Frank Linkesch / Kicker+ Magazin
“Mia san mia” se ne kupuje: Ne smijemo postati obični potrošači, Bayern mora biti obitelj, a ne samo klub koji plaća najveće ugovore
Malo je tko ostavio tako dubok trag na klub kao Uli Hoeneß. Uoči 125. rođendana FC Bayerna, počasni predsjednik otvorio je vrata restorana Käfer i primio novinare Kickera u „Ofenstube“.
Tijekom razgovora, sada 73-godišnji Hoeneß, s njima nije prošao samo dva kilometra do Fürstenstraße, gdje je nekada bio Café Gisela gdje je Bayern osnovan, već ih je proveo i kroz 125 godina povijesti kluba i njegovih najvažnijih trenutaka zbog kojih je postao ovo što je danas – istinski jedinstven i jedan od najvećih na svijetu.
Što biste rekli danas jedanaestorici osnivača FC Bayerna u Caféu Gisela o njihovom klubu, gospodine Hoeneß?
Govorio bi im o vrlo burnom vremenu, uključujući dva svjetska rata i o našem židovskom predsjedniku Kurt Landaueru, koji je morao napustiti zemlju nakon naše prve titule njemačkog prvaka 1932. godine. Također bi im pričao o vremenu kada je nogomet postajao profesionalniji osnivanjem Bundeslige 1963., iako Bayern u početku nije igrao nikakvu ulogu – sve do našeg ulaska u ligu dvije godine kasnije.
Od 1970. mogu ispričati više, kada smo Paul Breitner i ja došli u Bayern zahvaljujući Udu Latteku. Zapravo smo htjeli u 1860 München, čiji je direktor Mayerböck iz nekog razloga svaka dva tjedna prolazio kroz Ulm i dolazio na kavu kod mojih roditelja. Imao sam 15-16 ponuda iz Bundeslige, ali Bayern nije bio među njima. Kada je Lattek postao trener, a menadžer Robert Schwan nas posjetio, nismo namjeravali ništa potpisati tog dana. No, nakon dva sata upitao je imamo li pisaći stroj i izdiktirao mojoj majci uvjete ugovora: 1200 maraka osnovne plaće, 20.000 maraka bonusa, plus uobičajene premije za utakmice.
Početak jedne ere – od tada ste, uz iznimku kratkog razdoblja u Nürnbergu 1978./79., ostali vjerni Bayernu.
Sedamdesete godine bile su vrijeme prvih velikih uspjeha, osvojili smo sve. No, od moje teške ozljede koljena 1975. mučio sam se s formom, a zatim sam imao problema s trenerom Gyulom Lorantom, koji me nekoliko puta nije stavljao u ekipu nikako. Želio sam otići i trenirao sam s HSV-om na probi, ali me menadžer Günter Netzer nagovorio da prvo napravim artroskopiju. Tako sam završio u Nürnbergu.
U travnju 1979. dobio sam poziv od predsjednika Bayerna Wilhelma Neudeckera, koji me pitao bi li se mogao zamisliti kao menadžer kluba. Planirao je angažirati Maxa Merkela kao trenera, ali se momčad pobunila. Da sam tada ostao u Münchenu, možda bi bio dio te pobune i tko zna kako bi moja karijera dalje izgledala?
Bez menadžera Uli Hoeneßa, FC Bayern bi možda imao potpuno drugačiju povijest?
Prvo, da nisam otišao u Nürnberg, ne bih upoznao svog poslovnog partnera Wernera Weissa i ne bi postao proizvođač kobasica. A da sam bio dio pobune u Münchenu, ne bi se okrenuo protiv igrača i vjerojatno ne bi bio kandidat za menadžera. Zanimljivo je da kada sam 1. svibnja 1979. trebao početi raditi, Neudecker je dao ostavku. Njegov nasljednik, Willi O. Hofmann, ipak me potpisao, i tako je započela moja druga karijera u Münchenu.
Osnivači Bayerna u Caféu Gisela nisu mogli ni sanjati da će klub postati svjetska nogometna sila.
Ne, nije bilo nikakvih naznaka za to, jer nogomet 1900. godine nije bio profesionalan.
Jeste li zahvalni osnivačima što su odabrali naziv “Bayern”?
