Kada je Bayer Leverkusen na proljeće 2024. pred rasprodanom BayArenom s uvjerljivih 5:0 svladao Werder Bremen, u zraku se osjećao povijesni trenutak. Bio je to trijumf koji je zauvijek izbrisao neugodno naslijeđe „Vizekusena“ – etiketu kluba koji je “stoljećima” (bar se tako činilo navijačima) ostajao drugi ili gubio velike trofeje u posljednjim koracima. Ovoga puta, više nitko nije mogao zanijekati: Bayer je postao prvak Njemačke – i to prvi put u svojoj povijesti.
Ipak, u gomili razdraganih navijača koji su već pri golu za 4:0 počeli silaziti s tribina prema terenu, a kasnije i na sam travnjak, središnja se figura diskretno povukla u pozadinu. Dok je više od 30 tisuća glasnih fanova euforično proslavljalo naslov, Xabi Alonso, čovjek koji je na klupu Bayera sjeo u listopadu 2022. kada je momčad bila na rubu ispadanja (17. mjesto na ljestvici), mirno je stao korak iza svoje momčadi, uprave i navijača. Jedan od najvećih nogometnih umova svoje generacije i dobitnik Kickerove nagrade “Osoba godine 2024” ovime je još jednom potvrdio svoju glavnu osobinu – skromnost.
Od „Vizekusena“ do krune Bundeslige
Desetljećima je Bayer 04 proganjao „vječni“ kompleks drugog mjesta. Prezime „Vizekusen“, koje je onodobni direktor Wolfgang Holzhäuser čak zaštitio kao svojevrsnu marku, simboliziralo je sve bolne neuspjehe momčadi koja je više puta bila na korak do najvećih uspjeha (osobito 2000. i 2002.), no u ključnim trenucima ostajala praznih ruku. U sezoni 2023./24. sve se promijenilo. Alonso je, korak po korak, prvo stabilizirao ekipu, potom ju postupno pretvarao u taktički fleksibilnu i snažnu cjelinu, čiji je konačni rezultat bio dvostruka kruna (Bundesliga i Kup), a kasnije i trijumf u domaćem Superkupu.
Kad je došao trenutak najveće euforije, samo je jedna stvar bila važnija od samog trofeja: podijeliti taj uspjeh sa svima onima koji su prije njega pisali povijest Bayera. „Sjećam se trenera poput Christopha Dauma, Klausa Toppmöllera… Oni su bili u ovom klubu i želim ovu titulu podijeliti s njima“, kazao je Alonso pred kamerama, namećući osjećaj zajedništva. Upravo ta crta – želja da se sve proživi zajedno, a ne u individualnom sjaju – pokazala se kao glavna nit koja je obilježila njegovu kompletnu karijeru, kako igračku tako i trenersku.
Profesionalac koji slavi druge
Xabier Alonso Olano (43) već je kao igrač stekao status jednog od najvećih veznih igrača na svijetu. S reprezentacijom Španjolske postao je svjetski (2010.) i dvostruki europski (2008., 2012.) prvak. S FC Liverpoolom i Real Madridom osvojio je Ligu prvaka, u Engleskoj, Španjolskoj i Njemačkoj prikupio niz trofeja (primjerice, s Bayernom je od 2015. do 2017. triput zaredom uzeo naslov prvaka, a s Realom postao španjolski prvak). No, dok je bio u srcu veznog reda, Xabi se uvijek prema suigračima odnosio kao „dioničar“ uspjeha – onaj koji dijeli, razigrava druge i stvara im prilike za gol.
„Ako bih ja u nekoj utakmici bio najbolji, značilo bi to da nisu briljirali ofenzivci – a moja je zadaća bila omogućiti njima da budu sjajni“, objašnjavao je Alonso još kao igrač. Istu filozofiju prenio je i na klupu. Njegov je zadatak, kako sam kaže, „u svakom trenutku pomagati svojim igračima da daju maksimum, da izgledaju još bolje nego što jesu – na isti onaj način kako je on nekada dijelio lopte napadačima“.
Obiteljski naslijeđeni nogometni geni
Iako ga je kao igrača iz temelja oblikovalo više velikih trenera – José Mourinho, Rafael Benítez, Carlo Ancelotti, Pep Guardiola – Alonso često ističe da je najveći pečat dobio od svog oca, Perika Alonsa, bivšeg nogometaša i trenera. U razgovoru za Süddeutsche Zeitung 2023. objašnjavao je: „Najviše sam naučio od oca. Ne u smislu da sam ga analizirao, već mi je on usadio vrednote timskog rada i velikodušnosti. To je i duh mog matičnog kluba Real Sociedada – uvijek raditi za momčad.“
Prve trenerske korake Xabi je napravio baš ondje, u drugoj momčadi Real Sociedada, daleko od sjaja reflektora. Morao je sve naučiti praktično od nule. „Shvatio sam tada da fokus nije na meni, nego na igračima. Kako poboljšati Turrientesa, Pacheca, Karrikaburua ili Zubimendija? Ako uspijem pomoći njima, i sam sam na dobitku – tada sam i ja postao bolji trener“, rekao je.
