Fabian Jonas – 11 Freunde Magazin
Kažu da se navijač Bayerna rađa s peharom u rukama, da ne zna za patnju. No, to je zabluda. Nitko ne pati više.
FC Bayern München ima 400.000 članova i tko zna koliko stotina tisuća navijača organiziranih u više od 4000 službenih fan klubova, a milijuni ga podržavaju u marketing anketama koje se redovito sprovode. Ipak, u Berlinu, gdje živim i radim, rijetko nalazim istomišljenike. Usprkos tome, smatran sam oportunistom, jer navodno ne postoje navijači Bayerna. Prema nekim analitičarima, navijač se definira kroz patnju, a Bayern, kao simbol uspjeha, ne ostavlja prostor za to iskustvo. No, to ne može biti dalje od istine. Biti navijač Bayerna znači patiti – stalno.
Sudbonosni datum: 26. svibnja 1999.
Sve je počelo 26. svibnja 1999., kada smo prijatelj Andy i ja, obojica 21-godišnjaci, svjedočili događaju koji će nas obilježiti. Tek smo započeli život u Berlinu i nismo shvaćali koliko će to utjecati na našu ljubav prema Bayernu. Odrasli smo 90 kilometara jugozapadno od Münchena, gdje je navijanje za Bayern bilo prirodna stvar. Nismo ni razmišljali o drugom klubu, jer 1860 München nije bio opcija, a SpVgg Kaufbeuren, za koji smo igrali u mlađim kategorijama, nije bio relevantan.
Finale Lige prvaka protiv Manchester Uniteda bilo je prilika da doživimo slavlje, ali prvo smo morali pronaći mjesto za gledanje utakmice. Organizirani prijenosi tada nisu postojali, a u kafićima smo nailazili na otvorenu netrpeljivost prema Bayernu. Rješenje nam je ponudila konobarica iz mog omiljenog bara, koja nas je povezala s jednim pravim Bavarcem, rođenim u Münchenu, koji je planirao gledati utakmicu na velikom platnu u dvorištu. Beamer, platno, dvorište – sve se činilo predobro da bi bilo istinito.
Noćna mora na malom ekranu
Na dan utakmice stigli smo na lokaciju i dočekao nas je hladan tuš. Domaćin nam je odmah rekao da konobarica neće doći, a njegov ton sugerirao je da ni mi ne bismo trebali ostati. No, sat vremena do početka utakmice nije bilo vremena za traženje drugog mjesta. Vodio nas je u stan, gdje smo zatekli petoricu tipova s jakim bavarskim naglaskom, okupljenih oko malog televizora. Plan s beamerom i platnom, očito, nije uspio.
Kad danas kažem da navijači Bayerna pate više od svih drugih, ne mislim samo na poraz u toj utakmici, već na atmosferu u kojoj smo je gledali. Domaćin je bio navijač Bayerna, ali njegovi prijatelji nisu. Oni su bili protiv Bayerna. Nije im bilo svejedno, nisu bili neutralni, oni su aktivno navijali za naš poraz. Danas se ne sjećam jesu li zaista bili navijači 1860 Münchena ili sam to naknadno zaključio kao jedino logično objašnjenje njihove mržnje.
Kad patnja postane konstanta
Onda je uslijedio trenutak koji će ostati zapisan u povijesti nogometa: Solskjær i Sheringham u sudačkoj nadoknadi. Osjećao sam se kao u transu, zvukovi su nestali, a kroz maglu sam vidio slavlje onih koji su jedva čekali naš pad. Domaćin je donio čaše pune ouza (grčka vrsta rakije op. pr.) i bez riječi smo ih ispili. Otišli smo odmah nakon toga, a ja sam se probudio tek sljedeći dan – u vlastitom stanu, što je, barem to, bila dobra vijest.
Domaćina više nikada nismo vidjeli, ali njegove prijatelje, ili bolje rečeno njihovu vrstu, susrećem do danas. Oni su tu da mi pokvare svaki vikend. Kad Bayern pobijedi, govore kako je to bilo očekivano, sumnjaju u poštenje utakmice. Kad izgubimo, uživaju u tome, podsmjehujući se. Patnja nije samo zbog izgubljenih utakmica, već zbog konstantnog osjećaja da svi jedva čekaju tvoj neuspjeh.
Godine su prolazile, ali moje navijačko iskustvo ostalo je isto. Od Werderovog slavlja 2004. u Münchenu, preko Grafiteovog čudesnog gola, do Subotićeve scene s Robbenom 2012., naučio sam jedno: navijač Bayerna uvijek pati. Ponekad od igre, češće od onih oko sebe. Danas su to uglavnom navijači Borussije Dortmund. Viču na mene, pokušavaju me preobratiti, ali ja vičem natrag. I siguran sam u jedno: postojim.