Naravno! Čak i naš premijer Markus Söder je naglasio koliko moćno zvuči kada su Bayern i München spojeni u imenu kluba. Oni su sinonim za visoku kvalitetu života, za “Mia san mia”, za moto “živjeti i pustiti druge da žive”.
Kako stoji FC Bayern sportski i financijski?
Trenutačno smo u stabilnom stanju, s upravljačkom strukturom pod Maxom Eberlom, Christophom Freundom i Vincentom Kompanyjem. Još uvijek imamo nekoliko otvorenih ugovora u momčadi koje treba riješiti. Sportski gledano, međunarodna konkurencija se promijenila – ne možemo se više smatrati “primus inter pares” (prvi među jednakima). Real Madrid, Barcelona, milanski klubovi, PSG, Juventus, Manchester City i United, Liverpool – svi su oni jaki i sportski i ekonomski. Vjerujem i nadam se da ćemo vratiti naslov njemačkog prvaka, što bi bio savršen poklon za 125. rođendan kluba. Mislim da se previše priča o Ligi prvaka, dok bi mi naslov u Bundesligi značio mnogo.
Ako biste morali opisati Bayern s tri riječi…?
Vrlo uspješan, tolerantan i izrazito društveno angažiran.
Ima li Bayern društvenu odgovornost?
Ne mogu govoriti u ime svih u klubu, ali za mene osobno – da, apsolutno! Predstavljamo više od 380.000 članova koji nas prate i uzimaju nas ozbiljno. Oni gledaju kako razmišljamo, kako djelujemo. No, ne smije se činiti grešku poput one u Kataru – nogomet ne može riješiti sve probleme. Možemo podržati društvo i politiku, ali ne možemo biti odgovorni za sve.
Je li Bayern političan? Treba li biti? Na komemoraciji za Beckenbauera kritizirali ste AfD.
Stojim iza tog govora, to je bilo moje osobno mišljenje. No, ne namećem FC Bayernu svoje stavove. Vjerujem da su inicijative poput “Rot gegen Rassismus” (Crveni, misli se na Bayern i njegove boje, protiv rasizma) iznimno važne. No, ne smijemo prisiljavati igrače na aktivizam – trebaju djelovati iz vlastitog uvjerenja. Kad bi netko od naših igrača promovirao AfD, ozbiljno bi s njim razgovarao.
Kako FC Bayern može pomoći društvu?
To postaje sve teže. Pogledajte, na primjer, napade u Magdeburgu i Aschaffenburgu. Nekada bi Bayern organizirao humanitarnu utakmicu, posjetio ljude i donio im osjećaj zajedništva i nade, dok bi pritom prikupili milijun eura za pomoć. No, zbog gustog rasporeda utakmica, to je danas gotovo nemoguće.
Sjećam se 1988. kada se dogodila avionska nesreća u Remscheidu. Subotom smo igrali Bundesligu u Bochumu, a u nedjelju ujutro već smo bili tamo, pomažući ljudima. Nije bilo samo pitanje novca – željeli smo donijeti nadu.
Znači, humanitarne utakmice su stvar prošlosti?
Ako pronađemo termin, ništa nije isključeno. Nakon katastrofalnih poplava u Ahrtalu, pristali smo odigrati utakmicu, ali nikako nismo mogli pronaći datum, pa smo na kraju jednostavno donirali milijun eura. Nažalost, utakmica nikad nije odigrana, što nije bila idealna situacija.
Takve akcije moraju se dogoditi odmah, dok su emocije još svježe. U današnje vrijeme sve se brzo zaboravlja. Meni su te spontane akcije uvijek mnogo značile – umjesto dugih sastanaka i planiranja, jednostavno bismo donijeli odluku: “Idemo to napraviti!”
Vratimo se nogometu – što čini FC Bayern tako posebnim?
Ljudi koji ga vode i velike osobnosti koje je klub proizveo, neke unikatne stvari. Počevši od Seppa Maiera, Franza Beckenbauera, Gerda Müllera, Katschea Schwarzenbecka, Bullea Rotha i Paula Breitnera, pa do Kallea Rummeniggea, Klausa Augenthalera, Lothara Matthäusa i mog brata Dietera.
Svi su oni bili vrhunski igrači koji su osvajali trofeje, ali su i zabavljali ljude.
Nedavno je na ZDF-u prikazana dokumentarna emisija o FC Bayernu iz 1990-ih, nazvana “FC Hollywood”.
