Schalke 04 i Miron Muslić, za sada odličan spoj. Trener ne poznaje strah od velikih zadataka. Nije ni čudo s obzirom na njegovu burnu i dirljivu životnu priču, obilježenu ratnim iskustvima, o kojima govori vrlo otvoreno i osobno.
U ljeto, na privatni mobitel Mirona Muslića odjednom iskoči jedna od onih fotografija koje vlasnika, niotkuda, vrate u točno određeni trenutak vlastite prošlosti. Takve vizualne uspomene, u digitalnom dobu poznate kao „flashback-fotografije“, trebale bi u promatraču naglo izazvati snažne emocije. U Muslićevu konkretnom slučaju, neočekivano prikazana slika na zaslonu izazvala je koktel osjećaja čije su dvije glavne sastavnice radost i ponos.
Na fotografiji je trener u bijeloj majici, sivim kratkim hlačama, trendovski podignutim čarapama, snježno bijelim tenisicama i s cool sunčanim naočalama na nosu, u središtu skupine tinejdžera u zeleno-crnim dresovima, zagrljeni jedni s drugima.
Slika je nastala 30. lipnja 2020., Muslićevog zadnjeg dana kao trenera mlađih kategorija u SV Ried, prije prelaska u tamošnjeg austrijskog drugoligaša Floridsdorfer AC. Dok Muslić tijekom razgovora za Kicker prepričava priču o fotografiji, s nevjericom odmahuje glavom. Ni sam ne može shvatiti koliko se brzo u posljednjih pet godina sve kod njega promijenilo. Vidljivo ga to raduje i na to je silno ponosan.
2025. je za Muslića počela s efektom „eksplozije“
Dovoljno je pogledati razvoj samo od siječnja 2025., prava navala. Tekuća kalendarska godina krenula je s efektom „bang“. Time što je Muslić, nakon angažmana u belgijskom Cercle Bruggeu, neposredno nakon Nove godine u posrnulom engleskom drugoligašu Plymouth Argyleu „naslijedio svjetsku zvijezdu s legendarnim statusom, Waynea Rooneyja, na klupi“, „naravno da se digla medijska prašina“, kaže Muslić. „U suprotnom, ta bi trenerska smjena vrlo vjerojatno prošla sasvim nečujno.“
Rođeni Bosanac s austrijskim državljanstvom preuzeo je „momčad koja četiri mjeseca prije toga nije dobila nijednu službenu utakmicu u Championshipu. Momčad koja je već bila otpisana, čak i žigosana kao beznadni slučaj. U relativno kratkom vremenu udahnuli smo joj novi život, pronašli novu strukturu, dali novi identitet.“
Onda je u FA Cupu u Plymouth došao Liverpool. U tom je trenutku Arne Slot s Liverpoolom bio neporažen i u Premier ligi i u Ligi prvaka. Muslićevoj je momčadi prijetila sramota kakva se ne pamti. Ali gle: „Pogodili smo savršen dan, možda najljepši dan u povijesti Plymouth Argylea. Izbacili smo veliki LFC iz natjecanja i to zasluženo!“ I danas Muslića prolaze trnci kad se sjeti onog trijumfa 1:0 u veljači.
Ništa manje emotivan nije ni drugi vrhunac iz tog razdoblja: dvoboj s Manchester Cityjem u sljedećem kolu FA Cupa. „Kao mladi trener odjednom dobiješ priliku igrati protiv Liverpoola i Arnea Slota te protiv Manchester Cityja i Pepa Guardiole, u službenim utakmicama. Protiv takvih svjetskih trenera. To su baš posebni trenuci u trenerskom poslu“, oduševljeno priča Muslić.
