Njemačka Bundesliga odavno privlači nogometne stručnjake iz cijeloga svijeta, no niti jedna zemlja nije u nju “izvezla” toliko trenera kao Nizozemska. Od 1963. do danas, čak 20 šefova stručnih stožera iz zemlje tulipana okušalo se u njemačkoj eliti.
Uspjesi i dojmovi ostavljeni na njemačkim travnjacima ostaju raznoliki: od ponekog osvojenog trofeja i epskih trenerskih priča do teških raskola s igračima i navijačima. Donosimo pregled nizozemskih stratega koji su ostavili trag – dobar, loš ili kontroverzan – u Bundesligi.
Rinus Michels: “Bulldogge” i “General” koji je htio sve kontrolirati
Ime Rinusa Michelsa u Nizozemskoj je sinonim za trenersku izvrsnost. S Ajaxom je oblikovao nogometnu epohu, Barcelonu je uzdigao do međunarodnih visina, a s reprezentacijom Nizozemske došao do finala SP-a 1974. te osvojio Euro 1988. No, njegovo iskustvo u Njemačkoj bilo je mnogo manje glamurozno.
Michels je 1980-ih preuzeo 1. FC Köln, a metode rada koje su igrači dočekali bile su – blago rečeno – šokantne. Odvodio ih je na vježbanje sklekova na pasjim livadama, gdje su mnogi doslovno “zagazili u izmet”, tvrdeći kako je trener to namjerno organizirao. Reprezentativni vratar Toni Schumacher, u početku Michelsov saveznik, opisao ga je kao “knochenharten Kerla”, čovjeka kojega su igrači jednako “mrzili i poštivali”. U treningu punom zafrkancija nije bilo ni “z” od zabave – radilo se do iscrpljenja, uz uvrede poput “kreteni”, “nesposobnjakovići” i “idioti”.
I druge klupske zvijezde Kölna, poput Pierrea Littbarskog i Klausa Allofsa, bile su potpuno zatečene hladnim pristupom i povicima tipa: “Nisi dovoljno učinkovit!” Krajnji rezultat? DFB-Pokal 1983., ali i masovno nezadovoljstvo, pad forme i Michelsov odlazak. Slično se ponovilo kada je 1988. došao u Bayer Leverkusen kao svježi europski prvak s Nizozemskom; sukobi u svlačionici i loši rezultati skratili su njegov mandat na manje od godinu dana.
Louis van Gaal: “Tulpen-General” koji je pomicao granice u Bayernu
Kad je 2009. stigao u Bayern, Louis van Gaal odmah je pokazao tko je šef. “Womanizer” i “general” na čelu njemačkog giganta u debitantskoj je sezoni osvojio dvostruku krunu (prvenstvo i kup), uz finale Lige prvaka 2010. Uveo je moderan nogomet s posjedom lopte i promovirao mlade talente poput Thomasa Müllera i Holgera Badstubera.
Van Gaal je, međutim, i karakterno bio “show” sam za sebe: od glasovitog “spuštanja hlača” pred svlačionicom (kako bi pokazao “tko ima najviše hrabrosti”) do toga da na treninzima određuje gdje će tko sjediti, tko ide prvi gdje i kako će se igrači ponašati u najsitnijim detaljima. Taj perfekcionizam i nadmoćni stav katkad su ulazili u konflikt s najvećim zvijezdama (Franck Ribéry, Luca Toni). U konačnici je došlo do “prekida ljubavi” s Ulijem Hoeneßom, a van Gaalov mandat u Bayernu završio je 2011. unatoč jednoj od najimpresivnijih debitantskih sezona u klupskoj povijesti.
Huub Stevens: “Knurrer iz Kerkrade” i legenda Schalkea
Kad je riječ o kontinuitetu i trofejima, posebna se priča veže uz Huuba Stevensa. S nadimkom “Knurrer aus Kerkrade” (“Gundžalo iz Kerkrade”) obilježio je noviju povijest Schalkea, koji je vodio u čak četiri navrata. Donio im je najveće uspjehe moderne ere: UEFA-in kup 1997. te DFB-Pokal 2001. i 2002. Usto su s njim 2001. postali “Meister der Herzen” (izgubljeni naslov na nevjerojatan način u zadnjim sekundama sezone).
