Prije obljetnice DFB-a, glavni direktor Andreas Rettig govori o statusu njemačkog nogometa u FIFA-i i UEFA-i, SP-u u Saudijskoj Arabiji, misijama izbornika Juliana Nagelsmanna i Christiana Wücka te o izobrazbi trenera u Savezu.
Nakon što je preuzeo dužnost u rujnu 2023., jedna od prvih radnji Andreasa Rettiga kao glavnog direktora za sportska pitanja pri DFB-u bila je – poprilično neobična. Dok je boravio u DFB-kampusu, Rettig je spazio Raoula Leuchtera (28), referenta za strategiju i razvoj, kako prolazi hodnikom, a pažnju mu je privukao njegov odjevni predmet: zakopčani pulover DFB-a u stilu iz 1954. godine, koji se više nigdje nije mogao nabaviti. Rettig ga je, kako sam kaže, „odmah kupio po tržišno primjerenoj cijeni“, nadmudrivši Leuchtera – i tu je pulover promijenio vlasnika.
Koliko se ta investicija isplatila, vidjelo se proteklog petka i u redakciji Kickera u Nürnbergu. Rettig je upravo taj, sada već kultni i otmjeni komad odjeće odjenuo za posjet – sjajan izbor za intervju povodom skore 125. godišnjice Njemačkog nogometnog saveza (DFB), koja će se svečano obilježiti u petak u Leipzigu. U razgovoru se, među ostalim, dotaknuo ponora između tradicije i modernog doba, temeljnih vrijednosti i ulaganja s jasnim pogledom u budućnost.
125 godina DFB-a. Koju poruku biste željeli poslati ovom obljetnicom i svečanošću u petak u Leipzigu, gospodine Rettig?
U današnje je vrijeme osobito važno naglasiti da nogomet povezuje. Kada je 28. siječnja 1900. DFB osnovan, glavni je cilj bio zajednički rad na razvoju nogometa. U tom kontekstu trebamo se odviknuti gledati nogomet kao predmet nečijeg vlasništva. Nogomet ne pripada nikome posebno, baš kao što ni Zemlja nije nečije ekskluzivno vlasništvo – on pripada svima nama.
Velika usporedba.
Tu postoji stanovita sličnost, ne samo zato što su i Zemlja i lopta okrugle. Primjerice, i jedno i drugo, i planeta i nogomet, iscrpljuju se kroz komercijalizaciju. Današnja stvarnost je: sport spaja, a politika razdvaja. Zato mi je i govor „Akija“ Watzkea na nedavnom novogodišnjem domjenku DFL-a bio posebno zanimljiv. Jer ga, neovisno o stranačkoj politici, ponajviše zanima kako možemo očuvati demokraciju.
Zahvaljujući pravilu 50+1 u Njemačkoj, je li naša nogometna scena (kako u demokratskom, tako i u komercijalnom smislu) još uvijek donekle „netaknuti svijet“?
Izvan kruga investitora zaista svi zavide Njemačkoj na 50+1 pravilu, jer ono omogućuje sudjelovanje dioničara ili navijača. Primjerice, vrlo su mi simpatične nove ideje poput formiranja zadružnog modela u FC St. Pauliju – razmišljali smo o tome još dok sam i ja bio u tom klubu. No da ne bude zabune: kao glavni direktor DFL-a uvijek sam govorio da su investitori dobrodošli, ali da moraju poštovati pravila igre. Na koncu, ne smijemo se dijeliti, jer nogomet treba i investitora i navijača.
Mogu li ta pravila ostati nepromijenjena kada Bundeskartellamt (njemačko tijelo za zaštitu tržišnog natjecanja) sada preispituje praktičnu provedbu 50+1, posebno s obzirom na RB Leipzig?
Tu je DFL na potezu. Pravila su jasna, sami smo ih stvorili.
Kažete da sport spaja, a politika razdvaja. Logičan zaključak bio bi da se, od određene točke, sport i politika moraju oštro razgraničiti. Konkretnije, je li politički kontekst oko SP-a u Kataru 2022. bio preintenzivan? I je li pristanak DFB-a na domaćinstvo SP-a 2034. u Saudijskoj Arabiji neka vrsta pouke iz Katara?