„Kao klub predstavili smo se na najbolji mogući način, protiv Cityja smo čak vodili 1:0.“ Nadmoćni je suparnik preokrenuo utakmicu (1:3), a Muslić je s momčadi i u ligi vezao dobru formu. „Dignuli smo se, skoro do kraja smo bili u igri. Nažalost, ponestalo nam je utakmica. Još dvije-tri više i ostali bismo u ligi, u to sam uvjeren.“
To razdoblje Muslić pamti kao „ekstremno emotivno, intenzivno i zahtjevno“. „U šest mjeseci imao sam osjećaj da sam imao dan i pol slobodno. Ali to je bio jedini put.“ A onda je interes za nadolazećeg trenera pokazao FC Schalke 04. „Brzo sam osjetio: to je vjerojatno sasvim drugačiji svijet.“ Muslić to rado naglašava: „Kad jednom dođete u doticaj s ovim klubom, nešto se u vama dogodi. Ovdje, ovdje i ovdje“, kaže i redom se dotiče trbuha, prsa i glave.
„Schalke je imao dvije vrlo teške godine iza sebe, s borbom za ostanak, smjenama trenera i promjenama u vodstvu kluba. Od početka mi je bilo jasno koliki drugi vide rizik. Ali to je iz moje perspektive samo dodatno pojačalo privlačnost izazova.“ Imao je, kaže, „i druge mogućnosti, vjerojatno jednostavnije“, ne želeći biti konkretniji, „ali ja nisam netko tko nešto neće dotaknuti zato što bi se mogao opeći. Imam drugačiji ‘mindset’.
Ne ukočim se, nego stvari napadam s uvjerenjem i hrabro.“ „Nikad se u životu nisam bojao odgovornosti niti sam se negdje skrivao. Vidim prije svega mogućnosti. Vidim što možemo optimizirati. Izvući maksimum. Kako možemo iskoristiti potencijal.“
Iskustva u Plymouth Argyleu „učvrstila su me u odluci da prihvatim izazov Schalkea 04“. Muslić to naziva „možda trenutno najzahtjevnijim izazovom u njemačkom profesionalnom nogometu“. Strah od velike zadaće? Muslić ne poznaje taj pojam. U životu je svladao i druge, puno složenije izazove. Otac troje djece prošao je i privatno izniman životni put. Put popločen ratnim iskustvima.
„Bombe na Bihać“: ratna iskustva duboko su urezana u njemu
Povratak unatrag. Njegovi roditelji, Mersada i Ćamil, s tada devetogodišnjim Mironom i mlađom sestrom Marinelom u svibnju 1992. preko noći napustili su dom u Bosni. Ne znajući kada i hoće li se uopće ikada vratiti. Na brzinu su spakirali samo jednu najlonsku vreću, ostalo su sve ostavili, kuću i do početka rata bezbrižan život, pojasnio je Muslić.
Prestrašena je obitelj izbjegla u Austriju, u Tirol, oko 500 kilometara od kuće. „Naravno da se ondje u početku nisam uopće osjećao kao kod kuće. Osjećao sam se isključeno, neprihvaćeno u tom društvu. Tu emocionalnu inteligenciju imate već i s jedanaest, dvanaest godina.“ To oblikuje čovjeka. I zato ga u životu ništa ne može tako brzo srušiti. „Ta su iskustva moj temelj, moj kompas za sadašnjost i za budućnost i jako sam zahvalan što je tako, iako nikome ne bih poželio ono što smo morali proći.“
Muslić zauzima jasan stav. „To je bio genocid, etničko čišćenje. Najveći ratni zločin u Europi nakon Drugog svjetskog rata, u srcu Europe“, kaže. Na zamolbu, bez oklijevanja iznosi konkretna osobna ratna iskustva. „Tada još nije bilo mobitela. Televizija i radio bili su naši glavni izvori informacija. Osobito je na mene utjecao jedan događaj koji smo doživjeli kad smo već živjeli u Austriji.“