Isprva mi se nije svidjela, ali sam onda shvatio da ona zapravo pokazuje koliko je Bayern u tom razdoblju postao dio društva. Odjednom su u priču ušli noćni život, diskoteke, sve je bilo pod povećalom.
Ljudi su očito uživali u tome, jer su se osjećali kao dio te priče. U to su vrijeme u klubu bili veliki karakteri: Lothar Matthäus, Jürgen Klinsmann, Mario Basler, Stefan Effenberg, Giovane Élber… I to je Bayernu donijelo dodatnu dimenziju – zabavljali smo ljude i izvan terena.
Koje su osobe najviše utjecale na Bayern?
Franz Beckenbauer je broj jedan. Gerd Müller je odmah iza njega, na istoj razini. Zatim Sepp Maier, Kalle Rummenigge i Paul Breitner.
Ne spominjete sebe?
Kao igrač, osvojio sam sve, ali nisam bio dovoljno dugo u momčadi da bih se stavio u taj rang.
Ali kao funkcioner? Beckenbauer je bio i predsjednik kluba.
Vjerojatno jesam među tri ili četiri osobe koje su najviše oblikovale klub. No, uvijek sam vidio Bayern kao kolektiv – mi smo zajedno napravili nešto posebno.
Zanimljivo je da u početku nismo bili bliski prijatelji. Kada smo Paul Breitner, Rainer Zobel, Edgar Schneider i ja došli u klub 1970., bili smo mladi i glasni. To se nije baš sviđalo svima. Nismo dočekani s velikim entuzijazmom.
Na treninzima sam nosio štitnike na potkoljenicama, ali na utakmicama ne. Bilo je borbeno. Veterani nisu htjeli samo tako predati svoje pozicije. Gerd Müller nije mogao podnijeti poraz, a Udo Lattek nije završavao treninge dok stariji igrači ne bi pobijedili mlade.
Koliki je vaš doprinos u transformaciji Bayerna u globalnog nogometnog velikana?
Neka drugi procijene, ali ponosan sam što sam bio dio te priče. Mislim da sam dao puno ideja, i to ne samo u sportskom, već i u poslovnom smislu.
Izgradnja Allianz Arene bila je ključna – to je bio moj projekt. Manje sam bio uključen u izgradnju Akademije, ali sada ponovno aktivno sudjelujem u projektu SAP Garden.
SAP Garden je bio znatno skuplji od planiranog?
Da, originalno smo računali na 120 milijuna eura, a završili smo na 320 milijuna. Za usporedbu, troškovi same gradnje Allianz Arene bili su 285 milijuna eura.
Razlog za to? Tada smo imali građevinsku krizu, sada imamo probleme s cijenama sirovina.
Gerd Müller već ima spomenik ispred stadiona, Beckenbauer će ga dobiti. Hoće li jednog dana i Uli Hoeneß imati svoj kip?
Ne, nema potrebe za time. Već postoji Uli-Hoeneß-Lounge na stadionu, što mi se jako sviđa. To je predivan prostor s kuhinjom gdje primamo goste i održavamo sjednice nadzornog odbora.
Koja je bila vaša najbolja odluka kao menadžera ili predsjednika?
Izgradnja Allianz Arene. Olimpijski stadion bio je dobar, ali s obzirom na društvene promjene, trebali smo nešto modernije.
Prije su ljudi sjedili na otvorenim tribinama na -10 °C dok je padao snijeg. Danas imamo grijana sjedala, a stadion je uvijek rasprodan.
Na Olimpijskom stadionu smo imali prosječno 35.000 gledatelja po utakmici, sada imamo više nego dvostruko – unatoč višim cijenama ulaznica. To je bila ključna prekretnica za Bayern.
Koja je vaša najveća greška?
Ne bih više radio stvari zbog kojih bih završio u zatvoru – to je bilo strašno iskustvo (aludira na svoju privatnu aferu s utajom poreza, zbog koje je 2014. godine proveo 21 mjesec u zatvoru op.a.).
U nogometu se gubi, u životu se griješi. Moj princip je uvijek bio: možeš napraviti pogrešku, ali ne smiješ je ponoviti.
Jednom ste rekli: “Nisam pametnjaković, nego čovjek koji stvari poboljšava.”
Točno. Kada nešto radim, uvijek pokušavam optimizirati. Za mene ne postoji “ne može” dok stvarno ne iscrpimo sve mogućnosti.