U Kataru se ni na terenu ni izvan njega nismo baš proslavili. Prije velikog natjecanja sve osjetljive teme koje mogu ući u svlačionicu treba riješiti. Uoči EP-a to smo uspjeli odraditi na manjoj razini, kada su bile otvorene pozicije Juliana Nagelsmanna i Rudija Völlera. Analiza situacije u Kataru pokazala je da pitanje – u kojoj mjeri možemo, želimo i smijemo iskazati stav o ljudskim pravima, pogotovo u vezi s „One Love“ trakom – nije bilo na vrijeme razriješeno. Tako je postalo smetnja u svlačionici.
Zar ipak ne možemo očekivati jasan stav igrača o takvim pitanjima?
Mi to pozdravljamo ako dolazi iz njihovih osobnih pobuda. Ali mi ne propisujemo što želi čuti predsjednik DFB-a ili glavni direktor. Isto tako, ako se igrač ne želi očitovati, očekujem od medija da ga zbog toga ne prozivaju i ne etiketiraju kao nekoga tko nema stav.
Je li nogometu generalno natovareno previše odgovornosti?
Ne bih rekao previše, ali postaje sve teže pogoditi ispravan ton. I ja sam ponešto naučio, iako se moj kritički stav prema Kataru i Saudijskoj Arabiji nije promijenio otkako sam preuzeo funkciju u DFB-u.
Ali?
Ne ide sve apsolutno. Na primjer, kad je nedavno naša ministrica vanjskih poslova Annalena Baerbock posjetila Saudijsku Arabiju radi rješavanja sirijskog sukoba: da smo potpuno odbili komunikaciju s tom zemljom, onda ni taj put ne bi bio moguć. Kod nas nitko nije zaboravio Jamala Khashoggija (kritičkog novinara, navodno ubijenog od strane saudijske tajne službe; op. ur.). No možda tu apsolutnost, koju sam i sam povremeno prakticirao, treba katkad korigirati kako bismo ostali u dijalogu.
No nije li pouka iz Katara i to da nas je FIFA-in predsjednik Gianni Infantino sve još jednom strateški „zatekao“ dok nismo ni trepnuli, kada je riječ o SP-u u Saudijskoj Arabiji?
Ne hvalim često FIFA-u, no strateški je to zaista bio majstorski potez. Krenulo se tako da su svi putevi vodili prema Rijadu. Razumljivo je pitati se: kada reagirati i tražiti kritički pristup? Za to morate stvoriti većinu. Ako to nije moguće, valja poštovati ishod. Važno mi je: u našem Savezu dopuštamo da glavni direktor ima drukčije mišljenje od predsjednika, a opet se međusobno pozdravljamo (smijeh). Iskreno, ne mogu zamisliti boljeg predsjednika DFB-a od Bernda Neuendorfa. Bilo je vremena kada je u DFB-u vladao drugačiji, manje tolerantni tip suradnje.
Pristajanje na Saudijsku Arabiju u realpolitičkom smislu može biti razumljivo. Ali ne bi li ipak imalo smisla da smo glasali protiv, barem kao znak protiv jednostrane dodjele domaćinstva?
To bi na koncu bilo simboličko protivljenje, koje bi moglo rezultirati time da više uopće ne sjedimo za stolom i ne pitamo se: što se može poboljšati? Sve dok postoji samo jedan kandidat za domaćina SP-a, glas „protiv“ nema smisla. Kada je FIFA bila „na koljenima“, htjelo se sve popraviti tako da se odluka o dodjeli SP-a premjesti s Izvršnog odbora na 211 članica Kongresa. No to je bila zavaravajuća i samo prividna promjena, jer članovima Kongresa sada jednostavno unaprijed zadaju takvu putanju da oni više ne mogu ni krenuti nekim drugim putem.
Nekoć je DFB uživao velik ugled u FIFA-i. Kakav je danas?
Ne mogu to procijeniti s potpunom sigurnošću, ali mogu reći da se želim zauzeti za Bernda Neuendorfa. Znam da te odluke nije donio olako, jer je doista predsjednik vođen vrijednostima. Ravnoteže moći globalno su se promijenile. Od 22 dosadašnja svjetska prvenstva, 19 ih je bilo u Americi ili Europi. Jasno je da druge regije svijeta sada žele priliku, a glas europskog nogometa pritom je sve tiši.
Jesu li se Europljani odvikli od strategije savezništva kako bi izborili vlastite interese i vrijednosti?