Sjeća se: „Imali smo tamo mali kasetni radio, otac je svake večeri slušao vijesti na jednoj bosanskoj postaji koja je izvještavala o ratu. I odjednom, spominje se Bihać, naš rodni grad. Tog je dana, govorili su, na grad palo sto granata. Ja tada nisam mogao shvatiti razmjere, ali po reakciji svog oca vidio sam da se dogodilo nešto strašno. Zastao mu je dah. Nikad neću zaboraviti njegovu šokiranost.“
Prolazile su godine. Mora da je bio svibanj ili lipanj 1995., kad se četveročlana obitelj prvi put vratila u Bosnu. „Regija Bihaća bila je oslobođena. Odmah smo sjeli u auto i krenuli, premda je u drugim dijelovima Bosne rat i dalje trajao. Moji su roditelji time, naravno, preuzeli velik rizik, osobito gledano unatrag. Ali bilo je oduvijek jasno da ćemo se pri prvoj prilici vratiti u našu bosansku domovinu.“
U to su vrijeme roditelji u stranoj zemlji već stali na noge, što je bila krajnje trnovita zadaća. „Morali su prehraniti dvoje male djece i najprije pronaći posao. Radili su u hotelu Pfandler na Achenseeu između Innsbrucka i Kufsteina, otac kao konobar, majka kao sobarica“, priča Muslić. „Živjeli smo nas četvero u maloj sobi za osoblje, bez WC-a, ali barem s malim umivaonikom. Bio je i jedan krevet, ali nije bio dovoljno velik za nas četvero, pa su moja majka i otac naizmjence spavali na podu.“
I danas Muslićevi redovito putuju do hotela Pfandler: „Tamo odmah ponovno osjetimo svoju prošlost. Kad uđem, odmah me vrate i mirisi. Prekrasni Tirol postao je moja druga domovina. Kad sam s obitelji u Austriji, nedostaje mi Bosna. Kad sam u Bosni, nedostaje mi Austrija.“
Ukorjenjivanje je išlo sve dublje; nakon poglavlja Pfandler, Muslići su, daleko od idile Achenseea, otvorili novo, usred Innsbrucka. „Ondje smo imali stan u Kirschentalgasse 6“, otkriva Muslić. „To je bio naš prvi pravi stan nakon bijega iz Bosne, s vlastitom sobom za nas djecu. Istina, jednog sam jutra u kuhinji ugledao žohara, ali sve mi je to ipak doživljajno djelovalo kao socijalni uspon, iako smo se i dalje nalazili u donjem društvenom sloju.“
Težnja ka stalnosti otežavana je daljnjim selidbama, najprije u Neurauthgasse 9a, potom u Fritz-Konzert-Straße. „Tamo sam imao svoju prvu vlastitu sobu i osjećao sam se kao mali princ.“ Kad pomisli na mamu i tatu, u njemu prevlada zahvalnost.
„Bili smo sretna djeca roditelja koji su se žrtvovali.“ Obitelj je Musliću sveta, utoliko više ona koju je sam zasnovao. Već je 23 godine u braku sa suprugom, imaju troje djece, u dobi od 20, 14 i 8 godina. Kad Muslić govori o svom najužem krugu, riječi mu zvuče osobito emotivno. „Moja obitelj je sve za mene. Ona je duša moje duše. Moj je svakodnevni pokretač, svakodnevna motivacija, nadahnuće. Izvor snage u trenucima kad ne ide. Neizmjerno sam zahvalan na njihovoj podršci.“
Njegova burna i dirljiva prošlost bila je za Muslića detaljna škola života; iskustva mu često daju relativizirajući pogled na svakodnevicu profesionalnog nogometnog trenera. Uživao je, čini se, u hypeu oko svoje osobe, no ekstremna ga pozornost ne smije poremetiti. „Bio sam miran prije četiri mjeseca, kad su se mnogi čudili mojem imenovanju i pitali što taj nepoznati iz Tirola ovdje uopće želi i ostajem miran kad osjećam da su ljudi naš rad u samo četiri mjeseca naučili jako cijeniti“, kaže Muslić.