Stevensov stil rada bio je beskompromisan, a autoritet je učvršćivao oštrim potezima i žestokim ispadima na treningu. Slično je radio i u Stuttgartu (dvaput kao vatrogasna opcija za spas od ispadanja). Primjerice, Moritza Leitnera je 2015. probudio u 5:30 ujutro radi “individualne kaznene vježbe” u teretani, a igrače je nazvao “majmunima” usred borbe za opstanak. Kasnije bi se ispričao, ali takav pristup, u kombinaciji s pobjedama, davao je dojam da “stvar funkcionira”. Njegov “zlatni rezime” u Njemačkoj i danas ga svrstava među najuspješnije nizozemske trenere u Bundesligi.
Drugi nizozemski stručnjaci: od kratkog daha do neuspjeha
Mnogi drugi nisu ostavili tako dubok trag. Arie Haan 1989. je dospio u finale Kupa UEFA-e s VfB Stuttgartom, ali nije ostvario stabilan kontinuitet. Gerald Vanenburg 2004. nije uspio spasiti TSV 1860 München od ispadanja. Mark van Bommel doživio je potop u Wolfsburgu 2021., a njegov punac Bert van Marwijk vodio je Borussiju Dortmund (2004. – 2006.) i HSV (2013.), no bez značajnijih uspjeha.
Jos Luhukay dugo je slovio za “najugodnijeg” među Nizozemcima. Izgradio je reputaciju u Augsburgu, kojeg je u suradnji sa sportskim direktorom Andreasom Rettigom uveo i održao u Bundesligi. Vodio je i Borussiju Mönchengladbach te Herthu BSC kroz uspješne kvalifikacije iz 2. u 1. ligu. No, pokušaj u Stuttgartu 2016. završio je neslavno: zbog različitih pogleda s klupskim vodstvom (i instaliranjem Thomasa Hitzlspergera kao “nadzornika”) Luhukay je praktički otišao bez pozdrava, ali uz “uzdignutu glavu”.
Dick Advocaat se u Mönchengladbachu 2004. zadržao samo 167 dana, a jedino što je ostalo upamćeno jest promjena “stadionske glazbe” (uvedena je “Die Elf vom Niederrhein”), dok su rezultati bili mizerni.
Statistika: malo trofeja, kratak vijek
Iako su Nizozemci došli u Njemačku s ozbiljnom reputacijom (Michels, Van Gaal, Stevens), sveukupan učinak nije bogat trofejima: jedan naslov prvaka (Van Gaal s Bayernom), četiri DFB-Pokala (Stevens dva, Van Gaal jedan, Michels jedan) i jedan UEFA-in kup (Stevens). Čak 20 trenera iz njemačkog susjedstva u 60 godina Bundeslige – najviše od svih zemalja – ostvarilo je u prosjeku tek 1,45 bodova po utakmici. Prosječni staž iznosi 478 dana, što je znatno manje od ligaškog prosjeka (oko 779 dana, iako tu brojku “pumpa” Frank Schmidt iz Heidenheima s preko 6000 dana na klupi).
Trenutačno je u prvoj i drugoj Bundesligi aktivan samo jedan Nizozemac – Kees van Wonderen na klupi Schalkea. On se suprotstavlja stereotipu “rastrojenih generala” i preferira mirniji pristup, pokušavajući podići posrnuli S04. Hoće li postići uspjeh nalik onome Huuba Stevensa, tek treba vidjeti.
Epilog: Odzvanjajući “General” od “Womanizera” i “Knurrera”
Nije sporno da Nizozemska ima bogatu trenersku tradiciju, ali nastup u Bundesligi rijetko je bio dugoročan uspjeh. Ipak, neke su priče postale legendarne – poput Michelsove “Bulldogge” filozofije, Van Gaalova spektakla i Stevensova strogo-gorko-simpatičnog stila.
Ne treba zaboraviti ni “velikog Austrijanca s nizozemskim iskustvom” – Ernsta Happela, koji je osvojio Europski kup s Feyenoordom pa potom odveo Hamburger SV do europskog vrha. Iako nije Nizozemac po rođenju, karijeru je oblikovao u Nizozemskoj i postao jedan od najvećih trenerskih umova u povijesti.
Danas je, dakle, tek jedna “tulipanska” duša na klupi nekog profesionalnog njemačkog kluba. I dok se čeka novi “eksport” s istim naglaskom, možemo samo konstatirati: “Holländer” treneri dali su Bundesligi priče koje će se prepričavati još dugo, bilo da se radilo o strogim zapovijedima, taktičkim inovacijama ili nezaboravnim anegdotama s čudnim trening-mjestima i – ponekad – iznenađujućim ispadima.