Rekao bih prije da su one „nekada marginalizirane“ regije sada učinkovitije. Uvidjele su načine kako procese okrenuti u svoju korist. I to je generalni kontekst, koji uvijek uključuje i ekonomske aspekte. Treba reći da se sve to razvijalo kroz desetljeća u nogometu.
Na što ciljate?
Krenimo od 1970-ih, kad su brojni igrači odlazili u New York Cosmos, u „operetnu“ ligu. Poslije je procvjetala talijanska Serie A, uz državnu potporu i porezne olakšice tzv. Berlusconijeva dekreta. Najveće nogometne zvijezde tada su bile u Italiji. Od 1992. i osnivanja Premier lige, karavana se preselila u Englesku. Zatim je Kina „otkrila“ nogomet, a sad je to arapski svijet. Uvijek se stvaraju koalicije. Ne mislim da je Europi jednostavno „pobjegao vlak“.
Globalna ravnoteža zapravo se promijenila u svim područjima, pa se tako odjednom i u Saudijskoj Arabiji vozi skijanje. Znači li to da na koncu vrijedi samo novac, a ništa drugo?
Nažalost, izgleda da je romantičarski aspekt nestao. Danas je puno važnije odgovorno ponašanje onih koji odlučuju, u sportu kao i u politici. Razmišljate li samo do kraja svog mandata ili gledate širu sliku? To vrijedi i za dioničarsku logiku u velikim kompanijama, kao i za nogometnog menadžera koji kaže: „Ako sada u zimskom prijelaznom roku ne potrošim silne milijune, mogli bismo ispasti, a onda me ionako više neće biti, pa je bolje da sad sve potrošim.“
Je li 50+1 u Njemačkoj, barem u tom kontekstu, ipak nekakvo jamstvo održivosti?
Ponovno ću reći da bi ukidanje tog pravila bilo velika pogreška. Bundesliga više ne bi prikazivala mješavinu ekonomske snage, dobrog menadžmenta i sportske učinkovitosti, već bi se svela na poredak prema Forbesu, gdje bi se vidjelo tko ima najbogatijeg ulagača.
Ako već mislimo na Saudijsku Arabiju 2034., što bi tu Njemačka mogla učiniti kao sudionik SP-a, a što ne?
Rekao bih ovako: ne bismo smjeli razvijati „moderne obmane“. Sjetimo se nekih izjava vezanih uz Katar, kada su pojedini akteri govorili da žele „poduprijeti ženski nogomet u toj zemlji“. A sada ženska reprezentacija Katara više nije ni rangirana na FIFA-inoj ljestvici. Trebamo iz toga naučiti: ako se najave neki procesi, treba ih pratiti i nadzirati kako bi doista dali trajne rezultate.
Primjerice, pitanje korištenja stadiona nakon katarskog SP-a. Stadion načinjen od kontejnera navodno se trebao premjestiti na neku drugu lokaciju. Nadzire li DFB te stvari?
Trebamo i sami biti samokritični, i mi u Savezu i vi u medijima. Neke se teme brzo izgube iz fokusa. Istodobno, nogomet je stalno u središtu „kulture zgražanja“. Primjerice, nisam čuo veliku indignaciju kad je rukometni klub SC Magdeburg postao svjetski prvak u Rijadu. I to je dio istine. Također, kritika ne smije biti svrha sama sebi, već mora biti konstruktivna i orijentirana na rješenje, kako bismo od nje imali koristi.
Hoće li se kandidatura za organizaciju ženskog EURA 2029 pokazati kao test reputacije DFB-a unutar UEFA-e?
Ne vidim da imamo loš status u UEFA-i. Imamo ključne ljude u njihovim tijelima, primjerice „Akija“ Watzkea na vrlo važnoj poziciji. Za razliku od globalne razine, ne vidim da je europska nogometna scena izgubila povjerenje u nas. Upravo suprotno – činjenica da će pobjednik naše utakmice protiv Italije ugostiti završnicu Lige nacija pokazuje da nam UEFA vjeruje.
Je li DFB u prirodnoj ulozi predvodnika kad je riječ o predstavljanju zajedničkih europskih interesa?
Naravno da želimo i moramo imati ambiciju osvajanja svjetskog naslova, kao što kaže naš izbornik. To je dobro. Ali pitanje je moramo li na svakoj fronti ići prvi i nositi zastavu. Možda ne.
Je li sportski uspjeh zapravo preduvjet za postizanje maksimalnog utjecaja? Da je DFB svjetski prvak, bi li sportsko-politički imao daleko veći utjecaj nego kao momčad koja ispada u grupi?