Ako je stadion rasprodan i netko me pita može li dobiti dvije ulaznice, moj prvi odgovor nije “ne”, nego pokušavam pronaći rješenje. Ako kažem da ću nešto učiniti, onda to moram i ispuniti. Držanje riječi je za mene ključno.
Pritom je važno i biti optimist. Ne smijemo uvijek samo vidjeti loše stvari. Možda ne uspijem u nečemu, ali do tog trenutka učinit ću sve što mogu.
FC Bayern polarizira…
To ima puno veze sa mnom.
Što kažete ljudima koji jednostavno ne podnose FC Bayern?
Ne pokušavam ih uvjeriti riječima, nego djelima. Ljudi koji me nikada nisu upoznali možda misle da sam arogantan i da sam gad, ali oni koji me zaista upoznaju, rijetko imaju loše mišljenje o meni ili klubu.
Jeste li pristupačni ljudima?
Apsolutno. Često se događa da se ljudi iznenade kada me sretnu negdje na Tegernseeu dok šetam psa (Jezero i mjesto gdje mnogi bogataši iz Bavarske imaju svoje vile op.a.). Kažu mi: “Nisam mislio da ste tako pristupačni.”
Jedna televizijska ekipa pokušala je tijekom moje afere s porezima snimiti dokumentarac o meni u Bad Wiesseeu, razgovarajući s mojim susjedima. Nisu uspjeli pronaći nikoga tko bi rekao nešto negativno, pa prilog nikada nije emitiran.
Za mene je važno samo mišljenje ljudi koji me zaista poznaju.
Jeste li uvijek svjesno polarizirali?
Da! Nisam nikada bio osoba koja se skriva. Uvijek sam imao svoje mišljenje i nisam ga se bojao izreći.
Kada držim govor, trudim se da to ne bude spontano, nego dobro promišljeno. Primjerice, noćima sam razmišljao o govoru koji sam održao na Beckenbauerovoj komemoraciji. Nisam ga zapisao, sve je bilo u mojoj glavi.
Što FC Bayern znači za vas osobno?
Mogu reći da sam u potpunosti u miru sa sobom. I najvažnije – sve što imam dugujem FC Bayernu.
Kad sam u srpnju 1970. dolazio na prvi trening, bio sam toliko nervozan da sam izazvao prometnu nesreću – prošao sam kroz crveno svjetlo u Schwabingu.
Danas mogu biti ponosan na to što sam postigao. Isto tako, neizmjerno sam sretan jer imam obitelj koja savršeno funkcionira. Ponosan sam i što smo u našoj tvornici kobasica osigurali dobru tranziciju – što u njemačkom obrtništvu nije uvijek slučaj.
To je uvijek bilo nešto čime sam se vodio: osigurati stabilan prijelaz, što se, nažalost, kod Bayerna nije uvijek dogodilo tako glatko.
Je li vam prihvatljivo da vas nazivaju “patrijarhom FC Bayerna”?
Ne volim takve etikete, ali uvijek sam se trudio brinuti o ljudima u klubu, štititi ih i pomagati im koliko mogu.
Što za vas znači “Mia san mia”?
“Mia san mia” se ne može jednostavno “dati” nekome čim potpiše ugovor s Bayernom. To je osjećaj koji se razvija kroz godine zajedničkog rada i razmjenom iskustava.
Ako svake godine imate novog trenera i 17 novih igrača, taj identitet se ne može razviti. Nekada su Franz Beckenbauer, Gerd Müller i Katsche Schwarzenbeck igrali svih 34 utakmice u sezoni – to je omogućilo stvaranje pravog “Mia san mia” duha. Klub mora i u budućnosti paziti na to.
Očekujete li da igrači koji dođu u FC Bayern nauče što znači “Mia san mia”?
Ako želimo biti uspješni, moramo se razlikovati od onih koji sve temelje samo na novcu i plaćama.
FC Bayern mora biti obitelj. I nadam se da igračima možemo prenijeti taj osjećaj.
Nedavno smo u našem rehabilitacijskom timu izgubili dragog kolegu. Kao klub, bilo nam je prirodno da njegovu obitelj podržimo na svaki mogući način. I to je za mene “Mia san mia”.
Nogometna javnost često govori o Bayernovoj sreći u ključnim trenucima, kako na terenu, tako i kroz upravljanje klubom.