Neočekivane taktičke zamisli – ali uvijek sa svrhom
U svojoj prvoj punoj sezoni u Bayeru (2023./24.), Alonso je pokazao iznimnu taktičku raznolikost. Jedan od najupečatljivijih primjera bila je velika pobjeda 3:0 nad Bayernom u veljači 2024., u kojoj je do temelja iznenadio Thomasa Tuchela. Postavio je momčad s četvoricom središnjih braniča i bez pravog napadača, istodobno zadržavajući „nevidljivog“ Grimalda kao dodatnog playmakera uz Wirtza. Rezultat je bio impresivan: Bayern nije stvorio nijednu ozbiljnu priliku (omjer šansi 9:0).
S druge strane, u rujnu, na gostovanju kod istog Bayerna, Alonso je uzeo drugačiji pristup: zatvorio se u duboki blok i oslonio na duge lopte prema napadaču Victoru Bonifaceu, kako bi izbjegao razorni presing Bavaraca. Bio je to takozvani „anti-fudbal“ za Xabija, koji inače zagovara maksimalnu kontrolu posjeda, ali je istodobno i pragmatičar koji želi pobijediti na način koji momčadi u tom trenutku najviše odgovara. Ne pokušava dokazivati da je najpametniji u sobi, nego pronalazi rješenja koja imaju smisla.
Empatija, obiteljske vrijednosti i uloga „velikog brata“
Poznato je da Xabi Alonso redovito ističe kvalitetu svojih suradnika – pomoćnih trenera, analitičara, medicinskog osoblja. Za njega je „mi“ uvijek važnije od „ja“. Svojim je asistentima, fizioterapeutima i suradnicima, nakon osvajanja naslova, naručio jedanaest replika „Salatare“ (trofeja njemačkog prvaka) iz jedne manufakture u Bremenu, svaki vrijedan gotovo 6000 eura, kako bi svi zajedno imali trajnu uspomenu na taj uspjeh.
Slično se ponaša i prema igračima. Jedan od primjera je nigerijski napadač Victor Boniface koji ga je u rujnu nazvao „ocem“ za mnoge u klubu. Alonso se nasmijao: „Nisam baš toliko star“, rekavši da radije sebe vidi kao starijeg brata. „Nekad sam blag, a nekad i stroži prema njemu, ali mislim da smo na dobrom putu“, izjavio je Alonso.
Isto vrijedi i za sve ostale: vrhunske igrače i one s klupe nastoji jednako razvijati. „On je uvijek iskren i za svakog nađe vrijeme“, kaže ofenzivac Jonas Hofmann. „Svi znamo kad treneri formalno kažu: ‘Dođi, pričaj sa mnom ako nešto trebaš.’ Kod Xabija to stvarno i vrijedi – kad god treba, on će vas saslušati.“
Pogled preko ruba terena: Rubialesov skandal i jasna poruka
Alonso, kao obiteljski čovjek s troje djece, gleda i daleko šire od samog nogometnog terena. Kada je krajem kolovoza 2023. izbio skandal u kojem je šef Španjolskog nogometnog saveza Luis Rubiales na pozornici neprimjereno poljubio igračicu Jennifer Hermoso, Xabi je zauzeo jasnu moralnu poziciju: „To ponašanje je neprihvatljivo. On ne može ostati u toj poziciji.“ Istaknuo je kako se mora stati uz žene u nogometu i društvu općenito te poručio: „To se mora dogoditi“, misleći na Rubialesovu smjenu.
Takav pogled na svijet povezan je i s njegovom navikom da ne diže sebe na pijedestal. Xabi Alonso ne traži izlike za vlastite propuste, ali i ne koristi prilike da se hvali. Čak i kada je nakon pobjede protiv Heidenheima hvalio dugovječnog trenera Franka Schmidta i isticao kako on, Xabi, može puno naučiti od takvog stručnjaka, Schmidt se našao pomalo zatečenim, uzvrativši: „Ne želim se osjećati važnijim no što jesam. To je Xabijeva veličina: dati meni, novajliji u Bundesligi, takvo priznanje.“
Samokritika i neprestano učenje
Unatoč velikim postignućima u svega godinu i pol dana (momčad je preuzeo pri dnu, pretvorio je u prvaka, osvojio i DFB-Pokal, pa Superkup), Xabi Alonso i dalje se ne prikazuje kao „sveznalica“. Nakon neuvjerljive pobjede 4:3 protiv Wolfsburga, sam je istaknuo da je pogriješio u nekim postavkama momčadi, iako ga nitko nije izravno krivio. „Znam što ja nisam dobro napravio, ali to ostaje za mene“, rekao je, aludirajući na prevelik broj istovremenih promjena u obrani i sustavu igre.