Stav se ne smije mijenjati ovisno o rezultatima. Ipak, svjetskog prvaka se više sluša nego gubitnika.
Ključna riječ: Svjetski prvak. Julian Nagelsmann odmah je nakon ispadanja na EP-u istaknuo cilj da osvojimo SP. Je li to bio promišljen potez da se zadrži visoka razina euforije?
Ne. To je ono što je on u tom trenutku osjećao i htio je to podijeliti. Julian je posve autentičan. Iskreno, i ja sam se isprva malo iznenadio kad je to rekao, ali što više razmišljam, to mi se ideja više sviđa.
Prije otprilike godinu dana, dok je njemačka reprezentacija bila na dnu, rekli ste u razgovoru s nama u Kickeru: „Što će se dogoditi kad u ožujku dobijemo Francusku i Nizozemsku?“. Koliko je tu bilo uvjerenja, a koliko proračunatosti?
Sjećam se da su me tada mnogi gledali prilično začuđeno. Vladalo je ozračje propasti. A ja nisam kalkulirao, nego sam već tada vidio duboko uvjerenje svih ljudi u DFB-u prema stručnom stožeru i igračima.
Odakle je dolazila ta sigurnost u to vrijeme?
Ukupno gledano, promijenili smo kurs. To je uspjelo zahvaljujući hrabrim i vjerodostojnim osobama, poput Juliana Nagelsmanna i Rudija Völlera.
Koja imena, osim Floriana Wirtza i Jamala Musiale, mogu do 2026. postati svjetska klasa?
Ako se vratimo dvije godine unatrag, nitko nije spominjao „svjetsku klasu“ i Wirtza, koji je tada bio ozlijeđen, prednji križni ligamenti. Ključ za razvoj pojedinaca i uspjeh momčadi je zajedništvo. Naravno da su nam potrebni igrači svjetske klase, ali presudno je kako funkcionira ekipa, timski duh. Upravo su to Julian i njegov stožer izvanredno posložili.
Bi li i za reprezentaciju bilo korisno da Wirtz i Musiala igraju skupa u istom klubu?
Na to se teško odgovara. Ne mogu zamisliti da Musiala prijeđe u Leverkusen (smijeh).
Sandro Wagner, jedan od Nagelsmannovih pomoćnika, izgleda da je tražen od mnogih klubova za posao glavnog trenera. Bojite li se njegova ranijeg odlaska?
Prvo, Sandro će započeti školovanje za nogometnog trenera (Pro-Licenca) u DFB-kampusu u Frankfurtu, što je uopće formalni preduvjet za vođenje kluba. Drugo, Sandro je čovjek koji radi sve iz dubokog uvjerenja. Ne znam kamo bi prijevremeno otišao. Naravno, jednom će htjeti samostalno voditi momčad, ali ne sada, ne prije 2026.
Tada mu i istječe ugovor s reprezentacijom, baš kao i Nagelsmannu. Posljednji izbornik produžio je ugovor tri mjeseca prije početka EP-a. Kada biste sada trebali odlučiti hoćete li nastaviti suradnju s Nagelsmannom?
Po meni je važnija jedna druga stvar.
Koja?
Cijenimo Juliana toliko da su nam svi semafori na zelenom. S druge strane, još je godinu i pol do SP-a i kraja njegova ugovora, nema potrebe žuriti.
Prije SP-a čeka nas Liga nacija. Je li se stav DFB-a prema tom natjecanju promijenio otkad je Nagelsmann izbornik?
Moram priznati da sam prije rada u DFB-u mislio: „Čemu služi to natjecanje?“. Bio sam prema njemu kritičan. No naš je izbornik u suradnji s ekipom stvorio ozračje da je Liga nacija postala relevantna.
Bi li osvajanje Lige nacija bio znak da se Njemačka opet ubraja u najveće nogometne sile?
Ja sam već nakon EP-a imao jasan dojam da se udaljavamo od „onih malih“.
Uzvrat četvrtfinala Lige nacija protiv Italije igra se u Dortmundu. Zašto baš ondje?
Uz Dortmund nas vežu brojne velike nogometne priče, to je pravi hram nogometa. Bio je to izričiti zahtjev Juliana i Rudija. Radujemo se „utakmici stoljeća“ – ali s drugačijim ishodom (smiješak).