To su gluposti!
Isto su govorili za Bayer Leverkusen prošle sezone jer su pobjeđivali golovima u sudačkoj nadoknadi. Ali to nije sreća – to je snaga. Ako protivnika 90 minuta držiš pod pritiskom, on će prije ili kasnije napraviti grešku. A tko vjeruje u sebe, taj će to znati iskoristiti.
FC Bayern je kroz povijest imao mnoge rivale – Gladbach 70-ih, HSV 80-ih, Dortmund 2010-ih. Jeste li ikada pomislili da bi netko od njih mogao dugoročno zasjeniti Bayern?
Moglo se tako činiti u određenim trenucima, ali nitko nas nije uspio godinama kontinuirano držati pod pritiskom.
Da Leverkusen osvoji naslov dva ili tri puta zaredom, morali bismo se zabrinuti.
Dortmund je bio vrlo blizu – osvojili su titule 2011. i 2012., a 2013. igrali finale Lige prvaka protiv vas.
Točno, ali mi smo tada bili u slaboj fazi i tranziciji.
Možete čekati da suparnik oslabi ili se možete sami poboljšati. Mi smo odabrali ovo drugo.
Je li Bayern ikada bio u financijski kritičnoj situaciji?
Prije nego što smo 1984. prodali Kallea Rummeniggea Interu, financijski nismo stajali najbolje.
Ali nakon toga, riješili smo dugove za sva vremena.
Sjećam se 2007. godine kada smo završili u UEFA Kupu i potrošili preko 100 milijuna eura na pojačanja poput Luce Tonija, Francka Ribéryja i Mire Klosea.
Na sjednici Nadzornog odbora, jedan od članova je upitao: “Pa zar ćemo zaista potrošiti toliko novca?”
Franz Beckenbauer je odgovorio: “Znate li vi da je FC Bayern nogometni klub, a ne banka?”
To je bio početak nove ere – više rizika, veće investicije.
Ali uvijek smo to mogli financirati vlastitim sredstvima.
Čuveni “festgeldkonto”…?
Danas nije toliko izdašan kao što je bio nekoć, ali i dalje postoji.
“Festgeldkonto” se odnosi na posebnu vrstu štednog računa s fiksnim oročenjem, nešto slično terminskoj štednji. U kontekstu Bayerna pak, ovaj pojam se koristi za označavanje njihove strogo kontrolirane i bogate rezerve novca koja je klubu omogućila financijsku stabilnost i neovisnost od vanjskih investitora. Bayern je poznat po tome da nikada nije trošio više nego što si je mogao priuštiti, a taj “festgeldkonto” bio je legendaran u njemačkom nogometu – gotovo kao simbol Hoeneßove financijske politike.
Jednom ste rekli da ćete naručili limenu glazbu ako 1860 München napusti Allianz Arenu. Želite li ponovno vidjeti pravo minhensko rivalstvo?
Oduvijek sam govorio da München može imati dva kluba u Bundesligi. Ne morate biti navijač 1860 da biste ih poštovali.
No, mislim da imaju malo šansi da se vrate u vrh.
Njihov odlazak s Allianz Arene bila je pogreška, a sada povratak nije moguć. Nijedan navijač 1860 ne bi se vratio na stadion obojen u crveno.
Možete li prihvatiti tvrdnju da je Real Madrid najveći klub na svijetu, a da je Bayern odmah iza njega, u rangu s Barcelonom i Liverpoolom?
Real Madrid je klub kojem treba odati veliko priznanje. Oni su još dublje ukorijenjeni u Madridu i Španjolskoj nego što je Bayern u Njemačkoj.
Ali iza njih, Bayern je u istom rangu s Barcelonom, Liverpoolom i sličnim velikanima.
Je li Harry Kane bio ne samo najskuplji, već i najveći i najvažniji transfer u povijesti kluba?
Nedvojbeno je najskuplji. Ali svakog eura je vrijedan.
I s aspekta međunarodnog ugleda, je li to bio najveći transfer Bayerna?
Bili su tu i drugi veliki transferi. Luca Toni je došao kao svjetski prvak, Franck Ribéry i Arjen Robben su ostavili golemi trag.
Također, Oliver Kahn je bio ogroman transfer, Giovane Élber je bio savršen igrač za nas, a tu su i Bixente Lizarazu, Manuel Neuer, Joshua Kimmich koji je stigao mlad i izrastao u lidera.
