Najteži ispit položen
Pobjedom 2:1 u Parizu Bayern je odradio jedan od dva najteža zadatka jeseni. Gary Linekerov stari biser, “nogomet je jednostavna igra: 22 muškarca 90 minuta trče za loptom, a na kraju uvijek pobjeđuju Nijemci”, dugo je djelovao poput relikta iz prošlosti.
Njemačka reprezentacija već neko vrijeme ništa nije osvojila (navodno, kriv je i Marc Cucurella u jednoj alternativnoj povijesti), ali jedan njemački klub upravo ga nanovo definira. Bilo da su utakmice demonstracije moći kao protiv Leverkusena, grčevi živaca kao protiv Dortmunda ili strastvena obrambena bitka kao u Parizu, na kraju pobjeđuje Bayern.
Serija od 16 i Kompanyjevo uzemljenje
Šesnaest pobjeda u nizu zvuči kao naslovnica, ali u Münchenu uporno ponavljaju: tek je studeni, u studenome se trofeji ne dijele. Prvi koji to podsjeća jest Vincent Kompany. “Od sutra smo opet na nuli. Moramo pripremiti sljedeću utakmicu”, poručuje trener koji je u međuvremenu postao savršeni lakmus napretka cijelog kluba. U početku hladan i staložen, danas na klupi izgara taman onoliko koliko je potrebno, njegova ideja je jasna, a igrači je žive iz tjedna u tjedan.
Nije slučajno da je nakon posljednjeg zvižduka instinktivno potrčao na travnjak i prvo zagrlio svoje igrače, a onda na presici opet vratio priču na temelj: “Često im kažem: kad dođe hype, nemojte mu vjerovati, niste toliko dobri. Kad dođe drama, nemojte misliti da ste toliko loši, niste toliko loši.”
Perfekcija prve i zrelost druge dionice
U Parizu je Bayernova prva dionica bila blizu idealnoj: pressing na čovjeka preko cijelog terena gušio je pariške automatizme, okretao ritam, otvarao rupe i tjerao suparnika na pogreške. PSG-ovi igrači djelovali su preopterećeno i, što je rijetkost, zatečeno onim što ih je snašlo.
Nakon isključenja Luisa Díaza utakmica se okrenula: drugo poluvrijeme pretvorilo se u kolektivnu obranu teritorija, komprimirane linije, disciplinu bez lopte i kontinuirano guranje PSG-a u manje opasne zone. “Igrati znamo, trčati znamo, ali ako treba i braniti… čuvati šesnaesterac, prebacivati, tjerati prema van… i to znamo”, sažeo je Max Eberl. “Zato ova pobjeda nije samo lijepa, nego jako vrijedna.”
“Želimo više” – što to zapravo znači
Eberl bez kompleksa podsjeća na parametre: niz od 16 je prije svega dokaz kvalitete, a usput tu su i pobjede nad aktualnim klupskim prvakom svijeta (Chelsea) i europskim prvakom (PSG).
Dodaje i svoju omiljenu fusnotu: pravi “crunchtime” dolazi u ožujku i travnju. Upravo zato je legitimno pitati, koliko “više” još može ovaj Bayern? Način na koji su Bavarci u Parizu dominirali, remetili i stresirali suparnika bio je blizu savršenstvu; način na koji su s igračem manje preživjeli i ostali racionalni govori da uz tehniku i brzinu posjeduju i čvrstoću, otpornost.
Tablica je slatka, ali kalendar još slađi
Rezime je čist: prvi u Ligi prvaka, prvi u Bundesligi, osmina finala DFB-Pokala i sve to u studenome, iako se u utorak igralo s energijom polufinala ili finala. Ako se pitate “koliko više”, odgovor je jednostavan koliko i zahtjevan: više istoga. Više dosade u Kompanyjevoj mantri “natrag na nulu”, više radne rutine koja svaki idući izazov čini nalik prethodnom, više spremnosti da se unutar jedne utakmice promijeni lice, od diktiranja tempa do zajedničke patnje.
Dokle god protivnici ne pronalaze odgovore, Bayern će ostajati ono što već sada izgleda da jest: momčad koja je spremna za sve scenarije. A to je, kako god ga mjerili, najbolji znak da “više” tek dolazi.