Kako napreduju pripreme za moguće Final Four domaćinstvo, koje će DFB organizirati ako pobijedimo Italiju?
Prvo se moramo kvalificirati. Ako uspijemo, usko surađujemo s našim partnerom Adidasom. Bili bismo presretni kad bismo ponovno oživjeli sjajnu atmosferu od ljetos za vrijeme EURA u Herzogenaurachu.
Planirate li i dogovore s Bayernom i Dortmundom, koji bi otprilike u to vrijeme trebali nastupiti na klupskom SP-u?
Ne još. Mnogo ovisi o tome u kojem ćemo natjecanju mi igrati u lipnju: u Final Fouru Lige nacija ili u kvalifikacijama za SP. Također se mora uzeti u obzir sastav za U-21 EURO. I to Julian ima na umu.
Kako općenito gledate na klupsko SP?
Jedva sam čekao kao klinac… (smijeh).
Jesmo li, iz njemačke perspektive, skloni podcjenjivati marketinšku privlačnost klupskog SP-a u drugim dijelovima svijeta?
Da, novčani poticaji mogu biti privlačni, tu ste u pravu.
Dakle, za Vas je klupsko SP-o sportski besmisleni komercijalni događaj?
Ne vidim nikakvu prednost tog natjecanja za zdravlje igrača.
Direktor Borussije Dortmund, Hans-Joachim Watzke, kaže kako se raduje klupskom SP-u. A i on će reći: „To su naši igrači…“
Rekao bih: obojica smo u pravu…
Lijepa formulacija za sukob.
Ne mislim da je to sukob. Da sam na mjestu izvršnog direktora dioničkog društva, vjerojatno bih govorio kao Aki. Ali kao glavni direktor za sport pri DFB-u imam drukčije mišljenje.
Klupsko je SP, Liga prvaka se proširila – oduzima li to reprezentaciji pozornost?
Ne. Prema brojkama i gledanosti, čak i uz dužno poštovanje prema FC Bayernu, mogu reći da je reprezentacija najpopularnija momčad u Njemačkoj. Mislim da se stav navijača prema nacionalnoj momčadi promijenio. Uz smiješak bih rekao: većina sada shvaća reprezentaciju kao „19. klub Bundeslige“ – i to najomiljeniji.
Ključno za naklonost navijača su lica ekipe. Bismo li velikane poput Thomasa Müllera, Manuela Neuera ili Tonija Kroosa mogli uključiti u DFB nakon što završe karijeru?
Ako i dalje žele imati veze s DFB-om, u idealnom slučaju da. Najprije ovisi o tome kojim će putem oni krenuti. Jako nam je bilo stalo da ih dostojno ispratimo na stadionu, što smo i uspjeli (na oproštajnoj utakmici), iako Toni Kroos nije mogao doći. A bez obzira na te konkretne osobe, želimo ubuduće tješnju vezu s bivšim reprezentativcima. Mogu nam pomoći na različite načine – primjerice u školovanju trenera, u sektoru sudaca, u menadžmentu. Osposobljavanje i daljnje usavršavanje veliki su prioritet naše Akademije.
Na ljeto je na rasporedu EURO za žene. Koji je cilj reprezentacije?
Bilo bi sjajno ponoviti uspjeh s prošlog EP-a. Jako mi se sviđa put koji je izbornik Christian Wück sa svojim stožerom zacrtao. Kad se pogledaju klubovi koje igračice predstavljaju, baza je puno šira. Nekad su sve igračice dolazile samo iz dva kluba, a sada ih je bitno više. To je pozitivan trend.
Ne govorite o osvajanju naslova?
Ne, želimo odigrati zapaženu ulogu. Uspjeh se može postići i bez najave da ćemo ga ostvariti.
Wück je radio u nekoliko mlađih muških uzrasta, sada vodi žensku seniorsku reprezentaciju. Može li DFB biti inkubator za trenere?
Želimo se odmaknuti od stereotipa da su DFB-ovi treneri većinom pomalo dosadni, birokratski i isključivo teorijski nastrojeni. Angažman Arna Michelsa, novog voditelja programa Pro-licence (zamjena za Daniela Niedzkowskog, koji je napravio izvrstan posao i otišao u Brighton), ide u tom smjeru. Naš je cilj bio: ne želimo samo teoretičara u stilu Karl-Heinza Heddergotta (stariji će ga se sjetiti).