„Hrabro, agresivno, intenzivno“, rukopis se brzo vidio
Rukopis 43-godišnjaka brzo se vidio. Kako je i sam najavio prvog dana, momčad pristupa svemu „hrabro, agresivno i intenzivno“. Šef uprave Schalkea Matthias Tillmann pun je pohvala. „Nisam iznenađen nastupima naše momčadi“, kaže on. „Način na koji igramo nogomet naposljetku nije slučajnost.“ Tillmann objašnjava: „Prije otprilike godinu dana pokrenuli smo unutar kluba proces u kojemu je, među ostalim, bilo riječ i o razvoju odgovarajućeg stila igre za Schalke 04 te o definiranju profila igrača.“
U tom strateškom procesu, uz sudjelovanje sportskog direktora Yourija Muldera, „tražili smo i novog glavnog trenera koji stoji za taj novi stil. Naš je izbor pao na Mirona Muslića, kojeg smo rano imali u fokusu. Svojim kvalitetama, ali u konačnici i svojim nastupom, savršeno odgovara Schalkeu 04.“
Dulji niz neuspjeha Muslić u Schalkeu, koji je u petak navečer pobijedio Darmstadt 1:0 i u srijedu gostuje upravo kod „Ljiljana“ u Kupu, još nije doživio. Siguran je: „Emotivno se kontroliram i neću se izgubiti ni u fazama kad možda rezultatski jednom neće ići. To smatram svojom snagom. Srećom, emocionalno sam vrlo uravnotežen. Uvijek ostajem s obje noge na zemlji.“
Čast mu je što u pričama o svom dosadašnjem životu ne izostavlja ni manje slavne trenutke. „Kao tinejdžer, kao i većina drugih, bio sam u potrazi za sobom. Teško sam se kontrolirao, a to se posebno odnosilo na školu, koju sam zamalo bio napustio. Danas mislim da sam svoje roditelje puno toga mogao, pa i trebao, poštedjeti. Nerijetko su morali duboko udahnuti. Grozan je osjećaj za dijete kad osjeti da je razočaralo svoje roditelje, da se možda čak i srame zbog njega.“
Ta su vremena odavno prošla, stvari su se preokrenule. Muslić je prošao ekstremnu preobrazbu, od izbjeglice do „spasitelja“, zbog kojeg je Schalke 04, nakon izrade profesionalnog psihološkog vještačenja u svrhu najbolje moguće procjene, bio spreman, usprkos praznoj blagajni, platiti 700.000 eura odštete Plymouth Argyleu.
Trener i rurski klub u rekordnom su se roku stopili jedno s drugim, poneki je navijač, čini se, „zaljubljen na prvu“ u uspon pod Muslićem, koji uzvraća ljubav. U međuvremenu je i službeno član kluba, zauvijek, kako tvrdi: „Ostat ću zauvijek član Schalkea 04, sto posto. Bez obzira kako će se jednoga dana naši putovi razići. Schalke 04 dio je mene, ima čvrsto mjesto u mom srcu. Jednom Schalke, uvijek Schalke.“
Naravno, njegova je supruga s djecom već bila na domaćim utakmicama u Areni, kao i 62-godišnji otac, „što je za mene bilo nešto posebno. Vidjeti ponos u njegovim očima bilo mi je golemo osjećanje sreće. Nije hodao Arenom, nego je lebdio.“ U tom je trenutku trener druge lige imao osjećaj da je ocu vratio nešto za godina punih odricanja.
„Radim s ekspertom“ – Muslić redovito analizira svoje ponašanje
Veltins-Arena Muslićeva je nova dnevna soba. To što je ondje izazovno pod reflektorima ne plaši ga, zna kako se nositi s tim. Razvoj osobnosti promatra kao životni zadatak. U tom kontekstu kaže: „Važan je i dojam prema van, a kako sam emotivan čovjek koji emocije ne skriva, važno mi je imati dobru, samoreflektirajuću sliku o tome.