Isto se ponovilo i početkom studenoga, nakon što je Bayer još jednom ispustio prednost u susretu protiv nominalno slabijeg protivnika (1:1 kod Bochuma). „Moram analizirati što možemo drugačije napraviti, kako bismo izbjegli to ponavljanje“, poručio je španjolski trener, dajući do znanja da uvijek traži nove puteve usavršavanja.
Sezona potvrde: od obrane naslova do europskih izazova
Nakon fenomenalne dvostruke krune i euforičnog ljeta, sezona 2024./25. za Alonsa predstavlja posebnu vrstu izazova: potvrditi sve što je do tada postigao. A upravo je ova godina nakon najvećeg trijumfa obično i najzahtjevnija za trenere. Istodobno, zna se da velikan Real Madrid čeka promjenu na klupi i da se u nogometnim krugovima o Alonsu govori kao o vrlo izglednoj budućoj opciji za „kraljevski klub“. On zasad ne daje dojam da žudi za odlaskom, no ističe da je svjestan kako će kad-tad doći trenutak rastanka. „Nikada ne bježim, ali želim se nastaviti razvijati“, svima je jasno dao do znanja.
Čak i najuspješnija priča u Bayeru neće ga trajno zadržati, budući da je njegov talent, entuzijazam i renome svjetske nogometne face prerastao okvire Leverkusena. Prije ili kasnije, Alonso će – jednostavno rečeno – krenuti dalje.
„Ja nisam glavna zvijezda“
Najljepši je paradoks Xabija Alonsa to što, usprkos auri velike zvijezde, nikada sebe ne doživljava glavnim junakom. Kada su tribine u Leverkusenu skandirale njegovo ime nakon velike pobjede nad Bayernom, Xabi je odmah pozvao čitav svoj stručni stožer pred navijače. Želio je da i njih publika nagradi ovacijama. Usto, naručio je replike trofeja za sve najbliže suradnike, da i oni imaju svoju „Salataru“ za uspomenu.
Jednako samozatajan ostaje i u drugim situacijama. Primjerice, kada njegov 16-godišnji sin Jon igra utakmice za TSV Meerbusch, Xabi Alonso diskretno promatra s tribine, ne skrećući pažnju na sebe. „Bio je na svakoj utakmici, čak i kada je Jon sjedio na klupi“, prepričao je predsjednik TSV-a Christoph Peters. „Isto tako, nije se ničime htio isticati. Vidjelo se koliko poštuje klupsku hijerarhiju i zajednicu.“
Budućnost kraljevskog trenera
Sve nabrojeno zorno pokazuje zašto je Xabi Alonso proglašen “Osobom godine” od strane uglednog Kickera. On je čovjek koji je svoju epohalnu igračku karijeru nadogradio jednako sjajnim trenerskim potencijalom, ali pri tome ostao dosljedno skroman i usmjeren na druge. Poveo je Bayer Leverkusen do prvog naslova u povijesti, pa i do trostruke krune (prvenstvo, kup, superkup), a istodobno se uvijek brine za osjećaje svojih suradnika, navijača i bivših trenera koji su postavljali temelje kluba.
Uvjeren u ispravnost timskog duha i uvijek spreman prilagoditi se novim okolnostima, pokazuje da pobjeda znači i – dijeljenje. Ono što je naučio kao čisti „distributer lopti“ u veznom redu, prenio je na trenerski posao: raditi za druge, omogućiti im da budu bolji, a samim time i on postaje bolji trener. Dok se priče o potencijalnom angažmanu u Real Madridu (ili nekom drugom europskom velikanu) intenziviraju, očito je da Xabier Alonso Olano neće odustati od svoje osnove: poniznost i odgovornost. Zato je jasno da je i u očima navijača i stručnih medija upravo on personifikacija modernog nogometnog trenera – čovjeka koji pobjeđuje, ali ostaje ponizan.
Njegova je budućnost zasigurno svijetla, a Bayer 04 Leverkusen može samo uživati u svakoj dodatnoj sezoni koju će španjolski vizionar provesti pored njihovih crveno-crnih zastava. Ma koliko taj put još trajao, jedno je sigurno: Xabi Alonso neće se nikada previše istaknuti iznad uspjeha momčadi – jer pobjeda je, prema njegovoj filozofiji, prvenstveno djelo „nas“, a ne „mene“.