Imamo i mlađih čitatelja…
Heddergott je bio vrhunski teoretičar, ali je doživio debakl u praksi, u Bundesligi, kad je 1980. preuzeo 1. FC Köln. Kasnije je postao simpatičan jer je svirao gitaru pred igračima. Arno Michels, naravno, izvrsno poznaje i teorijski dio, ali je i u praksi već bio ondje kamo oni, koje on sada obrazuje, tek žele stići. Kad si jednom rukom dodirnuo trofej Lige prvaka, onda te svi slušaju. To je bila ključna stavka naše potražnje pri zapošljavanju.
DFB u svojoj povijesti može biti i sâm sebi uzor. Primjerice, Hennes Weisweiler ili Udo Lattek radili su u mladoj dobi za Savez, a poslije su postali vrhunski klupski treneri.
Apsolutno. To su bile iznimne ličnosti koje su na idealan način kombinirale teoriju i praksu. Drago nam je da i danas možemo tu ostavštinu shvatiti kao inspiraciju.
Spomenuli ste odlazak Niedzkowskog u Premier ligu. Ne bi li bilo ispravno od DFB-a tražiti naknadu za takve slučajeve, baš kao što se radi s trenerima pri prelascima iz kluba u klub? Primjer: Julian Nagelsmann.
Vi ne znate jesmo li mi dobili odštetu za Niedzkowskog.
Jeste li?
Ne želim komentirati detalje ugovora. Mogu samo reći da ne znate. No, važnija mi je druga poruka: sa svim našim djelatnicima trudimo se raditi korektno i pošteno. Oni znaju da nećemo misliti samo na svoje interese, nego da uzimamo u obzir i njihove ambicije. Pomaže nam to da pridobijemo vrhunske ljude, jer znaju da se kod nas mogu razvijati. Nemamo interesa nikome uništavati karijeru. Samo tako možemo na duže staze imati najbolje ljude na okupu.
Hansi Flick je poveo sa sobom i dr. Stephana Noppa, dugogodišnjeg analitičara DFB-a, u Barcelonu.
Dobar primjer. Noppi je sada neko vrijeme u Barci, pa će se vratiti s iskustvom iz inozemstva i klupskog nogometa. I to je sve dogovoreno.
Čak i bez odšteta, financije u DFB-u na putu su oporavka. Znači li to da ćemo uspjeti prebroditi moguće sportske krizne sezone bez gospodarske katastrofe?
U načelu vrijedi isto što i u klupskom nogometu: ako nema sportskog uspjeha, to se osjeti na financijama. U DFB-u su zbog izostanka rezultata pali prihodi, a troškovi, uz izgradnju Kampusa, nisu se mogli tako lako smanjiti. Naš je blagajnik Stephan Grunwald učinio fantastičan posao i savladao strukturni deficit od skoro 20 milijuna eura. Također zahvaljujući spremnosti zaposlenika da malo „stegnu remen“. Pomažu nam i novi prihodi: kolega Holger Blask je u marketingu odradio sjajan posao. Novi osnovni sporazum s DFL-om jača našu stabilnost, a buduće partnerstvo s Nikeom donosi dodatnu sigurnost. Okrenuli smo negativan trend, možemo to reći.
Kad govorimo o jednakoj plaći (Equal Pay), pomak je vidljiv: premije za žensku reprezentaciju znatno su porasle, no i dalje zaostaju za premijama muškaraca. Je li dugoročni plan izjednačiti to dvoje?
Primjerice, na EURU 2017. bilo je predviđeno 37.500 eura za osvajanje naslova, 2022. već 60.000 eura. Ne bih htio prejudicirati pregovore za 2025., ali taj će se iznos osjetno povećati i ove godine.
Muškarci bi za naslov na SP-u u Kataru dobili 400.000 eura…
Dopustite mi digresiju: na aktualnom SP-u u rukometu, igrač njemačke reprezentacije dobio bi 25.000 eura za naslov prvaka. Premija uvijek ovisi o prihodima. Nije ključ u tome radi li se o muškom ili ženskom sportu, nego o veličini „kolača“.
Na što ni igračice ni DFB nemaju utjecaj, jer UEFA komercijalizira žensko EP.