Ne bojim se biti ono što jesam, s gestom, mimikom i svim što uz to ide.“ S jedne strane „biti autentično-emotivan, s druge zadržati kontrolu, tu je važna ravnoteža. Zato radim s jednim stručnjakom s kojim vrlo redovito analiziram i provjeravam ponašanja, uglavnom dan nakon utakmice.“
Pomaže zasigurno i to što je Muslić vrlo elokventan sugovornik. Već pri prvom osobnom kontaktu s njim, čelništvo Schalkea shvatilo je da je „udvarač“ retorički vrlo jak. „Smatram da je to talent“, kaže Muslić. „Mislim da se retorički vješto mogu izraziti na više jezika. Lako mi je. Tako je bilo još u školi.“
Možda, nagađa, „to ima veze i s mojim velikim hobijem: jako rado i puno čitam.“ Posebno ga zanima geopolitika, „tu je često riječ o velikim ličnostima, vođama“. S druge strane, „nikad nisam pročitao knjigu o motivaciji ili priručnik o tome kako govoriti pred grupom. Moja retorika dolazi mi iz trbuha.“ „Nisam netko tko si prije zapiše ključne riječi pa ih onda samo izrecitira. To bi bilo neautentično. Hvala Bogu, imam taj dar i tu vještinu povezati ljude. Tako što pokušavam tematizirati principe i obrasce. To onda mogu učinkovito primijeniti.“
Muslić ima čvrstu vezu s Innsbruckom. „Tamo sam odrastao, matični klub mi je FC Wacker. Morao sam pronaći svoje mjesto u životu, u društvu. Tu mi je nogomet iznimno pomogao“, kaže. Bio je centarfor, zabijao je. Puno zabijao. „Odjednom su me prihvaćali zbog učinka. Odjednom sam bio važan igrač, netko zbog koga smo pobjeđivali. Više me nisu gledali kao bosanskog izbjeglicu. Sve sam se bolje integrirao, u momčadi, u klubu, u svakodnevici. Nogomet mi je pomogao krenuti novim putem.“
Ustrajnošću je došao daleko
Na koncu „nije bilo dovoljno za 300 bundesligaških nastupa, ali zbog toga nisam razočaran“, kaže Muslić. „Nemam osjećaj da netko tko ima 300 bundesligaških utakmica voli nogomet više od onoga tko može pokazati 300 utakmica u Tirolskoj ligi.“ Vrijeme profesionalca isplatilo se kasnije, „jer je u Austriji tako da posao trenera od određene razine na gore možete praktički zaboraviti ako i sami niste bili dugogodišnji profesionalni nogometaš“.
“Rano sam shvatio da mi trenerski posao leži i silno me veseli; s vremenom sam tako skretao pozornost na sebe, najprije regionalno, potom i na razini cijele zemlje. Tu mi je išlo u prilog što imam iskustva u borbi protiv otpora.“ Jedna ga je osobina karaktera „osobito daleko dovela: ustrajnost“. „Korake sam činio polako kad je to bilo potrebno“, i nikada nije bio „netko tko ide glavom kroz zid. To sam sačuvao do danas.“
“U akademiji SV Ried osjetio sam da mogu organizirati i strukturirati momčadi i donijeti jasnu ideju igre. Bio sam znatiželjan mogu li napraviti i iskorak u seniorski nogomet. Tada sam napravio neobičan korak iz U-15 u 2. Bundesligu, u Floridsdorfer AC, low-budget klub iz Beča, tada sastavljen od Bosanaca, Hrvata, Srba i Albanaca. Mnogi su me upozoravali neka maknem ruke od tog kluba iz 21. bečkog okruga.
Nakon tri tjedna imao sam, namjerno rečeno pomalo oštro, ‘ulične nogometaše i bonvivane’ u džepu. Kao momčad razvalili smo 2. ligu. Da nisam napravio taj korak, vjerojatno bih i danas bio trener mlađih kategorija.“ Postao je svjestan: „Ako to mogu kao mladi, još nepoznati trener iz akademije, mogu savladati i druge izazove.“
Biti izbornik reprezentacije Bosne i Hercegovine za njega bi vjerojatno bilo najveće moguće ispunjenje. Sasvim poželjan cilj, kako daje naslutiti. Naglašava doduše da reprezentacija sa Sergejem Barbarezom, s kojim je Muslić prijatelj, „ima izvrsnog izbornika, koji će se, nadam se, u studenom s dvije pobjede protiv Rumunjske i Austrije i s našim stoperom Nikolom Katićem plasirati na SP“, ali Muslić ipak kaže: „Jednog dana želim biti izbornik Bosne i Hercegovine. I u to vjerujem. Temeljni preduvjeti jednostavno se predobro poklapaju, moja priča, moja povezanost, ljubav prema domovini. Ne znam kada će taj dan biti, ali mu se radujem.“
A tko zna, možda će mu tada na zaslonu mobitela iskočiti foto-uspomena koja ga prikazuje nasmijanog i ponosnog kao trenera u središtu profesionalne družine u plavo-bijelim dresovima, zagrljene jedni s drugima. Blaženo sretni zbog toliko željenog povratka u Bundesligu 2026.