Harry Kane se definitivno može svrstati u taj rang – nevjerojatan je igrač i sjajna osoba. To pokazuje koliko je Bayern atraktivan za najveće svjetske igrače.
Mora li Bayern s vremena na vrijeme napraviti takav megatransfer kako bi pokazao svoju snagu?
Ne mislim da je to nužno.
Uvijek se vodimo pitanjem: “Što će nas učiniti jačima?”
Kao nogometni fan, volio bih vidjeti Floriana Wirtza u Bayernu, ako je to moguće.
Ali to je moje osobno mišljenje, ne službeni stav kluba.
Dugi niz godina kritiziraju vas da Bayern svjesno slabi konkurenciju kupujući im najbolje igrače.
Najbolji igrači obično igraju za najveće konkurente – to je logično.
Ali Tottenham, odakle je stigao Harry Kane, nije bio naš konkurent.
Općenito, nitko nije toliko glup da bi kupovao igrače samo kako bi oslabio drugu momčad – to radimo samo ako smo uvjereni da će nas taj igrač pojačati.
A to što konkurencija zbog toga slabi? To je logična posljedica, ali nije primarni cilj.
Bayern je uvijek imao igrače koji su potekli iz vlastite škole – od Seppa Maiera i Beckenbauera, preko Augenthalera i Schweinsteigera do Müllera.
I opet smo na dobrom putu. Pavlović i Stanišić su domaći igrači, a Jamal Musiala je u Bayernu sazrio kao nogometaš.
Taj put moramo nastaviti njegovati.
Je li ipak sve teže pronaći nekog poput Thomasa Müllera, zaista i u potpunosti domaćeg igrača?
Apsolutno, jer danas više nema djece koja igraju nogomet na ulici.
Možete ih obučiti u akademiji.
Da, ali moraju prije toga negdje igrati.
Akademija služi za finalno brušenje talenata, ali to nije amaterski nogomet – to je elitni sport. Zato imamo samo po jednu momčad po dobnoj kategoriji.
Gledajući budućnost: nova klupska ikona ne mora imati tipično njemačko ime kao Müller ili Maier.
FC Bayern je savršen primjer uspješne integracije. Više od 50 % naših mladih igrača ima migrantsko porijeklo.
U kojim segmentima Bayern još može rasti?
S obzirom na klubove koje financiraju Abu Dhabi i Katar, Bayern mora graditi momčad na razvoju vlastitih talenata.
To je najvažnija stvar.
Pogledajte Barcelonu – oni trenutačno imaju velike financijske probleme, ali su svejedno sposobni razvijati mlade igrače.
Bayern je prošle godine, s košarkaškom sekcijom, premašio prihod od milijardu eura. Koliko još može rasti?
Da ste mi prije deset godina rekli da ćemo doći do ovih brojki, ne bih vam vjerovao.
Godine 1979. imali smo godišnji promet od 12 milijuna njemačkih maraka.
Neke granice već smo dosegnuli – primjerice, kapacitet gledatelja na stadionu.
Ali u marketingu smo među najboljima na svijetu.
Najveći potencijal za rast vidim u televizijskim pravima – Bundesliga je katastrofalno zastupljena na europskom tržištu.
Ako se novi FIFA-in Svjetski klupski kup pokaže uspješnim, to će također donijeti dodatne prihode.
FC Bayern je 1987. pretekao Nürnberg i postao njemački rekorder po broju titula. Hoće li taj status trajati vječno?
Ne mogu reći hoće li trajati vječno, ali sigurno će trajati jako dugo.
Koju grešku Bayern nikada ne smije napraviti?
Ne smije postati redovni gost u odjelu za kredite u banci.
Uvijek mora imati financijske rezerve.
Prodaja dodatnih udjela u klubu može doći u obzir samo u krajnjoj nuždi – i to samo do preostalih 5 %.
Kod nas vrijedi pravilo 70+1, a ne 50+1. Ako bismo to željeli promijeniti, trebali bismo imati tročetvrtinsku većinu članova.
Na kraju, što biste poželjeli FC Bayernu za 125. rođendan?
(s osmijehom) Već sam to rekao nekoliko puta – volio bih da nam se pridruži Florian Wirtz.
Ali to je samo moja želja, ništa više.