Točno. Ali ovdje treba pohvaliti UEFA-u jer je uvela preporuke savezima, koliki bi postotak zarade trebali izdvojiti za premije igračicama. Podijelili su sudionike u dva razreda: osam najboljih i ostale. Uspoređujući postotke od ukupnog „kolača“, premije za žensku reprezentaciju u Njemačkoj ipak su znatno više od onih za mušku u jednakom omjeru. Zato mi se čini da je rasprava o „Equal Payu“ u medijima često pomalo populistička.
I u velikim muškim prvoligaškim klubovima ženski pogoni ovise o financijskim injekcijama. Kad se igra u Europi, govori se o 3-5 milijuna eura po sezoni…
Ženski je nogomet u razvoju, treba imati to na umu. No raste vrlo brzo: razlika između premija za žene i one za muškarce mnogo je manja nego prije, i to je sjajno. Na zadnjem SP-u (ženskom, op. prev.) prvakinje su dobile 270.000 američkih dolara po osobi.
Jesu li mogući još veći skokovi?
Za EP u Švicarskoj (žene) imamo vrlo visok proračun. Hoteli i putovanja sad su znatno skuplji nego 2022. u Engleskoj. Naravno da ne štedimo na prehrani ili sličnim stvarima. Te stvari ubrajamo u „Equal Play“, koji nam je izuzetno važan. Želimo ženskoj reprezentaciji osigurati jednake profesionalne uvjete kao muškoj. Sve dalje gradi se na toj osnovi.
Dok ste bili glavni direktor DFL-a, brinuli ste se za 36 klubova. Sada u DFB-u nadgledate 24.000 klubova. Kako vam izgleda svakodnevni rad?
U DFB-u moramo uskladiti interese na više razina. Jasno, zna biti žustrih rasprava. Ali potpora između DFB-a i pokrajinskih saveza je ključna; tu osjećam čvrstu potporu. Nastojimo doprijeti bolje do šire baze i zbog toga smo reorganizirali funkcioniranje DFB-Akademije. Primjer: nećemo trošiti tisuće eura da povećamo razinu kisika u maskama za spavanje reprezentativaca s 95 na 98 posto.
Nego?
Moramo ulagati u područja koja omogućuju prijenos znanja i s kojima će profitirati i šira nogometna scena. U tome veliku ulogu igraju pokrajinski savezi kao glavni pokretači.
Kako surađujete s DFL-om?
Ugodno je vidjeti kako zajednički radimo na nekim projektima. Smanjenje dobi za igranje profesionalnog nogometa na 16 godina, zaštita mladih igrača u akademijama kroz veće naknade za razvoj, zajednički angažman trenera u klubovima… Bile su to velike zadaće. Naravno, postoje različiti interesi, ali moramo se riješiti „silosa“ u glavama. A sve nas sve više zaokuplja jedna tema.
Koja?
Rad s mladima migrantskog podrijetla. Ne samo s političke strane, koja izaziva društvene podjele, nego i statistički gledano. U Njemačkoj 2023., 43,1 posto djece mlađe od pet godina ima migrantsko podrijetlo.
Zašto je to važno za DFB?
Na kraju, to uključuje i „nove Musiale“. Pritom borba za talente s dvostrukim državljanstvom sve više jača. Nije nam od koristi ako odgojimo mlade igrače i igračice, a oni se na koncu odluče za drugu reprezentaciju. Godišnje imamo oko 50 zahtjeva drugih saveza za puštanje naših igrača.
Kako tome stati na kraj?
Ne možemo i ne smijemo obiteljima nametati odluku o tome za koju će državu igrati. Ali moramo proces izbora igračima i njihovim obiteljima učiniti težim tako što će reći: „Austrija? Ne, ne dolazi u obzir, ja se dobro osjećam u Njemačkoj i želim igrati za ovu zemlju.“ Još prije 20 godina Erdal Keser imao je ured za turski savez u Njemačkoj, gdje je bio zadužen za razgovore s obiteljima čija bi djeca mogla igrati i za Tursku. Ubuduće će to postajati sve važnija tema.
Rudi Völler je s Vama posjetio mladića Cana Uzuna u Nürnbergu, no to nije pomoglo.
Da, bio sam ondje s njim – nismo ga uspjeli pridobiti. No ukupno u donošenju takvih odluka ima i drugih faktora. Tu stižemo i do mog omiljenog pojma: „kultura dobrodošlice“. Kako se mi u zemlji odnosimo prema ljudima koji ovamo dolaze? I to igra ulogu kod odluke. Ali onda već odlazimo previše u politiku…
I tu se zaustavljamo.
