtao na to razdoblje, Ehmke ga je opisao kao „najgore vrijeme u svom životu“. Govorio je kako je atmosfera u klubu bila teška, puna spletki i zakulisnih igara. Spominjao je i ono što se u Kölnu kolokvijalno naziva „kelnska klika“ – izraz koji se koristi za zatvorene krugove ljudi koji sve rješavaju preko veza i nevidljivih dogovora.
Intrige i „mutni poslovi“ bili su, kako je govorio, svakodnevica. U jednom je trenutku čak optužio legendarnog Wolfganga Overatha da ga je na treningu namjerno tako udario u koljeno da mu je „napravio rupu“ – toliko je duboko osjećao nepravdu i neprijateljstvo.
U takvoj atmosferi nije mogao ostati. Njegov sljedeći bijeg vodio je preko granice, u Belgiju, u klub RC Mechelen. No ondje nije pronašao mir koji je tražio. Njemački su igrači u to vrijeme bili nepoželjni, a Ehmke je pričao da su ga navijači znali i doslovno pljuvati. Istodobno je, paradoksalno, zarađivao toliko novca da je jednom, kako je sam opisao, s koferom punim novčanica otišao u šumu i jednostavno ih bacao u zrak. Taj prizor govori puno o njegovom unutarnjem stanju: materijalno mu ništa nije nedostajalo, ali duševno je bio potrošen.
Kasnije se vratio u njemački nogomet i igrao za Rot-Weiss Essen te Bayer Uerdingen. Ipak, već s 27 godina rekao je zbogom profesionalnoj karijeri. Umjesto nogometa okrenuo se onome što ga je zaista smirivalo: vožnji bicikla i ribolovu, tihim i strpljivim oblicima bijega iz svakodnevice.
Godine 1983. preuzeo je vodstvo tvrtke za usluge sigurnosti „Pro Sicherheit Ehmke GmbH“, posla koji je bio daleko od reflektora stadiona, ali mu je donosio nešto što u nogometu nikada nije imao u potpunosti – kontrolu nad vlastitim putem.
Priča Petera Ehmkea podsjetnik je da iza statistika, utakmica i rezultata stoje ljudi čije karijere ne prate uvijek bajkovite linije uspona. Nekad se, iza kratkog bljeska na najvećoj sceni, kriju godine borbe s nepravdom, umorom i traženjem mira i upravo zato takvi „gotovo zaboravljeni“ igrači zaslužuju da ih se ponovno spomene.
